Trajalo je 16 minuta. Taj san ili ideja da hrvatska nogometna reprezentacija nije samo prosječna momčad. Taj doživljaj ili percepcija kakvu zapravo imate o današnjoj reprezentaciji.
U 42. minuti utakmice protiv Francuske na Europskom prvenstvu u Portugalu s tribine stadiona u Leiriji odjednom je počelo grmjeti: “Igrajte, pederi, igrajte, pederi…”. Bixente Lizarazu zagrijava se pored terena i pitao Ivicu Mornara što to navijači viču, a ovaj mu kaže da “pružaju podršku”, iako su upravo postali prva generacija naših reprezentativaca koji su počastili takvom ‘kvalifikacijom’. Nije bilo teško razumjeti navijače, iako se i među njima već tada počinju okupljati oni, ajmo to tako reći, pomodarci; ljudi koji nisu sigurni zašto uopće dolaze na utakmice te koji nama fanaticima baš i ne sjedaju. Ljudi koji su do te 42. minute kumovali tome da je atmosfera gotovo komorna.
Meni je 14 godina, na utakmici sam s frendom i sa starim, već tada maštam da sam negdje dolje, u prvim redovima, nesputan roditeljskim ograničenjima koja se još uvijek nameću u tim godinama. Sada se, međutim, i sam derem to što se derem; taj nogomet, ako se to uopće može tako nazvati, u vama izaziva gorčinu, bijes i frustraciju… Igrajte, pederi.
Svega minutu poslije taj ‘podstrek’ s tribina kao da je urodio plodom. Igrači postaju nešto agresivniji i borbeniji i to je valjda jedino što im preostaje; da svi postanu poput Dade Prše, valjda jedinog lika na kojeg se spomenuto skandiranje nije odnosilo. Hrvatska gubi 1-0 autogolom nespretnog Igora Tudora, a sada nakon jednog bilijara na 25-30 metara od francuskog gola lopta dolazi do Darija Šimića koji valjda prvi put prelazi centar. Šimić danas nije stoper, već je bek, ali znamo da gospodin Otto Barić ima fiksaciju na bekove stavljati ljude koji su po vokaciji više stoperi. Nama laicima to baš i nije jasno, ali Herr Otto tumači da Darijo Srna i Danijel Pranjić još uvijek nisu stvoreni kao bočni igrači — misli kao bekovi u formaciji 4-4-2 — pa nam to moraju igrati oni koji “igraju samo obranu”.
Bilo je to 16 minuta kad ste, nošeni euforijom nakon tipično nogometnog spleta okolnosti, pomislili da je Hrvatska ono što je bila nekoliko godina ranije
Bilo kako bilo, lopta se sad na tih 25-30 metara odbija do Šimića koji je u punom trku lijevom nogom udara iz prve; lopta fijuče nisko, ide u golmanov lijevi kut, ali Fabien Barthez kroti je ipak poprilično lako. Bio je to prvi udarac unutar okvira gola za Hrvatsku i neka glupa vatrica nade…
Pet minuta poslije, sad već u drugom poluvremenu, Niko Kovač ulazi u jedan duel na desnoj strani, dva-tri metra od šesnaesterca. On i Olivier Dacourt pokušavaju iščeprkati loptu, a metar iza sve to podcjenjivački i nezainteresirano promatra Mikaël Silvestre. Agresivan i borben kakav jest, Kovač uspijeva osvojiti loptu, zabada se u šesanesterac te odigrava povratnu, na njoj je Giovanni Rosso kojeg glupo i neoprezno ruši upravo Silvestre. Iz vedra neba penal, i to penal koji 50 posto sudaca ne bi sudilo, jer ipak je to Francuska, a nekoliko trenutaka kasnije i 1-1. Strijelac je Miki Rapaić, igrač koji je po svim karakteristikama uljez u ovoj reprezentaciji. Igrač koji ima ideju.
