HEP logo generalni partner Telesporta

12 godina u životu Rajona Ronda

Nakon titule s Bostonom, osvojio je prsten i s Lakersima. U međuvremenu, bilo je svega

Zadnja izmjena: 15. listopada 2020.

Ljeto 2016. Rajonu Rondu sigurno nije bilo najzabavnije u karijeri.

Rutina života u NBA ligi koju uzbudljivom i podnošljivom čini činjenica da ste svakodnevno okruženi budućim Hall of Fame igračima, odlasci na All-Star vikende, izbori u najbolju defenzivnu petorku lige, redoviti plasmani u doigravanja, još jedno ljeto i dolazak u još jedan kamp s ambicijama za koje se podrazumijeva da su šampionske — sve to, s 30 godina na leđima, moralo je izgledati kao niz maglovitih i sretnih isječaka iz nekog prošlog života, kao nepovratni osjećaj zadovoljstva u sjećanju nekoga tko je odmah na startu vidio sve, pa po logici stvari i prerano ostario.

Iza Ronda je u tom trenutku bila katastrofalna sezona u Sacramento Kingsima. Godinu dana ranije potpisao je jednogodišnji ugovor vrijedan 10 milijuna dolara s organizacijom koja je više podsjećala na amatersko kazalište nego na ozbiljnu NBA franšizu i koja u prethodnih sedam sezona niti jednom nije uspjela prebaciti granicu od 30 pobjeda.

U predstavi koja se taj put izvodila u Sacramentu glavne su uloge imali DeMarcus Cousins i George Karl, dok su Ronda u svlačionici, između ostalih, dočekali i tipovi poput Erica Morelanda, Koste Koufosa, Bena McLemorea i Duje Dukana. Rondo je te sezone odigrao 72 utakmice u kojima je u prosjeku ubacivao 11,9 poena i dijelio 11,7 asistencija, što je na razini suhe statistike bilo sasvim pristojno. Ali Kingsi su sezonu završili s 33 pobjede i 49 poraza, Karl je smijenjen odmah nakon njezina završetka, Cousins je trejdan, a Rondo je završio na cesti.

“Kao da me netko želi izbaciti iz lige, pokazati mi da za mene ovdje nema mjesta”

“Nismo imali ništa na vidiku”, prisjetio se tog ljeta Bill Duffy, dugogodišnji Rondov agent.

Od Duje preko Ivice Dukana do Johna Paxsona, u to vrijeme prvog čovjeka franšizina front officea, Chicago Bulls su na Duffyjev nagovor Rondu ponudili dvogodišnji ugovor od 28 milijuna dolara u kojem je samo prva godina bila garantirana, to jest u aranžmanu koji je sugerirao kako će idućeg ljeta ponovno ostati bez posla. Tako je i bilo. Dugoročno, perspektiva nije bila ništa manje tmurna za osvajača prstena s Boston Celticsima 2008. — otprilike, i to u najboljem slučaju, još dva-tri slična, kratka angažmana i zatim kraj karijere čiji su drugi dio obilježila lutanja od jedne franšize do druge i ‘debljanje’ statusa igrača koji u odnosima s trenerima i suigračima baš i nije najugodniji lik na svijetu. Kada je 2017. stigao u New Orleans Pelicanse, bila mu je to peta franšiza u četiri godine.

Skok s Keltima

U ponedjeljak je, pak, Rondo s Los Angeles Lakersima osvojio drugi NBA naslov u svojoj karijeri. I ako u NBA-u tražite scenarij o iskupljenju novijeg datuma, teško da bilo što drugo može nadmašiti priču čiji vremenski okvir obuhvaća te nesretne četiri godine, odnosno početak u kojem za posao žicate Ivicu Dukana te kraj u kojem u šampionskoj momčadi postajete realno treći ili četvrti najvažniji igrač.

“Rano u svojoj karijeri imao sam puno odličnih suigrača, stručni stožeri su bili vrhunski i mislio sam da će život u NBA-u uvijek biti takav”, rekao je nakon šeste utakmice.

Ronda su 2006. na draftu 21. pickom prve runde izabrali Phoenix Suns i zatim ga proslijedili Celticsima u paketu s Brianom Grantom, pickom prve runde Cleveland Cavaliersa za iduću godinu i nešto keša. U Bostonu ga te prve godine, osim Paula Piercea, ustvari nije dočekalo puno toga — minute na ‘jedinici’ dijelio je sa Sebastianom Telfairom i Delonteom Westom, u početnoj petorci našao se samo 25 puta, a Celticsi su sezonu završili s mizernim učinkom od 24 pobjede i 58 poraza.

Međutim, idućeg ljeta u TD Gardenu više nije bilo niti Telfaira niti Westa. Obojica su završili u pošiljkama čija se povratna vrijednost pokazala momentalnom nakon što su iz suprotnog smjera u Celticse stigli Ray Allen i Kevin Garnett. Rondo je u regularnoj sezoni startao 77 puta i isprofilirao se u igrača koji šuterski deficit može nadoknaditi hipercerebralnim pristupom igri i analizi igre, Celticsi su, kada je riječ o omjeru, izveli najveći ‘skok’ u povijesti završivši sezonu sa 66 pobjeda i 16 poraza i zatim do titule stigli pobijedivši u finalu Lakerse u šest utakmica. Rondo je doigravanje završio s prosjekom od 10,6 poena i 5,1 asistencijom po utakmici u gotovo 30 minuta.

