Na suncu i sjeni

Pravda za Mikea Deana

Od klaonice pilića do statusa celebrity suca

Evo jedne kvalitetne vikend-razbibrige. Ako vas ne oduševljava sportska ponuda dana, možda vam ne bi bilo loše presjeći poslijepodne odlaskom na YouTube i pregledavanjem silnih kompilacija bizarnih i komičnih trenutaka koje je u svojoj karijeri sakupio Mike Dean: čovjek poznatiji kao “celebrity sudac”. Ta titula nije tu slučajno, jer sama činjenica da čovjek ima više minuta na YouTube kompilacijama od dobrog dijela igrača kojima sudi iz tjedna u tjedan jasno potvrđuje taj njegov status.

Dean je, primjerice, sudac koji ima vlastiti stil dodjele kartona, onaj u kojem obično igrača neće ni pogledati dok ga opominje. A taj se uzorak mogao graditi i potvrđivati nevjerojatno puno puta; na jučerašnjem susretu između Wolverhamptona i Aston Ville podijelio je čak 11 javnih opomena — uključujući i dva druga žuta, odnosno isključenja — čime je došao do rekordne brojke od 3.000 pokazanih žutih kartona u 20 godina. S njim pritom rasprave nema, jer će Dean odmah lansirati i svoju poznatu poštapalicu “off you pop”, koju koristi kada je vrijeme da nekog s terena pošalje u svlačionicu. A i to je napravio više od 100 puta u premijerligaškoj karijeri.

Žuti karton je dodijelio i Sergiju Agüeru, i to kada je, u možda i najpamtljivijoj završnici prvenstvene utrke — naravno, pričamo o onoj utakmici između Manchester Cityja i QPR-a 2012. — skinuo dres nakon što je zabio pobjedonosni pogodak u smiraju susreta. Dean se kasnije našalio kako ovaj ima sreće što mu je to bio prvi žuti karton, jer bi se u protivnom premišljao hoće li u dodijeliti i crveni. U hrpetini drugih slučajeva je Dean ostavio upečatljiviji dojam i od samih okolnosti na travnjaku.

Franka Lamparda tjerao je da čak triput izvodi najstrožu kaznu, zbog čega su ga Chelseajevi navijači uzeli na zub. Pa su ga onda navijači svih londonskih klubova uzimali na zub kada je 2015. Tottenhamovu Moussi Dembeleu prvo dao prednost, a onda i ‘slavio’ gol koji je ovaj zabio Villi. Svega mjesec dana ranije Arsenalovi su navijači sakupili preko 100.000 potpisa u akciji kojom su željeli nagovoriti vodstvo Premier lige da mu zabrani suditi Arsenalu, nakon što je — kasnije će se pokazati, neutemeljeno — isključio Gabriela nakon okršaja s Diegom Costom.

Dean je možda redikulozna figura, ali njegove su priče, pošalice i anegdote jako bitne želimo li skrenuti pozornost na to koliko je sudački posao zahtjevan

Deanovo navodno ‘navijanje’ za neki klub jedan je od najvećih mitova vezanih uz njega.

Imputirali su mu sve i svašta; jednog je trena bio Chelseajev navijač, pa onda Tottenhamov, da bi ga 2006. skidali s mjesta glavnog suca finala FA Cupa između Liverpoola i West Hama, zbog sumnje da bi zbog blizine njegova rodnog Wirrala i Liverpoola mogao biti neobjektivan. A onda, dosta kasnije, u prijenosu pjeva čuvenu West Hamovu himnu I’m Forever Blowing Bubbles. Na kraj je tim pričama i teorijama stao kada ga je kamera ulovila da s manijakalnom strašću s tribina podržava niželigaša Tranmere Rovers, koje je s jednakim fanatizmom pratio i na Wembleyju u playoffu za ulazak u League One.

Mike Dean je svakako fenomen; ljudi ga ili vole ili preziru, pogotovo zato jer je jasno da prečesto pleše na rubu dobrog ukusa, na granici između čovjeka koji radi ozbiljan posao i potpunog redikula. Međutim, platforma poput Premier lige, najkomercijalnije i najgledanije nogometne lige na svijetu, Deanu daje prostor da i kroz to privlačenje pažnje na sebe zapravo u eter pošalje širu sliku. Prvo o sebi, a onda i o sucima.

Dean je u siječnju ove godine stigao do impozantne brojke od čak 500 odsuđenih premierligaških susreta. Ljudi koji iole aktivnije prate engleski nogomet mogu ga bez problema prepoznati čim s igračima izađe iz tunela, ali njegov je put do tog statusa bio naporan do te mjere da se čovjek uopće zapita ima li smisla ustrajati u nečemu takvom.