Slomljena ekipa
Još otkako je dvije godine ranije preuzeo reprezentaciju, Barić je sebi svojstveno kukao da mu fale jedan ili dvojica igrača; u ovom slučaju, pričao je o igračima koji bi donosili dašak kreativnosti. Svi znamo da je Barić naletio na sasvim prosječnu generaciju, ali zanimljivo je primijetiti da je za svojeg stolovanja upotrijebio sigurno preko 45 igrača, a da među njima nije bio Niko Kranjčar, u tom trenutku daleko najkreativniji igrač u Hrvatskoj. Stara je to priča, ona prema kojoj ga Barić nije zvao jer je Niko bio debeo, nespreman, neodgovoran i kakav već, iako je to zapravo poprilično nategnuta teza. Niko je cijelu kalendarsku 2003. igrao jako dobro, a još se na Dinamovim ljetnim pripremama uoči sezone 2002./2003. pod režimom Ćire Blaževića stanjio do neprepoznatljivosti.
Također, Barić je u kvalifikacijama još uvijek bio vjeran formaciji 3-5-2, koja zbog 1998. ima pomalo mitsku dimenziju među strukom, pa se onda ne može pričati i da je imao problem koncepcijske prirode, kao što ga je mogao imati kad je igrao 4-4-2 na Euru. Za Niku je, dakle, bilo mjesta na ‘desetki’, ali Barić ga uopće nije ni zvao. Dobro objašnjenje dao je zapravo Cico kad je izjavio da ga ne želi zvati jer bi se stvorio dojam da je podlegao medijskom pritisku; ne bi Barić bio ni prvi, ni zadnji trener koji je odluke znao donositi na takvim, potpuno krivim i pomalo egotriperskim temeljima.
Hrvatska se inače jedva dokotrljala do dodatnih kvalifikacija za Euro, i to pobjedom od 1-0 u zadnjem kolu nad Bugarskom koja se već bila plasirala. Pa iako je, s obzirom na okolnosti, Herr Otto napravio dobar rezultat, bilo je tu još puno čudnih i upitnih odluka.
Još je u 1990-ima, posebice u Italiji, zaživio koncept ‘slomljenih’ ekipa, onih u kojima bi bilo sedmorica defenzivaca i trojica ofenzivnih igrača koji ne bi imali puno obrambenih zadaća. Barić je u hrvatskoj reprezentaciji taj koncept znao dovesti do ekstrema, a pravi primjer za to nije toliko ona treća utakmica protiv Engleske, koliko prva utakmica dodatnih kvalifikacija protiv Slovenije u Maksimiru. Bio sam i na toj utakmici i malo je falilo da još tada zaživi onaj pogrdni poklič; Slovenci u dvije utakmice gotovo da nisu došli do gola, a u Zagrebu su za konačnih 1-1 zabili iz jedinog udarca unutar okvira gola. Igrali su izuzetno defenzivno, s jednom špicom iza koje je bio Zlatko Zahovič s radijusom kretanja kakav imaju ljudi u staračkom domu.
No, Ottek je na Maksimiru zaigrao s Tudorom, Stjepanom Tomasom i omiljenim mu igračem i kapetanom Borisom Živkovićem na stoperima; bekovi su bili Šimić i Mato Neretljak, a kao osigurači od munjevite slovenske kontre na pozicijama zadnji veznih zaigrali su i Kovač i Jerko Leko. Utakmicu je obilježilo i nevjerojatnih 70 prekršaja (38 hrvatskih), a sličan nogomet gledali smo i u uzvratu; 50 do 60 prekršaja, Tudor je dobio crveni, ali Hrvatska je ipak prošla nakon što je na asistenciju ‘izmišljenog’ Tomislava Šokote Pršo svladao usporenog Mladena Dabanoviča…
Lisac u šesnaestercu
Reprezentacija je na Euro došla s pozitivnim vibracijama, jer je protiv Slovačke i Danske Barić “pronašao igru i igrače”, ali je onda protiv Švicarske odigrala jednu od najgorih utakmica u povijesti reprezentacije, za što je navodno bila kriva nesnosna vrućina.
