Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

18 priča za 2018.

Teme koje su obilježile godinu na Telesportu

Zadnja izmjena: 2. siječnja 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Godina s kojom se opraštamo bila je burna i emotivna, barem na sportskim borilištima. Izbacila je puno priča koje ćemo pamtiti, neke od njih i čitav život; kako mi na Telesportu nismo fanovi nekih ozbiljnih i sistematičnih pregleda, odabrali smo 18 priča po kojima ćemo pamtiti 2018. na Telesportu.

Nisu to najbolji ni najpopularniji tekstovi koje smo ove godine objavili, mada bi se neki od njih našli i na takvim listama; radi se tek o temama koje smatramo značajnima i pričama za koje bismo voljeli da ih pamtite i vi.

Evo ih.

Čemu Hrvatima služi rukomet?

Kao što to obično biva, potkraj siječnja zdvajamo oko smisla i svrhe, forme i sadržaja, a sve zbog sporta koji je u glavama većine Hrvata relevantan jedino tih par zimskih tjedana. Ove godine pokušali smo odgovoriti na pitanje iz naslova ovog teksta.

“Budimo ozbiljni, Hrvati ne vole rukomet. Hrvati vole biti rezultatski relevantni, što rukomet itekako nudi. Ovo je tek prvo polufinale Europskog prvenstva u kojem nas nema, nakon što smo u sedam prethodnih navrata dospjeli do te faze. Takav niz nema niti Francuska, najdominantnija ekipa u povijesti ovog sporta. Hrvati vole hepeninge i ivente, vole euforiju, glamur i šušur koji se pojavi kod ambicioznih momčadi, a sve to rukomet svako malo ponudi.”

Lažna petica

Objašnjavali smo kako je ex-Yu tradicija — od Velibora Vasovića, Zlatka Čajkovskog i Branka Zebeca, preko Velimira Zajeca i linije Hajdukovih libera iz 1970-ih — nadahnula novi korak u nogometnoj evoluciji.

Frenkie de Jong je budućnost nogometa. On je – možda ne konkretno on kao igrač, ali svakako kao prototip – ono što ćemo uskoro gledati na najvišoj razini. Ideja lažne petice kao – recimo to tako – križanca košarkaškog playa i footbalskog quarterbacka možda čak ima najviše potencijala od svih vezanih uz konkretnu poziciju koje su se zadnjih desetljeća pojavile, ali i ona će doći s ograničenim rokom trajanja.”

Protivnik u sebi

Pisali smo o tome kako javna priznanja sportaša skidaju stigmu s depresije i drugih mentalnih problema.

“Odgajani smo da ne pričamo o ovakvim stvarima. Muškarci zato da ne bi pokazali ranjivost, djevojke zato da ih ne bi prozvali histeričnim ludačama. Vrhunski sportaši svakako žive pod velikim stresom koji zajedno kreiraju publika, sponzori, novac koji se u sportu vrti i pritisak rezultata, ali taj stres postoji u svakodnevnom životu ljudi koji se ne bave javnim poslovima. Stvaranje kulture unutar koje bez srama vaša baka ili vaš otac ili vaš/a prijatelj/ica ili vi sami mogu potražiti pomoć je prijeko potrebno. DeMar DeRozan i Kevin Love svojim su istupima napravili sitan korak u tom smjeru i kao čovjek koji je svoje napadaje panike odšutio i otrpio na tome sam im zahvalan.”

You’ll Never Walk Alone

O Margaret Thatcher i Billu Shanklyju, Black Mirroru, Hero Footballu i tome zašto je nogomet najizraženije timski od svih sportova.

“Ideološki gledano, nogomet je model komunitarijanizma. Individualna kreativnost i sloboda dolaze kao posljedica timskog rada, one su moguće samo unutar sustava.”

Au revoir, Arsène

Oprostili smo se od briljantnog nogometnog uma koji je nakon toliko godina sišao s trenerske scene. I od čitave jedne nogometne ere.

“Nije znao da sa starim Highburyjem odlazi i njegova genijalnost. Nitko to nije znao. S njegovim povlačenjem je završila jedna era; kad ljudima ishlape sjećanja na zadnjih desetak godina, stvorit će se distanca s koje ćemo bolje znati koliko je zapravo bio velik taj Arsène Wenger.”

Zašto Hrvatska nije teniska nacija

Kasnije te godine će osvojiti Davis Cup, a njeni igrači ostvarit će izvanredne uspjehe na Touru; međutim, što je s budućnosti? Pitali smo se kako će se na nju odraziti činjenica da iz godine u godinu u Hrvatskoj nestaju turniri, a s njim i prilike za probitak talenata.

