I nitko ga se dosad nije usudio postaviti Louisu van Gaalu. Ne zato što oni koji ga bar površno poznaju i prate njegov rad u posljednjih 30-ak godina jako dobro znaju da bi on gotovo sigurno upravo tim riječima i odgovorio, nego zato što znaju da bi bio u pravu. To jest glupo pitanje, a glupo je zato jer njegova Nizozemska na terenu kroz kvalifikacije i Ligu nacija pokazuje o kakvoj se momčadi radi i kakvi su njeni potencijali i mogućnosti.

“Naravno da znam tko će biti svjetski prvak”, rekao je samouvjereno jednom prilikom Van Gaal na konferenciji za novinare, upitan o favoritima u Kataru. “Bit će to momčad koja bude najbolja na turniru. Nizozemska? Ja mogu samo obećati da ću napraviti sve da mi budemo najbolji što možemo biti, te tako pokušamo biti najbolji na turniru.”

Van Gaal ne prestaje ponavljati da je ova momčad “puno, puno bolja” od one koju je vodio do bronce u Brazilu

I upravo na to bi se moglo svijesti malo više od 12 mjeseci koliko traje treći Van Gaalov mandat na klupi Oranja. Njegov drugi, nije zgorega podsjetiti se, završen je osvajanjem trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Nizozemska je tada svladala domaćina i osvojila broncu, a jedini poraz zapravo je bio onaj u polufinalu, kada je nakon jedanaesteraca bolja bila Argentina. Van Gaal se povukao, prepustio svoju poziciju Guusu Hiddinku, a ovaj je već nakon 10 minuta zabilježio dva primljena gola i crveni karton protiv Talijana, najavivši ne baš blistava vremena za Narančaste. Hiddink je jedva izdržao godinu dana, Nizozemska je dobila pet od 14 utakmica, a onda učinila ono što se činilo nemogućim i propustila prvo prošireno Europsko prvenstvo na kojem je sudjelovalo pola kontinenta.

Ni u kvalifikacijama za Svjetsko Nizozemci nisu imali puno više sreće ni znanja; kiksali su protiv Bugarske i poskliznuli se u skupini sa Švedskom i Francuskom, nisu bili dovoljni ni za baraž i atmosfera oko reprezentacije je dotaknula dno. Momčad je kratko vodio Danny Blind, vratio se i Dick Advocaat, ali tek s Ronaldom Koemanom stvari su se počele popravljati. Nije to bio klasični nizozemski nogomet, nije imao ni previše fanova, ali je barem promijenio smjer kojim je ova selekcija išla, pa je 2019. igrala finale Lige nacija i relativno lako izborila nastup na onom ‘sveeuropskom’ prvenstvu. Međutim, Koeman nije mogao odoljeti zovu Nou Campa, a Frank De Boer nije bio dorastao izazovu. Na turniru je sasvim solidna generacija Nizozemaca neokrznuta izašla iz skupine koju je igrala kod kuće, pa ispala od Češke. A onda su savez okrenuo poznatom licu.

Evolucija, a ne revolucija

“Da sam funkcionar saveza, i meni bi prvi izbor bio Louis van Gaal”, rekao je tada, poručivši kako u 70. godini nema neki pretjerani motiv da radi kao izbornik, osim što želi pomoći nizozemskom nogometu i tako mu se odužiti za sve što mu je dao i u što ga je pretvorio; pomoći mu da ponovno bude kompetitivan na najvišoj razini. U međuvremenu je vodio tek Manchester United, s kojim je završio u ljeto 2016., a potom se povukao — prvo na duži odmor, a onda i u službenu mirovinu. No, usprkos činjenici da na klupi nije sjedio dugih pet godina, poziv domovine vidio je kao logični slijed događaja.

“Tko drugi bi uopće mogao napraviti nešto?”, javno je upitao Nizozemce.

Bila je to doza arogancije i pretjeranog samopouzdanja na koju se gledalo kao dio Van Gaalova karaktera kakvu vrijedi istrpjeti želi li se vratiti momčad na tvorničke postavke i napravti iskorak prema njegovu gledanju nizozemske tradicionalne škole nogometa, koja je donosila i rezultat. Već u prve dvije utakmice — onoj protiv Norveške u Oslu prvog dana prošle godine te protiv Crne Gore u Eindhovenu četiri dana kasnije — Van Gaal se vratio na omiljenih 4-3-3 i činilo se da su stvari kliknule. No, onda se dogodio neočekivani preokret: na Tursku je istrčao s trojicom u zadnjoj liniji i zapravo je to sustav koji je najčešće koristio u kvalifikacijama i Ligi nacija.

