“Gospodo iz HNS-a, dosta je!”, manje pasivno, a više agresivno poručuju treći.

“Dogodila se klasična egzekucija s dva metka u glavu”, uleti četvrti.

“Čitajte Hegela”, padne s Marsa ovaj peti.

Izjava je bilo pregršt ovih dana, sve jedna dramatičnija od druge. Krenulo je s onom utakmicom Dinama i Gorice, nastavilo se u Drosini, pa opet na Maksimiru, pa na Rujevici… I odjednom je hrvatski nogometni establišment, onaj koji se godinama mimo zdravih očiju klete u sustav, pa tako i u onaj sudački — doduše, u koji su još pokoji dan kasnije u Dinamu i sami “vjerovali” — shvatio da je kod nas taj sustav toliko loše ustrojen da čak ni uvođenje VAR-a nije pomoglo. Štoviše, po našem dobrom starom ključu, VAR je samo poslužio kao linija manjeg otpora, a ne ono što bi načelno trebao biti: servis koji bi sucima omogućio veću samouvjerenost i posljedični pravilni razvoj vlastitih kriterija.

Ovako su, mimo pomalo i morbidnih konstrukcija i optužbi kroz retoriku mafijaških filmova, po kratkom postupku ‘likvidirani’ rukovodeći ljudi sudačke organizacije, i to po drugi put u nepunih pet godina. Ne samo to, već je u oba slučaja to organizirao Damir Mišković, Rijekin predsjednik te ujedno i HNS-ov dopredsjednik, koji se ovog puta oglasio iz Dubaija, gdje je s kolegama iz nogometnog saveza Ujedinjenih Arapskih Emirata potpisivao sporazum.

Uz njega je ondje bio Ante Kulušić — još jedan dopredsjednik, ali ujedno i šef Komisije koju je Mišković raspustio, a koji je oproštajno naglasio kako se “cjelokupna javnost može složiti” da je “suđenje u zadnjih nekoliko godina vrlo dobro”. Toliko dobro da je, jasno, čak i u tom sretnom svijetu suradnika i putnih kolega, od Zdravka Mamića pa do Miškovića, njegova Komisija dvaput u četiri i pol godine raspuštena, prvi put nakon, isto tako zanimljivo, sudačkih kontroverzi na utakmici Dinama i Rijeke 2016.;“Sudit će samo oni koji ne budu radili pogreške, najspremniji”, dodao je samo Kulušić u kontradiktornoj rečenici koja tu istu (vlastitu) tezu o vrlo dobrom suđenju vrlo elegantno pobija.

U HNS-u su spremni ponavljati iste pogreške, samo zato jer bi sve ostalo podrazumijevalo temeljite reforme kojih se apsolutno svi i dalje boje

U ovakvim se raspravama često povuče i argumentacija kako su i “suci ljudi” i kako “svatko radi greške”, i ona je apsolutno valjana na općoj razini.

Prema istraživanju engleskog Professional Game Match Officials Board, elitni suci imaju otprilike 245 odluka, u prosjeku jednu svakih 22 sekunde, i prema istom tom istraživanju u prosjeku naprave tek pet pogrešaka. To govori o opsegu posla i njegovoj težini, ali pritom su neke pogreške katastrofalnije od drugih, poput one kada je Goran Gabrilo na utakmici Rijeke i Šibenika pregledavanjem snimke poništio Rijeci gol jer je, zaboga, fulao tko je tko od igrača u akciji.