“Ove godine, kad se globalno organizira neusporedivo više turnira u odnosu na vrijeme prije 15-ak godina, Hrvatska je dotaknula novo dno.”

Arene smrti

Uoči Svjetskog prvenstva u Rusiji pitamo se: koliko ljudi treba poginuti da bi se izgradio jedan nogometni stadion? O suvremenom ropstvu, iskorištavanju migrantskih radnika i zataškavanju.

“Svjetska prvenstva i stadioni na kojima se odigravaju su od nogometnih arena i pozornica za najsjajnije trenutke sporta postali poligoni za pranje javnog novca i sustavno kršenje ljudskih prava, sve u svrhu profita koji vodi nogomet i društvo oko njega. Pitanje je samo koliko su toga svjesni oni koji će puniti te arene smrti već za tjedan dana u Rusiji.”

Zašto Senna nije najveći ikad

Nakon što je još jedna velika anketa među fanovima u finale ‘obračuna’ za najvećeg svih vremena u Formuli 1 stavila Michaela Schumachera i Ayrtona Sennu, pokušali smo razložiti zašto je ti titulu po nama zaslužio netko treći…

“Žao mi je rušiti mitove, ali u društvu ove ostale trojice Senna je, usprkos fami koja ga okružuje, talentu i srcu junaka, čvrsto na posljednjem mjestu.”

Don’t Cry For Me, Argentina

Nakon debalka njegovih gaučosa na Svjetskom prvenstvu, pozabavili smo se najboljim igračem naših dana i njegovoj ulozi u svemu tome.

“U kaosu on ne može uspjeti — i čini se kao da je to unaprijed znao, ali ga to nije spriječilo da svejedno pokuša iz osjećaja dužnosti prema domovini koja ga danas razapinje. Znao je, siguran sam u to, da u njenim očima nikada neće biti Maradona, jer joj neće moći dati ono što najviše želi: svjetski naslov. Ali morao je pokušati. Nešto duboko u njegovu karakteru omogućilo mu je da nastavi primati udarce i ide dalje, pokušavajući pobijediti. Mada to možda nikad neće pokazati Argentini i svijetu, Messi je naučio živjeti s boli.”

Čudo neviđeno

U povećoj hrpi tekstova koje smo napisali o hrvatskoj reprezentaciji tijekom Mundijala, ovaj nije bio ni najbolji, ni najozbiljniji, ni najkontroverzniji. Ali bio je to tekst napisan i objavljen vruće glave neposredno nakon što su Vatreni prošli u finale i zato je bio značajan.

“Ovaj turnir izbrisao je sve zakonitosti, ne samo za Hrvatsku; a ona je krenula u rizik, stisla zube i u njih poput Cholovih komandosa utisnula nož te njime u finišu utrke rasparala povijest.”

Najveća pobjeda

Nakon drugog mjesta na svijetu, o crvenoj i plavoj piluli, optimizmu i depresiji, snovima i realnosti.

“Institucionalizirali smo politički šund. Prihvatili smo kriminal kao način rada. Čitave regije i navijačke grupe proglašavamo neprijateljskim bez razumijevanja konteksta protiv čega se bore. Argumentiranu kritiku miješamo s osobnom uvredom i u svemu vidimo malicioznost. Isključivošću smo uništili svaku kulturu dijaloga. Živimo od konstantnih podjela koje su više izvan svake pameti i koje se svode na oponiranje drugoj strani bez imalo konstruktivnosti.

Ovaj narod treba heroje koji su se potvrdili na terenu i koji su spremni mijenjati stvari izvan terena. Narod i nogomet trebaju nadu i sve ono što heroji simboliziraju vrijednostima kojima su privukli pola milijuna ljudi na Trg. Samo je nogomet dovoljno moćan da to napravi u ovom pesimizmu i apatiji u koju smo upali.”

Moja zemlja Hrvatska

A onda, nakon trijumfalnog povratka kući i dočeka nadrealno gigantskih dimenzija, nakon lova na vještice i izbornikove izjave o “pet posto”, o trenutku u kojem smo shvatili da Hrvatska ipak ne može “preskočiti vlastitu sjenu” onako kako je to učinila njena nogometna reprezentacija na SP-u.

“Da bi izvukla pouke iz pobjede, morala bi najprije naučiti nešto iz poraza kojima je ona dugi niz godina bila popločana. Mora postojati zrelost za promjene, suočavanje s vlastitim pogreškama i ostavljanje podjela po strani radi zajedničkog cilja. Sve ono što Hrvatska inače nema — ali i nešto što čim napusti teren, ubrzo se pokazalo, nema ni ova nogometna reprezentacija.”

