Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

TELESPORT PARTNER

Moj put prema startu

Kako sam odlučio istrčati maraton i kako se pripremam za njega

U suradnji s Reebok | Zoran Pajić | Zadnja izmjena: 14. ožujka 2018. Foto: Borko Vukosav

Sportom se bavim od kada znam za sebe.

Imao sam tu sreću da su starci od ranog djetinjstva burazu i meni usadili ljubav prema sportu i zdravom životu. Ni ne sjećam se kada sam proplivao i naučio voziti bicikl, znam da to mogu oduvijek. Isprobao sam svašta: tenis, plivanje, košarku, biciklizam, kajak, ali trčanjem sam se ustvari počeo baviti slučajno.

U početku je bilo više kao zamjena za bicikl tijekom hladnijih i kišnih mjeseci. Nekako mi se činilo lakše kisnuti 30, 40 minuta nego tri sata na bickilu i ne brinuti se hoću li proklizati u nekom zavoju. Ono što je počelo kao pomoć u održavanju forme vrlo se brzo pretvorilo u način života, a bicikl je počeo biti zamjena za duge treninge kada noge jednostavno nisu mogle podnijeti toliko kilometara tjedno.

U jednom mi se trenutku činilo da više nikad neću trčati manje od 10-15 kilometara dnevno jer jednostavno nema smisla – niti sam se umorio, niti sam napredovao. Taj je ritam je ubrzo bio prekinut prvom ozljedom desnog koljena nakon jednog zagrebačkog polumaratona. Šepajući i s krvavim žuljevima ušao sam u cilj na nekih 1:42, ljutit na sve osim na sebe (target je bio 1:25-1:30). S dvadesetak godina života i svim znanjem ovog svijeta sam odlučio: sljedeće godine idem na maraton, nema se smisla zamarati kraćim dionicama.

Tada još nije bilo škola trčanja i većinu sam ljudi na raznim utrkama gotovo poimence znao, a kada sam trčao po zimi u dugim tajicama i tankoj jakni po hladnoći i snijegu, ljudi su gledali kroz zamagljene prozore automobila i tramvaja kao da gledaju luđaka koji ulazi u kavez sa lavovima. Mic po mic, prošlo je nekoliko godina i nekoliko plitvičkih, zagrebačkih, ljubljanskih i ostalih maratona, a ja još uvijek nisam istrčao nijedan. Ili nisam bio spreman, ili je bilo loše vrijeme pa nisam htio da prvi maraton bude loš (tada se još moglo prijaviti nekoliko dana prije utrke) ili sam već izmislio neki svoj razlog. Znao sam da imam dužinu u nogama što se izdržljivosti tiče, jer sam završio dosta trekking utrka i dugih treninga, ali 42,2 kilometra konstantnog trčanja po asfaltu ipak je bila nepoznanica. I jedne godine odluka je pala: idem jer sam spreman, nakon toliko godina nema šanse da ne istrčim dobro.

Kupio sam si dva para omiljenih Reebokica, Premier Road Plus.

U to vrijeme još nisam radio i nisam imao love stalno si kupovati takve tenisice, ali sada sam imao poseban razlog, a ja sam htio baš te. Prvi sam par koristio za zadnja četiri mjeseca treninga, a druge sam čuvao za tri tjedna privikavanja i utrku. Race Day, tenisice čvrsto zavezane, heart rate monitor divlja na startu od uzbuđenja i vremenski uvjeti savršeni, jedva sam čekao pucanj i da krenemo…

Fast forward iduća 42,2 kilometra i rezultat je walk run zadnjih 7 kilometara, jedna bolna Ahilova tetiva, jedno padanje na koru od banane u Maksimirskoj u drugom krugu i bolne prepone, lagani osjećaj povraćanja te četiri i kusur sata na štoperici… Katastrofa za nabrijanog malca. U cilju sam imao podijeljene osjećaje kao nikad u životu; istrčao sam sveti gral trčanja, ali nisam bio zadovoljan niti jednim metrom istrčanog. Nije toliko bila stvar u vremenu – inače mi ciljno vrijeme nikad nije igralo preveliku ulogu – nego je više bio osjećaj osobnog poraza jer nisam uspio istrčati cijelim putem, nisam uspio ‘pobijediti udaljenost’. Zapravo si nisam htio priznati da se nisam pripremio kako spada. Dobro, nisam se pripremio uopće za tu dužinu, samo sam u glavi stalno ponavljao „ma imaš ti ovo – ako možeš 30 kilometara subotom, bez problema možeš i 42“. Nešto više od četiri zagrebačka sunčana sata su mi pokazala drugačije. Realnost me lupila negdje na 30. kilometru i do kraja je to bilo mučenje.