Svojedobno je Marijan Kustić pri uvođenju VAR-a izjavio kako je “interes da se nogomet unaprijedi”, i kako će VAR tehnologija “riješiti 95 posto spornih slučajeva”, što je otprilike postotak na razini onog iz istraživanja engleskog udruženja profesionalnih sudaca. Naravno, VAR je u Hrvatskoj umjesto toga prvo ogolio koliki je prije njegovog uvođenja bio nesrazmjer između, primjerice, dosuđivanja kaznenih udaraca pojedinim klubovima, ali i koliko je taj sam sustav već bio loš. Kad Simon Rožman kaže da “više ništa ne razumije” u kontekstu tog konstantnog konzultiranja i aktiviranja VAR-a, on samo prenosi pravi sentiment javnosti. VAR je hrvatskim sucima, koje se konstantno educira tako što ih se prvenstveno tjera na traženje linije manjeg otpora i čuvanje vlastitih pozicija na štetu nogometa, dobrodošao mehanizam za pranje od vlastitih odluka i odgovornosti.

I neće njima, sitnim najavama unatoč, nikada pasti na pamet osnovati vlastito neovisno udruženje, ono koje bi im pomoglo da se sami organiziraju i stanu iza sebe i svojih pogrešaka. Neće, jer su oni zadovoljni dio ovog cijelog sustava koji ih, često i po nepotističkom ključu, bira, odgaja i istovremeno nagrađuje, ali odmah i idućeg dana baca pod autobus, baš kao što su sada (opet) žrtvena janjad, osim same Komisije, ispali Igor Pajač, Mario Zebec, Marko Matoc i spomenuti Gabrilo. S tim da je mogućnost inicijacije u to društvo puno primamljivija od eventualnih kazni, koje često to i nisu.

Sama činjenica da je svatko od ovih citiranih na početku teksta te iste izjave dao u trenutku kada su dvojbene situacije ili očigledne pogreške išle na njihovu štetu govori puno sama za sebe.

Takav pristup zapravo najbolje epitomizira Nenad Bjelica, koji je u ovom cijelom kupusu mrtav-hladan izjavio kako “nijednom nije komentirao suđenje u HNL-u i Europi”, zaboravljajući valjda da je isto tako, između ostalog, nakon onog prosutog vodstva protiv Šahtara praktički postao viralan nakon što je urlao kako je “VAR obično sranje”. Sad, međutim, tvrdi kako je VAR tu da “smanjuje mogućnost pogreške”, makar, svjestan svojih ogromnih kontradikcija , napominje da ipak “tehnologija nije smanjila diskusije ni polemike”.

Naravno da nije, jer ova cijela (nova) lakrdija samo pokazuje koliko sustav koji sam sebi prvo vjeruje, a onda ne vjeruje, nije uopće spreman na diskusije niti polemike. Da je njima stalo do unaprjeđenja hrvatskog nogometa, pa tako i sudačke organizacije, ne bi pomislili da je cilj biti najbrži na okidaču i teatralno pokositi sve, samo da se onda prearanžiraju isti ljudi na gotovo pa iste pozicije.

Igor Pajač se tako može, unatoč ovoj novoj suspenziji, opet nadati brzom povratku na terene, kao kada se prije svega sedam mjeseci isto tako našao u nemilosti Komisije zbog pogrešaka u polufinalu Kupa između Rijeke i Osijeka. Tada je, umjesto navodne suspenzije “do kraja sezone” odjednom utvrđeno kako su Pajač i Fran Jović “međunarodni suci” koji su na listi za pretkola Europske lige i Lige prvaka, pa “ne bi bilo dobro da ih dočekaju bez utakmica”.

Kao i kod mnogih drugih stvari, u HNS-u su spremni ponavljati iste pogreške, samo zato jer bi sve ostalo podrazumijevalo temeljite reforme kojih se apsolutno svi i dalje boje, baš kao što se graja diže samo onda kad im se ugroze najsitniji pojedinačni interesi. Šteta što su pritom oni rijetki koherentni pozivi na temeljito čišćenje kadra i sustava ugušeni legitimiziranjem demagogije, kao što se to dogodilo u Splitu, jer se u njima pokušavalo povući barem diskusiju lišenu impulzivnih odluka donesenih u trenutku za istim, gramzivim stolom.

Za sustav je, pak, cilj uvijek isti, a to je promiješati malo karte, izvesti predstavu za javnost i krenuti dalje, do idućih pogrešaka.