TELESPORT PARTNER

Na Sljeme, na Sljeme…

Kako sam trčanje na Medvednici uključio u svoju pripremu za maraton

U suradnji s Reebok | Zoran Pajić | Zadnja izmjena: 24. listopada 2017.

Dok sam bio mlađi, trčanje se uvijek svodilo na ravne treninge po cesti ili tartan na Sveticama. Tu i tamo bih zašao u zabačenije dijelove Maksimira, ali i ondje su većinom kratke uzbrdice koje nisu predstavljale veći napor. Pripreme na utrke svele su se na trčanje kraćih dionica brže ili trčanje dužih dionica sporije i događalo mi se da jednostavno ne mogu trčati brže od određenog tempa. Uvijek sam to povezivao sam umorom ili pretreniranošću, ali nisam mogao shvatiti da nemam snage ići brže.

A onda sam jedne nedjelje, dok smo se lagano penjali biciklima do Puntijarke, vidio starijeg gospodina, koji bi mi u to vrijeme mogao biti djed, kako lagano trčkara po Sljemenskoj cesti. Da sam ga vidio u gradu rekao bih da je običan stariji sugrađanin, ali dok sam ga gledao kako u plavim kratkim hlačama kakve su bile popularne 1970-ih grabi prema vrhu nogama izdefiniranim kao anatomski atlas, upalila mi se lampica.

Odlučio sam da moram to probati.

Oduvijek sam volio Medvednicu. Ispravak: obožavao. Toliko blizu grada i dostupno svim prijevoznim sredstvima a opet netaknuta priroda kada se čovjek želi opustiti. Ustvari, malo me sram priznati, ali drago mi je što puno ljudi ne ide gore, bojim se da bismo Medvednicu nepovratno izgubili nekim većim građevinskim zahvatima i masovnim turizmom. Prvi put kada sam se u komadu popeo nekom stazom (gore dole po Činovničkoj na sanjkanju ne računamo), to je bila Poučna staza do Kraljičinog zdenca. Bio sam još klinac u osnovnoj školi, starci su nas natovarili klopom, vodom i sokovima i išli smo tražiti mjesto za nedjeljni ručak u prirodi. Ne znam što mi je bilo gore, jedva doći do Kraljičinog zdenca ili se spuštati sav umoran i umrtvljenih kvadricepsa. Ali svejedno sam svaki put obožavao ići.

U međuvremenu sam prestao ići sa starcima, jer mi je bilo presporo i nisam previše pješke išao gore, uglavnom se svelo na bicikliranje do gore i hvatanje maksimalne brzine negdje oko Kraljičinog zdenca putem do Gračana. Već sam polako i zaboravio sve stazice, pa sam odlučio za početak Bikčevićevom stazom malo trčkarati da se priviknem na brdo. Krenuo sam silovito, jer ipak je to samo četiri kilometra, i nakon otprilike dva zavoja stao i nastavio lagano pješke. Shvatio sam da onaj djedica od par dana ranije to očito radi svaki tjedan već četrdesetak godina i da bih trebao krenuti manje ambiciozno.

Prvih sam par tjedana samo brzo pješačio do gore po Bikčevićevoj i Leustekovoj stazi, a nazad sam probao lagano trčati. Jednom kada sam došao to točke da mogu brzo hodati i normalno trčati nazad, odlučio sam da mogu lagano trčati i do gore. Leustekova staza je bila savršena za to i ja sam polako počeo brdo uvoditi kao obvezni dio trčanja. Reakcije tijela na brdski trening bile su ono što sam tražio, počeo sam puno više dizati koljena pri trčanju po ravnom, osjetio sam da u finišu utrka imam puno više snage i nisam više usporavao na zadnjim kilometrima, a možda najvažnije je bilo to što sam uspio puno lakše kontrolirati disanje.

Tijekom godina sam, nažalost, sve manje trčao, a samim time i sve manje išao gore i više nisam bio u formi kao nekada. Taj sam trening ostavio za neka bolja vremena.

Trud nam se isplatio kada se oslobodio pogled na suncem obasjan Zagreb…

Kada sam nedavno krenuo u svoju maratonsku avanturu, odlučio sam da obavezno uvedem trčanje uzbrdo kao dio priprema. Nisam ovaj put htio preopteretiti koljena jakim uzbrdicama na Gipsovoj stazi ili nešto slično, pa sam odlučio ići isključivo cestom gore, a nizbrdo ovisno o raspoloženju. Cesta je vijugava i nagib nije toliko jak, a dovoljno je dugačka za pripremu za dugačke dionice.

Uvjeti na cesti nisu idealni što se podloge tiče, uglavnom je vlažna i ima uvijek lišća, grančica i kamenčića uz rub. Srećom, nije jako prometna pa se uglavnom može trčati po sredini ceste, a aute se čuje izdaleka, barem dok električni automobili ne prevladaju.

Reebok Floatride su idealne za ovakav trening.

Osim što su lagane, pa ne predstavljaju dodatni uteg na nogama, imaju đon koji odlično drži cestu a ni trčanje nizbrdo po planinarskim stazama ne predstavlja problem. Iako sam s njima skupio već dosta kilometara, i dalje mi ne proklizuju na lišću i mokrim dijelovima, tako da mi je noga stabilna u zavojima. I najvažnije od svega, ne odvezuju se. Nema goreg osjećaja nego svakih 10 minuta stajati i vezati tenisice, a toga sam pošteđen.