I tu je krenulo nekako nizbrdo sa mojim dugim dionicama. Svaka sljedeća utrka ili planiranje treninga je stalo na 2 sata ili 21 kilometar, sve preko toga bila je psihološka granica koju se nisam usudio preći. Tu i tamo koje dugačko planinarenje, ali cesta nije dolazila u obzir. Govorio sam sebi: “Ma mlad si, ima vremena za maraton”, ali istina je bila da me pomalo užasavala pomisao ponovnog trčanja od Zagreba do Karlovca.

Idućih se godina zaredalo još nekoliko laganih ozljeda, brojke na vagi magično su zamijenile mjesta i odjednom je umjesto 68 pokazivala 86. Sjedenje na poslu osam sati dnevno uzelo je svoj danak. Broj tjednih treninga je pao na tri puta tjedno, a maraton je bio loše sjećanje, ne više cilj kojeg želim ispuniti. Svake godine bi na utrkama ljubomorno gledao maratonce; ne samo Kenijce zato jer su brži i bolji od mene, nego iz razloga što su i oni koji su zadnji ušli u cilj ipak uspjeli završiti i na neki način biti malo bolji, malo uspješniji nego dan prije. Ljudi jedva ulaze u cilj, ali njihov izraz lica govori sve: izdržao sam i pobijedio sam udaljenost, mučninu, bolove u nogama, strahove. Sebe. And that’s what it’s all about, što bi rekli Englezi.

Ove se godine nešto napokon promijenilo.

Situacija u privatnom životu i na poslu se poboljšala i odlučio sam malo poraditi na svojim dugim treninzima. Dugo mi je u glavi kuhala ideja da opet krenem ‘ozbiljno’ trčati, ali sam znao da neće biti ništa od toga ako ne krenem od početka. Uveo sam sebi staro pravilo: da nema lošeg vremena, već samo loše opreme i da četiri puta tjedno moram trčati. Moram. Bicikl nije zamjena, planinarenje nije kao dugi trening, duža šetnja Maksimirom nije kao kratki lagani trening. Moram skupiti 60-80 kilometara tjedno u prosjeku samo na trčanju, ostalo je sve bonus.

Namjerno nisam pratio razne tablice i programe ili škole trčanja. Ne zato što mislim da su loše; naprotiv, super je da postoje i da ih je sve više, ali znao sam da sam sebe moram natjerati. Ako to uspijem, onda opet mogu razmišljati o maratonu. S godinama sam, doduše, postao pametniji pa sam shvatio da je bolje poslušati savjet iskusnijih ljudi nego razbijati glavom zidove. Knjige i internet su puno pomogli da shvatim koliko je maratonska utrka zapravo naporna za cijelo tijelo i što znači izgraditi tijelo trkača. Isto tako, nisam se htio pripremati za neku određenu utrku. Sve koje sam istrčao su mi posebne, ali uvijek nešto može iskrsnuti, a nisam htio da mi neka last-minute svadba ili viroza pokvare nešto za što sam se pola godine pripremao. Najbolje stvari i prilike u životu uglavnom dođu iznenada. Subota, nedjelja, srijeda, svejedno, htio sam to odraditi kad budem mentalno i fizički spreman. Čak mi ni konačno vrijeme nije bitno, jer znam da uvijek kada trčim dam sve od sebe i da se neću štopati, samo hoću ponovno osjećati ono zadovoljstvo, imati onaj poseban osjećaj kada završim dugu utrku. I naravno, hoću reći za sebe da sam finisher maratona, jer si onaj prethodni rezultat ne priznajem.

Sjetio sam se nekog glupog, ali nevjerojatno pozitivnog osjećaja dok sam kupovao tenisice i majicu za prvi maraton. Bio sam kao dijete u dućanu sa igračkama. Sve sam ih bio isprobao. To mi je bila nagrada i za ovaj poduhvat, idem si kupit opremu u kojoj ću uživati.

Jarun, Bundek, nasip, Maksimir, svugdje su bile kao doma. U svim uvjetima

Priznajem da su mi tenisice guilty pleasure. Imam ih jako puno.

Ne zanimaju me mobiteli i skupe marke odjeće na koje većina troši novac, radije ću kupiti kajak nego iPhone, ali tenisice su mi must-have. Oni koji su vidjeli moj ormar sa tenisicama, rekli su da ih normalan čovjek ne treba toliko. No, isto tako, po njima normalan čovjek ne trči osim ako ga netko ne progoni (nešto što smo svi koji trčimo čuli bezbroj puta). Kako objasniti nekome tko ne trči da trebam jedne za sprint i tartan, jedne za kraće dionice, jedne za duge, jedne za off road, jedne zato što super izgledaju i zbilja odlično stoje na nozi (iako mi možda baš ne trebaju)? Kod dugih utrka volim trčati u istoj tenisici u kojoj sam se pripremao sve te mjesece. Znam sve što me očekuje, noga se priviknula i ugodno se osjećam. Obišao sam sve trgovačke centre i dućane sa tenisicama dok se Imelda Marcos u meni nije smirila.