Na kritike da se odmaknuo od tradicije i svog viđenja nogometa odgovorio je, kao i uvijek, oštro i bez pardona. Naravno da ih je nazvao glupostima, objasnivši tim kritičarima kako nisu naučili o njemu to da je on čovjek koji stalno uči. Nije ovo defenzivni nogomet, glasno je i ljutito objašnjavao čovjek koji je već davno odustao od umotavanja stvari u celofan; ovo je suvremeni nogomet, onaj koji Nizozemska treba igrati da bi ponovno postala kompetitivna. Evolucija, a ne revolucija, drugovi i drugarice.

U travnju ove godine, između dvaju reprezentativnih okupljanja, Van Gaal je u intervjuu objavio da se bori s rakom prostate i da prolazi kroz izuzetno buran, ali i bolan dio života. Momčad, koja je dotad uvezala devet utakmica bez poraza i izborila plasman na Svjetsko prvenstvo, to je dodatno, kako bi to rekao Ćiro Blažević, galvaniziralo. Najednom je taj tvrdoglavi, čangrizavi te često bezobrazni i nepristojni starac postao ujedinjujući faktor u nizozemskom nogometu.

Trening kamp dug godinu dana

U nedjelju je u Amsterdamu, u ne pretjerano lijepoj utakmici koja se pretvorila u taktičko nadmudrivanje, njegova momčad u okviru Lige nacija svladala Belgiju golom Virgila van Dijka nakon prekida. Nizozemcima je to bila 15. utakmica otkako je na klupu sjeo Van Gaal i 15. uzastopna utakmica bez poraza: svladali su Crnu Goru, Tursku, Latviju, Gibraltar, Norvešku, Dansku, Belgiju, Wales i Poljsku (neke od njih po dvaput), neriješeno igrali s Norvežanima, Poljacima i Nijemcima. Zabili su 41 gol, primili 13. Trijumfom nad susjedima potvrdili su prvo mjesto u svojoj skupini i izborili plasman na Final Four, kojeg će sami i organizirati. Ali Van Gaalovo raspoloženje se nije pretjerano promijenilo.

“To je glupo pitanje”, opet je svojim omiljenim odgovorom poentirao izbornik, upitan u direktnom televizijskom prijenosu koliko mu znači osvajanje skupine. “Zašto bi mi značilo? Pa ja neću biti ovdje kada se bude igralo finale. Lijepo je kad si prvi, uvijek za to igramo, ali ja sam ovamo došao s drugim ciljem i kroz ove utakmice pokušavam stvoriti preduvjete da taj cilj ispunimo”.

Činjenica je da pripreme za Svjetsko prvenstvo u konvencionalnom smislu neće postojati i da će momčadi na okupu biti tek tjedan dana. Zato Van Gaal ne prestaje ponavljati da je sve što je napravljeno u proteklih godinu dana, odnosno od trenutka kad je potvrđen nastup u Kataru, zapravo dio velikog i dugog trening kampa u kojemu izbornik želi isprobati što više različitih opcija i načina kako ispuniti taj svoj ultimativni cilj.

A to je, naravno, osvajanje Svjetskog prvenstva. Van Gaal ne prestaje ponavljati da je ova momčad — s Van Dijkom kao kapetanom i okosnicom, između ostalih, u Frenkieju de Jongu i Memphisu Depayu, Stevenu Bergwijnu, kada su svi fit — “puno, puno bolja” od one koju je vodio do bronce u Brazilu. I zato ga možete pitati svašta — i kakav mu je plan, i kakvi su ostali i tko su favoriti, i tko će uopće igrati i kako će igrati; možete ga, uostalom pitati i hoće li ova Nizozemska postati svjetski prvak, jer o tome se da raspravljati i pričati i diskutirati u kontekstu njene kvalitete, kao i kvalitete svih ostalih reprezentacija koje se smatraju konkurentima za vrh.

Ali nemojte ga pitati može li ova Nizozemska biti svjetski prvak. Reći će vam, i bit će u pravu, da je to glupo pitanje.