Svoju sudačku karijeru počeo je graditi još davne 1985. kao sudac na onim Sunday League terminima, da bi nakon par godina zaradio promociju u Northern Premier League, što je otprilike sedmi i osmi razred engleskog nogometa. Čitavo je vrijeme paralelno radio u klaonici peradi; engleski suci i danas u tim dubinama ligaške piramide zarađuju svega po 20 funti po utakmici. Za tu mizernu svotu često godinama moraju trpjeti najgore uvrede, prijetnje, pa čak i fizičke napade. Deanu su svojevremeno na utakmici između Cardiffa i Swanseaja navijači kovanicom razbili glavu, a on je govorio kako je i puno gore stvari preživio probijajući se do vrha.

“Radio sam u tvornici punih 14, 15 godina”, pričao je Dean o svojim počecima. “Bilo je teško jer sam se morao većinom tjedna ustajati u pet ujutro da bih stigao na posao u šest. A onda bi završio s poslom u dva popodne, navratio kući kako bih pokupio torbu i onda krenuo u Carlisle, Darlington ili Hartlepool. Odsvirao bih susret, vozio natrag kući u dva ujutro i onda opet ustajanje u pet.”

Punih je 10 godina trpio i čekao ulazak u sustav Football League — dakle, među profesionalce, i to tek kao pomoćni sudac 1995. Prvu je utakmicu kao glavni sudac profesionalcima odradio tek 1997., 12 godina nakon prvih gaža, dok je u sustav Premier lige došao 2000., a na FIFA-inu međunarodnu listu tri godine kasnije, 2003.

Sve to samo ilustrira koliko toga suci moraju proći da bi se uopće približili nekoj znatnijoj zaradi. Deanu je trebalo 12 godina da uđe u magični sustav profesionalnog nogometa, gdje se tek iznad League One suci plaćaju po i dalje mizernih 300 funti. Paralelno, dakle, treba osigurati prostora za vlastitu egzistenciju, dok se održava suludi ritam provjera. U Championshipu, koja je redovito unutar top 10 najjačih i najkomercijalnijih liga na svijetu, suci su tek prije četiri godinedobili mogućnost i službeno postati profesionalci. Dotad su se zadovoljavali slabim plaćama, preuzimajući ogromnu odgovornost za igru u kojoj i najgori igrači dobivaju veoma skupe ugovore.

Prema istraživanju koje je proveo engleski Professional Game Match Officials Board, suci u prosjeku imaju otprilike 245 odluka po utakmici, dok u tom istom periodu igrač u prosjeku dodirne loptu triput manje. Tih 245 odluka se prelomi na otprilike jednu odluku svake 22 sekunde, od kojih njih 200 spada pod čisto arbitrarne sudačke odluke, poput prekršaja, jedanaesteraca i drugih disciplinskih akcija. Na hrpi, to isto istraživanje pokazuje, suci na utakmici odrade samo pet pogrešaka u prosjeku, što znači da svoje odluke donose sa 98 posto ispravnosti. Ipak, svaka od tih odluka može strašno utjecati na ishod, a onda posljedično i na momčadi, njihove prihode i perspektivu.

Pritisak je tim gori kada se to upari s podacima udruženja Ref Support UK, koje se aktivno bori za poboljšanje sudačkog statusa, pogotovo na grassroots razini, među kojima su mnogi koji u suđenje ulaze iz strasti, a završe s ozbiljnim traumama. RSUK je lani od nadležnih nogometnih tijela tražio ponovno aktiviranje kampanje Respect usmjerene zaštiti sudaca, nakon što je istraživanje pokazalo da je čak 60 posto amaterskih sudaca u Engleskoj prijavilo ekstremne oblike verbalnog i fizičkog nasilja, često zbog samo jedne od onih 245 svojih odluka.

“Nikada nisam bio sudac-robot, nego uvijek pokušavam biti otvoren i objasniti igračima svoje odluke, koliko to mogu”, objašnjava Dean. “Nemam toliki problem s povremenim lošim publicitetom koji dobivam, jer shvaćam da je to sve dio igre koju volimo. Popričam s kolegama na putu kući, ali pokušavam se ne brinuti oko odluka: dobre ili loše, svaku odradim najbolje što mogu”.

Dean je možda nekim ljudima redikulozna figura, ali njegove su priče, pošalice i anegdote jako bitne želimo li skrenuti pozornost na to koliko je sudački posao zahtjevan i na toj, najvišoj mogućoj razini. Kroz njega možemo dobiti bolju perspektivu o tome što je sve potrebno za uopće doći do tog vrha, sve kako bismo primijenili stvar na neki lokalni kontekst. Naravno, kod nas je sve obrnuto, pa su suci prečesto zaštićeni rodbinskim vezama i čitavim sustavom, ali nikako nam ni te specifične okolnosti ne smiju odvratiti pozornost s razgovora o sudačkim organizacijama i njihovom ustrojstvu.

Jer Mike Dean je pregrmio zaista sve i svašta kako bi danas mogao pjevušiti navijačke himne i onda otići razmjerno mirne glave na partiju omiljenog mu golfa, ili na utakmicu svojih Roversa, na kojima, i sam priznaje, ponekad zapjeva onu staru o “sucu drkadžiji”.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.