A onda sam se odlučio za Reebok Floatride.

Čitao sam mnogo o njima na stranim stranicama, pričao s ljudima koji znaju više od mene i probao ih u nekoliko navrata. Savršeno mi je stajala na nozi – osjećaj je bio kao da oblačim ugodnu čarapu, a ne tenisicu, što mi je bilo iznenađujuće pozitivno jer prvo što sam zamijetio na njoj bilo je jedinstveno gornjište i plastični okvir koji sve drži. U tom trenutku u dućanu su mi se činile jednostavno najbolje dotad i nisam puno razmišljao. U njima ću opet krenuti u avanturu zvanu maraton.

Volim imati jedne high end tenisice u kojima ne trčim svaki dan i probao sam razne brendove. Floatride je drukčiji.

Bazni dio tenisice je uglavnom ili mekan ili tvrd, nešto između se rijetko pogodi. Premekane tenisice su mi uvijek radile žuljeve i boljela me Ahilova tetiva, dok kod tvrđih nakon dužeg vremena krenu jako oticati stopala i svaki sljedeći korak postaje zapravo bolan udarac.

Kod Floatridea sam osjetio nekakav optimalni omjer mekoće i osjetljivosti na podlogu. Dovoljno je udoban da mogu bez problema odraditi dugi trening, a opet osjećam cestu i stabilnost koju mi pružaju. To što su mi i vizualno super samo je bio plus (oduvijek sam padao na fluorescentne detalje na trkaćim tenisicama).

Inače je bolje ugaziti malo tenisice prije duljih treninga, malo ih nositi po doma dok su još čiste i hodati da se rastegnu, ali ja sam ih odmah stavio na test: 12,2 km su odradile bez žuljeva, podljeva pod noktima i razvezivanja. Na prvom su treningu bile kao da sam ih nosio već neko vrijeme. I što je najbolje – takve su ostale, nisu se raširile ili pohabale, drže nogu kao prvog dana. I povrh svega, s nešto više od 200 grama su jako lagane, tako da nisam morao raditi kompromis između laganih sprinterica koje ću odmah uništiti ili teških, mekanih tenisica u kojima će mi biti teško odraditi sve što sam zamislio. Čim sam počeo trčati u njima, bilo mi je jasno da nisam pogriješio i nije mi bilo žao što sam ih odabrao, a dodatni bonus je bio što sam vidio nekoliko profića u njima – identičnima mojima, pa se dijete u meni osjećalo pomalo važno.

Inače imam jače stopalo i nogu – što zbog genetike, što od godina bavljenja sportom. Većinom mi problem rade tenisice s lošim jezikom ili općenito cijelim gornjištem, stvaraju mi se žuljevi, unutrašnji šavovi znaju iritirati ako prsti malo nateknu ili ako se noga smoči po kiši, a tenisice mi se stalno odvezuju. Probao sam s drukčijim vezanjem, ali nakon toliko koraka tenisica jednostavno ne drži dobro nogu.

Floatride je dizajniran kao čarapa; jednom kada stopalo uđe, ona savršeno stoji na nozi i osjećaj je ugodan. Usudio bih se reći da bih komotno mogao trčati i razvezan, ali ipak to nisam isprobavao niti bih to preporučio. Peta je čvrsta i stabilna, a prednji dio đona savitljiv. Sam đon je pogodan i za asfalt i za malo neravnije terene poput makadama i šumskih puteva. Zbilja idealna za dulji trening. Zbog svoje prozračnosti treba izbjegavati trčanje po jakom pljusku, ali čak nakon par neočekivanih tuširanja tijekom rujna nisam imao nikakvih problema. Čarape se brzo smoče, ali zbog načina na koji tenisica drži stopalo nema ‘plesanja’ ili neželjenog trenja.

Ukratko: Jarun, Bundek, nasip, Maksimir, svugdje su bile kao doma. U svim uvjetima.

Nakon nekoliko mjeseci treninga kilogrami su se malo upristojili, iako još uvijek daleko od željene brojke. Treninzi ranom zorom na Jarunu prije posla urodili su plodom, a ljudi me ponovno gledaju kroz zamagljena stakla u 6:30 ujutro dok trčim prema jezeru. Njihovi mi pogledi poručuju da nisam normalan, a meni to govori da sam bliže svom cilju.

Točnije rečeno, startu. Još nekoliko dugih treninga, odmor i bit ću spreman. Ali više o tome sljedeći put.

Ne propusti top članke