Dobra stvar kod Sljemenske ceste je ta što baš nikada nije dosadno. Od predivnih pogleda na grad do neočekivanih susreta za životinjama, svaki zavoj kao da krije nešto novo, i tako svaki put iznova. Najupečatljivija su mi sjećanja kada sretnem nekog od profesionalnih sportaša; jedna stvar je vidjet ih na televiziji ili iz gledališta sa nekog događaja, ali uživo doživjet njihov trening na Medvednici je nešto sasvim drugo. Bilo da su naši rukometaši, Dinamovi nogometaši koji rade sprintove ispod Puntijarke ili Juraj Šebalj koji vozi milimetar od ruba ceste, uvijek osjetim nekakvo poštovanje prema njima kada vidim koliko svjetlosnih godina su ispred nas, rekreativnih sportaša. Nikada neću zaboraviti jednu nedjelju kada su Ivica Kostelić i Natko Zrnčić Dim protrčali kraj mene; ja sam se spuštao nekom šumskom stazom, a njih su dvojica išli prema TV tornju takvim tempom kao da oni idu nizbrdo. Maknuo sam im se u stranu, a Ivica mi je lagano oznojen samo pokazao palac gore u znak zahvale. Za nekoliko sekundi ih više nisam vidio.

Našao sam se na parkingu ispod žičare sa našim fotografom Borkom, koji mi je na biciklu pravio društvo do gore. Njegova prva reakcija je bila da sam preslabo obučen. Objasnio sam mu da ću do gore triput uskuhati i da će mi i dvije majice koliko sam imao biti previše.

Nakon laganog ugrijavanja, krenuli smo prema Pilani Bliznec po šumskoj stazi (neki je još zovu i Križni put) a nakon Pilane smo se prebacili na cestu. Sami uspon bih podijelio na tri dijela: prvi u kojem misliš da možeš do gore bez problema, drugi dio gdje ti je žao što si uopće krenuo trčati uzbrdo i treći dio gdje shvatiš da se približavaš vrhu i gdje adrenalin krene činiti svoje da olakša zadnje kilometre.

U prvo smo dijelu normalno pričali i zezali se. Borko je na biciklu stalno išao malo ispred i slikao, a ja sam probavao uvući trbuh koliko je išlo. Išli smo radnim danom poslije posla, pa nije bilo puno prometa. Temperatura je malo počela padati kako smo se penjali, ali i dalje je bilo ugodno za trčanje. Zavoj za zavojem, polako smo izlazili iz hlada i išli prema sunčanom, ali strmijem dijelu ceste. Ja sam sve manje pričao i sve više pomišljao da uzmem Borkov bicikl. Ali tako je uvijek kada krenem uzbrdo –pomislim šta mi je ovo trebalo, ali sam najsretniji kada dođem na vrh.

Na pola puta smo obojica manje pričali i pokušavali ne misliti na to koliko još ima do vrha, na trbuh sam skroz zaboravio. Srećom, ubrzo nam se trud isplatio kada nam se oslobodio pogled na suncem obasjan Zagreb. Zbilja impresivna scena.

Ne znam zašto, ali uvijek se kao dijete čudim kako se neke zgrade dobro vide golim okom, kako je Sava ogromna, koliko je Zagreb narastao tijekom godina. Taj srednji dio mi je daleko najteži, ali i najdraži – jer ako ga izdržim, onda zadnji dio neće biti problem. I tako je bilo, u nekakvom alanfordovskom puf-pantanju nam se odjednom pružio pogled prvo na vojni toranj a zatim i TV toranj, i to mi označava kraj gadnog uspona te dio gdje brdo malo popušta. Obojica smo malo živnuli i opet kreće priča, preostaje nam samo doći do kružnog toka i zadnji uspon do TV tornja.

Borko odlazi naprijed, a ja ostajem sam i nekako počinjem misliti o maratonu.

Ovo mi je zadnji naporni trening.

Ako ga istrčim normalno (a sve ide prema tome da hoću), onda slijedi odmor i planiranje rute koju ću otrčati. Dok radim zadnje korake, miješaju se emocije, ne da mi se odmarati, volim biti u pokretu i htio bih dalje normalno trčati, ali znam da bez odmora nema šanse da istrčim 42 km i da bih tako samo riskirao ozljedu.

Napokon nailazim i na prve planinare, mahom starije dobi; neki pozdravljaju, neki čak i viču „bravo!“. Zadnji uspon do tornja praktički hodam i jedva idem, kužim da me ljudi čudno gledaju. Pogledom tražim Borka i ne vidim da je praktički desetak metara ispred mene.

To je to – dok se istežem, obojica u tišini gledamo Zagorje. Možda ovako napisano i ne zvuči kao neka nagrada, ali nama je bila. Pozdravljam se s Borkom koji biciklom ide dalje cestom nizbrdo, a ja lagano odlazim planinarskom stazom natrag do auta i u glavi planiram checkpointove za svoj maraton.