Otići kao pobjednik

Popratili smo i (mini)val oproštaja iz reprezentacije, usporedivši ga s onim koji je imala brončana generacija iz 1998.

“Stara slava u sportu vrlo malo znači. Pljesak i ovacije se brzo i lako, prebrzo i prelako, pretvore u zvižduk i negodovanje. Hrvatska reprezentacija bez njih trojice neće biti ista. Jer, nije tajna, otišla su trojica najomiljenijih igrača, ali i suigrača. Trojica koja u hrvatskom dresu nikad nisu sklanjala glavu pred kopačkom.”

Kako je propao KK Zagreb

Mravi iz Sigeta prošli su put od kvartovskog kluba, preko rasadnika talenata, pa sve do eutanazije. Napravili smo malu kroniku njihova uspona i pada.

“Zagrebova priča zapravo je klišej, scenarij koji se stalno ponavlja. Kolaps se dogodio zbog naglo poraslog apetita – ono što je Napoleonu bila Rusija, za Mrave je bila Euroliga. Zalogaj koji nisu mogli progutati. Uprava je vjerojatno očekivala da će ih Grad Zagreb spašavati kao godinama Cibonu, ali su zaboravili svoje korijene, svoj pravi identitet, da su usprkos tom iznenadnom blještavilu ipak tek kvartovski klub nastao od šačice entuzijasta, kojem nitko drugi neće skočiti u pomoć kad kola krenu nizbrdo.”

Narodni genij Dina Rađe

U turobnoj godini za hrvatsku košarku jedna od rijetkih — barem simboličkih — svijetlih točaka bilo je primanje Dina Rađe u košarkaški Hall of Fame. I zaslužio je to, jer igrao je košarku kao da svima dijeli po sto maraka…

“Dino je bio dodirljiv. Bio je blizak. Izgledao je kao da puši dvije kutije dnevno, ujutro radi na općinskom bageru, a navečer lakoćom trpa Partizanu, Maccabiju, Barceloni ili Rocketsima. Igrao je košarku kao čovjek iz naroda, kao netko tko živi u tvojoj ulici, kao netko tko kupuje u lokalnom dućanu. U vrijeme najvećeg mitologiziranja zvijezda, Dina Rađu nismo mitologizirali. Za tim nije bilo potrebe. Imali smo dojam da ga dobro poznajemo.”

Mjesto koje zovemo dom

Pisali smo o potrazi za mjestom koje će mostarski Velež, prognan iz stare u sklopu podjele ratnog plijena u bizarnom i ludom gradu kojim vladaju totalne budale, nazvati vlastitom kućom.

“Nije to bila naša kuća, nije to bila ni improvizacija, bila je to zapišana kartonska kutija koju smo našli pod mostom i istjerani iz svog doma sakrili se pod nju dok ne dođu bolja vremena. I zato nam se gadila. Danas barem više nitko ne osjeća gađenje. Ne osjeća jer znamo da opet imamo svoju kuću koju smo sagradili vlastitim rukama i mjesto koje zovemo dom. Kakvo je da je, ali je naše.”

Conor vs Habib: Napravit ću scenu

Priča o najhajpanijoj borbi 2018. postala je priča o tuči ispred kaveza. Pokušali smo izvući smisao iz nje.

“Nakon svih lažnih i scenaristički napisanih kavgi u borilačkim sportovima nakon kojih se svi sudionici rukuju punih džepova, netko je stavio nešto u što vjeruje iznad novca. Netko je učinio nešto iskreno. Potpuno krivo i naopako, ali iskreno.”

Hajduk: Alieni s laptopima

U jeku duge krize i napada na Hajdukovu Akademiju, proveli smo nekoliko dana s tamošnjim “laptop-trenerima” koji samouvjereno miksaju tradiciju i cutting edge te nude najjasniju, ali ujedno najoptimističniju viziju budućnosti kluba. Kasnije je jedan od naših sugovornika preselio na klupu prve momčadi.

“Ako su djeca iz vlastite akademije budućnost kluba, onda sustav mora funkcionirati. Imate različite profile ljudi i kad dođe novi predsjednik, sportski direktor ili trener ne možete očekivati da ćete stalno imati isti pristup odozgo. Promjene tu su česte, pogotovo na tako delikatnoj poziciji kao što je trener prve ekipe kojeg najviše definira rezultat. Ako bismo mi prilagođavali filozofiju našeg kolektivnog rada pojedinačnim vizijama svakog trenera, onda je to po meni stihija i nešto nemoguće.”

Ne propusti top članke