Zovite me hipsterom, ali od svih izreka, mudrolija i aforizama vezanih uz nogomet najdraži mi je onaj: „Golovi su precijenjeni“.
U doslovnom je značenju, dakako, paradoksalan, jer u nogometu su golovi jedino objektivno mjerilo rezultata: pobjeđuje onaj tko zabije više golova i ne možete pobijediti ako ne zabijete gol. Gol je ultimativni cilj igre i uzalud svi statistički pokazatelji o posjedu lopte, točnosti dodavanja, dobivenim duelima, driblinzima, startovima i presječenim loptama kad je jedini parametar koji se računa onaj koliko je puta lopta završila u mreži. Uzalud i sav subjektivni dojam je li se igralo dobro ili ne – nogomet je takva igra da u njoj često odlučuje slučajnost i sreća, u kojoj David dobiva Golijata češće nego u ijednom drugom momčadskom sportu, i jednom kad podvučete crtu ne dobiva ni statistika, ni dojam, ni bilo što drugo, nego jedino i isključivo – golovi.
Ali još je barba Luka Kaliterna govorio da golove zabija igra, a ne igrač.
A centarfor je od početaka igre do danas prošao vrlo složenu i temeljitu evoluciju svoje uloge na terenu i od njega se danas očekuje puno više od pukog punjenja mreže. Spomenuta izreka znači da golovi nisu jedino, a ponekad čak ni presudno mjerilo kvalitete napadača i njegova doprinosa momčadi, ali i to da rezultat može zavarati; igru trebamo promatrati u cjelini i kao proces da bismo sudili o njenoj kvaliteti i trendovima. Gol je samo finalni produkt dobre organizacije na svim razinama: on može, ali i ne mora doći (jer veliku ulogu ima i sreća); pa moramo gledati totalitet igre da bismo donosili bilo kakve relevantne zaključke.
Zato me oduševila izjava Marka Futacsa nakon što je Interu zabio četiri gola u Hajdukovoj pobjedi 6-0.
„Zahvaljujem suigračima koji su zaslužni za moja četiri gola“, rekao je Mađar. „Meni je momčad na prvom mjestu. Zabijao sam lagane golove – glavom, iz penala…“.
Nije se složio ni s novinarskom konstatacijom da mu je ovo bila najbolja partija u bijelom dresu, rekavši da je protiv Rijeke na Poljudu odigrao bolje. Podsjetimo, taj je susret završio 1-1, a Futacs nije zabio gol – ali je, primjerice, dobio 18 duela, imao tri driblinga i dva ključna dodavanja. Za ovaj posljednji nastup još nemamo individualnu statistiku – ali napadač koji misli da je odigrao bolje u utakmici u kojoj nije zabio gol od one u kojoj je zabio četiri komada?
Četiri gola, majstore. Halo?!
Posebno je to neobično ako znate da je Futacs samo sinoć utovario u mrežu jednak broj golova kao i u kompletne svoje prethodne dvije prvenstvene sezone, koje je proveo u turskom Mersinu, s kojim je ispao iz lige (klub ove sezone ispada i iz turskog drugog ranga).
Ali Futacs zapravo nikad nije bio veliki golgeter; do dolaska u Hajduk je u 160 nastupa u 12 najrazličitijih natjecanja – od njemačke juniorske i treće lige do engleskog Championshipa – zabio tek 34 gola. Za Hajduk je u svega 27 utakmica stavio njih 19, od čega u prvenstvu 16 golova u 25 nastupa, čime je trenutno prvi strijelac lige.
Probajte se staviti u kožu centarfora, pogotovo stasom tako dominantnog kao što Futacs jest. Za njega golovi od malih nogu predstavljaju gotovo isključivu potvrdu vrijednosti i postaju poput droge – igrač žudi za njima i jako mu je teško kad ih nema, jer svi ih od njega očekuju. Njihovim izostankom zapada u apstinencijsku, možda i egzistencijalnu krizu.
A Marko Futacs je u takvoj krizi bio praktično cijele karijere. Nikad prije on nije ovako zabijao.