Barić je momčad postavio u 4-4-2, insistirao je na tome da je naše najjače oružje famozna igra po bokovima i centaršutovi, samo da bi na te bokove stavio stopere (desno Šimić, na lijevom beku Živković), dok su na bočnim pozicijama u vezi igrali napadači (Mornar i Ivica Olić). Dvojica najmlađih u reprezentaciji nisu se naigrali; Srna, već tada u Šahtaru i standardan u kvalifikacijama, odigrao je tek nešto više od 50 minuta na prvenstvu (dvaput ušao kao zamjena), a Marko Babić, standardan u Leverkusenu (šest golova i 10 asista u prvenstvu), nije dobio ni minute. Isto je nauštrb uglavnom Šokote prošao Ivan Klasnić, koji je u Werderovu dvostruku krunu ugradio 13 pogodaka i 11 asistencija.
Mozak ekipe trebao je biti 32-godišnji Nenad Bjelica, kojeg je Barić izmislio pet do 12, dižući u nebesa njegovu sposobnost kreiranja, pa i fizičku spremu, iako se pokazalo da ni jednog ni drugog nema u nekom izobilju. Utakmica protiv Švicarske završila je 0-0, gotovo cijelo poluvrijeme je Hrvatska imali igrača više, a pojedinci poput Olića isticali su da je izbornik ofenzivnim igračima dao previše obrambenih zadaća…
Poslije utakmice scenu je napravio uvijek pozornosti željni Ćiro, kad je u svojstvu novinara banuo na press-koferenciju te dramatično stao držati predavanje Bariću; naravno, sve u dobroj namjeri… Tako smo se dokotrljali do trenutka kad je i navijačima pukao film, a što je po svemu sudeći probudilo inat u tim ‘slabićima’ od igrača. Četiri minute nakon izjednačujućeg pogotka Rapaić je po zraku odigrao jednu finu loptu u dubinu za Pršu; spretan kakav jest, ovaj ju je primirio desnom nogom, prebacio je nalijevo preko Silvestrea, samo da bi loptu promašio Marcel Desailly; baš poput lisca u šesnaestercu Pršo ju je potom zahvatio lijevom nogom te probušio Bartheza.
BUM. Eksplozija. Ekstaza. Smisao života u jednom golu…
Utakmicu izgubila klupa
I koji trenutak kasnije konačno: “Bje-žite lju-di, bje-žite iz grada…”. Bilo je to, što se mene tiče, najljepših 16 minuta i na prvenstvu i općenito u tom ciklusu. Bilo je to 16 minuta kad ste, nošeni euforijom nakon tipično nogometnog spleta okolnosti, pomislili da je Hrvatska ono što je bila nekoliko godina ranije. Ili ono što je danas. Bilo je to i 16 minuta kad su se ujedinili fanatici i pomodarci — iako ove druge uvijek štrecne vaša reakcija na gol — te stvorili atmosferu kakva na prvenstvu treba biti na svakoj utakmici, svih 90 minuta, neovisno o rezultatu.
Završilo se, međutim, ponovno tipično nogometnim spletom okolnosti. Tudor je u 64. minuti poslao jednu presporu loptu Tomislavu Butini, ovaj ju je napucao, ali pogodio u ruku Davida Trezegueta, koji će doći u posjed te loptu pospremiti u prazan gol. Sudac koji je dosudio penal kakav ne bi dosudilo 50 posto sudaca ruku nije vidio…
Koliko je tanka granica između uspjeha i neuspjeha, pogotovo s ovakvim formatom natjecanja, dijelom je pokazao i onaj Mornarov promašaj u 93. minuti koji bi me, da nije bio promašaj, zasigurno bacio u trans kakav nikad u životu nisam doživio. Nažalost, odigralo se onako kako se odigralo, pa iako sam bio i u Lisabonu na Luzu protiv Engleske, onih 35 minuta koje nas je vodilo u četvrtfinale nije mi ostalo u sjećanju kao onih 16. Jednostavno, ta pomalo kukavička igra s igračima koji nemaju kapaciteta istrčati ni kontru nije slutila dobro, a tadašnji član stožera Dražen Ladić kasnije je rekao da je utakmicu “izgubila klupa”. I ne znam, valjda znate da nisam mrzitelj svega hrvatskog, ali imam dojam da bi se slična utakmica mogla odigrati i 13. lipnja na Wembleyju, iako će biti teško odigrati tako loše kao te 2004.
Na kraju krajeva, ti su igrači bili samo ‘pederi’; netko tko čak ni tim tipično nogometnim spletom okolnosti ne može postati europski prvak.