Iduće sezone igrao je polufinale Istočne konferencije, sezonu nakon toga Celticse su u finalu opet čekali i ovaj put pobijedili Lakersi, zatim ih je godinu dana kasnije u drugoj rundi na Istoku zaustavio reformirani Miami Heat, a idućeg ljeta Heat ih je u konferencijskom finalu pobijedio tek u sedmoj utakmici. U drugoj utakmici te serije Rondo je unatoč porazu odigrao jednu od najboljih playoff utakmica u recentnijoj povijesti NBA lige — 44 poena, 10 asistencija, osam skokova i promašeno ključno polaganje u produžetku kod rezultata 105-105, minutu i pol prije kraja, promašeno pod nedosuđenim faulom Dwyanea Wadea.

Na putu prema dolje

Rondova idealistička slika NBA svijeta urušila se pola godine kasnije.

U siječnju 2013. u utakmici s Atlanta Hawksima, koja je nakon dvostrukog produžetka završila porazom Celticsa, Rondo je potrgao prednji križni ligament desnog koljena bez da je toga u tom trenutku uopće bio svjestan. Na parketu je proveo još 12 minuta, točna dijagnoza stigla je tek dva dana kasnije i završio je u operacijskoj sali, u međuvremenu slomio i ruku tijekom nečega što je nazvao “nezgodom pod tušem” i na parket se vratio nakon godinu dana pauze.

Ono što je u tom trenutku mogao vidjeti oko sebe nije ulijevalo previše optimizma, posebno ne nekome tko je bio naviknut na najviše moguće standarde — umjesto Piercea i Garnetta tu su, primjerice, sada bili Kelly Olynyk i Kris Humphries, dok je na klupi umjesto Doca Riversa sjedio Brad Stevens, na kojemu su i 36 godina, koliko je tada imao na leđima, izgledale previše. Prvi put od 2007. Celticsi nisu izborili doigravanje i već na zimu je Rondo završio u Dallas Mavericksima — s nadom u srcu, ali zapravo na putu prema dolje.

“Kao da me netko želi izbaciti iz lige, pokazati mi da za mene ovdje nema mjesta”, rekao je Rondo kada ga je Rick Carlisle prekrižio i kada nakon prve utakmice u prvoj rundi protiv Houston Rocketsa do kraja serije više nije dobio niti minute.

Kada se stvari u početku poslože na način na koji su se posložile u Rondovu slučaju — dakle, gotovo idealno — kasniji problemi s motivacijom u kontekstima koji nisu nalik onome na koji ste se naviknuli teško se mogu opisati kao nešto posebno neobično. Brojke potvrđuju da je Rondo uvijek u doigravanju igrao u brzini više, ali vjerojatno glavni razlog zašto se u Los Angelesu doveo potpuno u red bio je taj što je ondje mogao prepoznati obrise onog svijeta kojeg se kroz maglu sjećao iz Bostona. Drugim riječima, nakon osam godina, nakon nešto sitnih uspona i puno više ogromnih padova, osvajanje titule ponovno je bila realna mogućnost.

“Ne bih ovo mijenjao ni za što”

Doduše, otvaranje ponovno nije bilo idealno, niti u praksi niti u teoriji. Prva sezona u Lakersima pretvorila se u fijasko, dok se na papiru LeBrona Jamesa, kao i uvijek, trebalo okružiti pouzdanim šuterima, što je koncepcija u koju se Rondo kao ispodprosječan šuter i igrač koji mora igrati s loptom u rukama nikako nije uklapao. Od jedne selidbe do druge James je pokazao da može biti sinonim za (svaku) momčad prema principu “franšiza, to sam ja”, kao i to da može biti i još štošta drugo, između ostalog i neka vrsta ravnatelja doma za nezbrinute košarkaše. Tko bi rekao da će mu se Rondo zahvaliti na ovakav način i ponovno završiti na pravom putu? Ali nekako je upalilo.

Na razini individualnih partija, u oči prije svega upadaju treća utakmica protiv Rocketsa u polufinalu konferencije i šesta protiv Heata u finalu doigravanja. U široj playoff slici, može se reći da je Rondo bio osmi najbolji asistent doigravanja s 6,6 asistencija u prosjeku po utakmici — bolji, recimo, od Kylea Lowryja ili Kembe Walkera. Također, u statusu igrača koji u igru ulazi s klupe podijelio je najviše asistencija (105) ikad u jednom doigravanju, s tim da u prvoj rundi protiv Portland TrailBlazersa nije niti igrao.

Najvažnije od svega, spacing Lakersa zbog Rondova nepouzdanog šuta nije previše patio; naprotiv, s njim na parketu su u doigravanju na 100 posjeda zabijali 117,6 poena — više, primjerice nego Mavsi u regularnoj sezoni — dok im je efektivni postotak šuta iz igre bio na 58,6 posto. Na kraju priče, čovjek je tijekom doigravanja ispalio 50 trica i nekako pogodio njih 20, odnosno 40 posto.

I nakon 12 godina napravio puni krug i ponovno postao NBA prvak.

“Na kraju dana sve se isplatilo, cijeli boravak u bubbleu. Došli smo ovdje s misijom i ispunili smo je”, rekao je Rondo nakon što su Lakersi osvojili svoj 17. naslov. “Ne bih ovo mijenjao ni za što.”

U svjetlu ovakvog ishoda, nakon svega što je prošao, isto vjerojatno napokon može reći i za svoju cijelu karijeru.

Ne propusti top članke