Ljepota je u borbi. Volio bih kad bi Hajdukovi navijači to shvatili. Borba je to koja tek počinje davati rezultate, Futacsevi golovi samo su jedna od njenih manifestacija
Kao 16-godišnje dijete je napustio rodnu Mađarsku bez da je odigrao ijednu utakmicu na seniorskoj razini i našao se u podmlatku francuskog Nancyja. Ni ondje nije dospio do prve momčadi, nego je prešao u njemački Werder, za čiju prvu momčad također nije zaigrao u službenoj utakmici te je kao 21-godišnjak dospio do Portsmoutha u Championshipu. Bilo je to vrijeme u kojemu je Pompey prolazio kroz dramatične financijske poteškoće zbog kojih je na kraju i ispao iz lige, a 22-godišnji je Futacs, usprkos tome što je postigao samo pet prvenstvenih golova, privukao pozornost škotskog Old Firma, Celtica i Rangersa. Poznavajući njegove sposobnosti i stil kojim se u Škotskoj u to doba još uvijek igralo, lako je moguće da bi ondje postao heroj, ali je na kraju završio u Leicesteru, daleko prije bajkovitih dana Lisica.
Ni ondje nije uspio ili nije dobio pravu šansu, pa je u sezoni 2013./14. posuđen u mađarski Diosgyör, jedinu svoju momčad prije Hajduka u kojoj je relativno redovito zabijao: 12 golova u 28 utakmica prvenstva i kupa. To mu je donijelo transfer u turski Mersin, gdje se nije najbolje snašao i uglavnom je ulazio s klupe kad je trener htio u završnici utakmica preskočiti građenje igre i odigravati na ‘grmalja’. Druge je sezone ondje otišlo i koljeno, pa je – kao što je već spomenuto – u dvije turske sezone zabio tek četiri prvenstvena gola.
I onda ga je, dok se još oporavljao od prilično ozbiljne ozljede, Mario Branco doveo u Hajduk.
U medijskim je krugovima s podsmjehom dočekan napadač koji ne zabija, osobito nakon što ga je bivši trener Marijan Pušnik prozvao „A klasom“. Ozlijedio se odmah u pripremnoj utakmici s Junakom u Sinju i nije mogao pomoći Hajduku u kvalifikacijama za Europa ligu, ali je i Branco govorio: „Vidjet ćete ga…“ To je ono kad si profesionalac, pa igrače ne biraš po osjećaju ili YouTube kompilacijama, nego unaprijed utvrđenim kriterijima.
U međuvremenu je procurilo i to da je najbolje plaćeni Hajdukov igrač i počela su ogovaranja, cinici su ga automatski uzeli na pik. Kad je konačno počeo igrati, doimao se spor i trom, a Pušnikova igra s preskakanjem izgradnje i dugim loptama na njega kao target mana koji bi skakao za njima i spuštao ih poput Nikole Žigića za siromašne navodila je na zaključak da je Hajduk krenuo najpragmatičnijim mogućim putem i da je Mađar samo utility man s jednim i jedinim zadatkom, eventualno dva.
No, s dolaskom Joana Carrilla, a pogotovo nakon što je prošao zimske pripreme, Futacs je postao nešto drugo i puno moćnije.
Svima je bilo upravo šokantno gledati kako ovaj lik, kojega su smatrali sporim poput blata, odjednom uspijeva pretrčati braniče i u furioznom se stilu stuštiti prema suparničkom golu; kako dobiva ne samo zračne duele, nego i one na zemlji, kako se povlači duboko i onda u eksplozivnom sprintu nalazi prostor točno ondje gdje treba. Kako je snažan, moćan i samouvjeren, toliko da na sebe veže suparnike i otvara prostor za suigrače Antu Ercega, Nikolu Vlašića i druge.
Nakon nekog je vremena postalo jasno da Futacs može zabiti i na centaršut ili na odbijanac, nametnuti se svojom fizičkom moći, ali i tako da istrči kontru, stvori ili pronađe prostor za sebe, kao i izvan kaznenog prostora. Jednostavnije rečeno, da je najopasniji, ali i najkompletniji centarfor u HNL-u.
A klasa.
A to s golovima koji su precijenjeni… Hype je, dakle, počeo nakon što je Jonathan Wilson, kolumnist i pisac kojeg se usuđujem nazvati prijateljem, izvalio takvo nešto u Guardianovu podcastu, želeći zapravo ukazati na dublju poantu. No, stvar s izvornom, engleskom verzijom je u tome da ‘goals‘ znači ne samo golove nego i ciljeve, i to u onom modernom, aspiracijskom self-help smislu, pa je tako magazin The Blizzard, koji vrlo uspješno prodaje i majice s tim natpisom, lansirao krilaticu: „Goals are overrated, the beauty is in the struggle“.
Ljepota je u borbi. Volio bih kad bi Hajdukovi navijači to shvatili. Borba je to koja tek počinje davati rezultate, Futacsevi golovi sami po sebi ne znače puno, oni su samo su jedna od njenih manifestacija. Sam Futacs, čini se, shvaća.
