Kup je tako bezvezno natjecanje. Sve do polufinala praktički nikoga ne zanima – zapravo, nikoga osim mještana malih sredina koje dobiju rijetku, možda jedinstvenu priliku ugostiti Dinamo ili Hajduk, pa makar ovi igrali u šarenim sastavima. Budući da je sustav takav da maksimalno olakša prolaz velikima i da se u ranijim fazama ne mogu međusobno sastajati, teško je do četvrtfinala govori o nekakvom filtru; ondje se u pravilu nađu odreda prvoligaši, od kojih uglavnom oni bolji prolaze u polufinale.
S ponekom iznimkom.
Neki ni u četvrtfinalu ne igraju s najjačim sastavima, čuvajući se za ligu. Dinamo se s rezervama i klincima suprotstavio Interu, a nisu ni Zaprešićani igrali u najjačem sastavu; Osječani su također za ogled sa Slavenom na klupi ostavili neke od važnih igrača. Hajduk je, međutim, u Parku mladeži nastupio s prilično jakih 11, možda i najjačem sastavu kojega je trener Marijan Pušnik u tom trenutku mogao poslati na teren. I izgubio je, iako je sve do sudačke nadoknade držao prednost, a RNK Split se nije doimao pretjerano opasnim. No, onda je primio gol, kako Englezi kažu, against the run of play; u produžetku je uslijedilo isključenje Frana Tudora, gol Ivana Pešića i ispadanje.
Kup je tako bezvezno natjecanje sve dok ne ispadneš iz njega.
Kad ispadneš, onda tek shvatiš da si prosuo ne samo priliku za trofej i plasman u Europu, nego i za dodatno uzbuđenje navijačima i dobar posjet stadionu (barem kad je Hajduk u pitanju). Zadnjih je godina svako ispadanje Dinama, Hajduka ili Rijeke prije samog finala rezultiralo nekakvom dramom ili barem dramicom oko trenera i igrača, pa je bilo savršeno očekivano da će tako biti i sad s Marijanom Pušnikom.
Ne vjerujem u kazne, vjerujem u odluke – rekao je jutros sportski direkor Branco
Poraz u kupu bio je okidač koji mu je presudio, ali bilo bi krivo reći da je slovenski trener otpušten zbog toga.
Dugoročna rješenja nisu uvijek najbolja
Pisali smo i analizirali već ranije njegov dosadašnjih učinak u Hajduku. Mihovil Topić naglasio je da je Pušnik, usprkos prodaji Tina Sušića i Hrvoja Milića, na raspolaganje dobio prilično široku paletu igračkih opcija, ali da izostaje gotovo bilo kakav oblik ne samo dominacije, nego i organizirane igre. Važni mladi igrači kao što su Nikola Vlašić i Fran Tudor počeli su pokazivati pad forme i općenito se momčad nije makla puno dalje od početka. Osobno sam igru Hajduka terminologijom Zvjezdanih staza usporedio s impulsnim pogonom te, između ostaloga, zamjerio Pušniku što se ne vidi nikakva sinergija i komplementarnost pojedinačnih karakteristika igrača, išta što bi sugeriralo da je momčad više od pukog zbroja individualnih kvaliteta. Štoviše, često se činilo da je bila i manje od toga.
Ukratko, Pušnikov Hajduk nije imao smislenu igru i nisu postojale naznake da će je u dogledno vrijeme razviti. Zato je smijenjen.
Pušnik zapravo nikad nije bio predstavljan kao dugoročno rješenje za klupu Hajduka. Doveden je na inicijativu mladog i energičnog predsjednika Ivana Kosa, kao netko tko bi mogao razbuditi pomalo učmalu atmosferu koja je prethodno zavladala na Poljudu i koja nikako nije išla pod ruku s ogromnim poletom članstva i navijača. Njegov populizam naišao je na znatno hladniji odjek od onoga koji je zacijelo očekivao, pa ga je nakon nekog vremena znatno prigušio.
Međutim, rješenja koja su planirana kao dugoročna nisu uvijek i najbolja. Puno je loših trenera prethodno u Hajduku predstavljano pod tom egidom, pa su vrlo brzo odlazili neobavljena posla. Ponekad je doista potrebna doza energije – ili, ako hoćete, ludila – koja može poticajno djelovati na momčad i ponekad bez prijelaznih, kratkoročnih, ne može ni biti uistinu dugoročnih rješenja.
Možda su u Hajduku pogriješili kad su se razišli s Damirom Burićem, koji je prošle sezone idejno pokazao dosta više od Pušnika ove. Možda i nisu – iako dojmom (više nego rezultatima) ovu njegovu vladavinu možemo okarakterizirati slabom, sasvim je moguće da će u široj slici i s vremenskim odmakom imati pozitivan utjecaj na izgradnju i napredak momčadi. Ako je Pušnik doista, kao što tvrdi sportski direktor Mario Branco, napravio prijeko potrebne pomake u samoj organizaciji rada, onda iza sebe ostavlja i nešto pozitivno, nešto što će sigurno pomoći njegovu nasljedniku.
Još žešća odluka
„Ne vjerujem u kazne, vjerujem u odluke“, rekao je jutros Branco na tiskovnoj konferenciji nakon što je objavio razlaz s Pušnikom. I ta mi se njegova izjava dosad najviše svidjela, jer – za one koji žele razumjeti – znači prihvaćanje prvenstveno vlastite odgovornosti i uzimanje stvari u svoje ruke.
Odluka o kojoj govori odnosila se na tajming: gotovo svaki trener će u bližoj ili daljoj budućnosti biti smijenjen, rijetki odlaze sami. U Italiji postoji izreka da trener postaješ tek onda kad prvi put dobiješ otkaz. Odluka je bila treba li Pušniku, usprkos svemu, dati još vremena – jer nagle promjene trenera i prekidanje kontinuiteta u pravilu nisu najbolja stvar – ili bi to napravilo više štete nego koristi.
Odlučio se za promjenu, pritom stavivši i svoj mandat na raspolaganje jer on je, na kraju krajeva, bio taj koji je Pušnika potvrdio kao trenera i dao mu svoje povjerenje. Posve sam siguran da je odlučio dobro i da je ovo najbolji tajming za smjenu – poraz u tom bezveznom kupu neočekivano je ponudio izravni povod za ono što se, po mom mišljenju, ionako moralo dogoditi na polusezoni. To je sreća u nesreći, prikriveni blagoslov – inače se moglo dogoditi da se momčad još dugo mrcvari i koprca u Pušnikovom sustavu bez vidljivog napretka.
Samo, sada je pred Brancom još žešća odluka. Odluka kojom dosad najviše stavlja svoju stručnost na test i koja je važnija od svih koje je dosad morao donijeti: tko je novi Hajdukov trener?
