Kad smo već napravili Telesportov izbor desetorice košarkaša koji su obilježili prošlo desetljeće u Euroligi, onda bi bio red da napravimo istu stvar s igračima iz nešto jačeg natjecanja. Riječ je, naravno, o ABA ligi. Međutim, ovdje će rangiranje biti malo zeznutije.
Nailazimo na problem vrlo kratkog zadržavanja vrhunskih pojedinaca, a tu su i vrlo čudne stvari u vezi biranja MVP-ja. Najkorisniji igrač sezone u pravilu je bio onaj koji je ostvario najveću prosječnu valorizaciju, pa bio njegov klub i predzadnji u ligi. Opet, lani se to nije poštovalo pa je nauštrb Luke Božića izabran Goga Bitadze. I u izboru MVP-ja Final Foura, odnosno doigravanja, postoje neke besmislice. Tako je 2010. MVP bio Jamont Gordon iz Cibone, a 2013. Raško Katić iz Crvene Zvezde, dakle članovi poraženih finalista. Uz sve to, tu je i Maccabijev izletnički trijumf iz 2012., koji kao strano tijelo zamućuje širu sliku.
Zbog takvih okolnosti teže je postići objektivnost u izboru, ali potrudio sam se napraviti solidan balans među glavnim kriterijima: MVP nagrade, titule, staž u ligi i stil/karizma. Naravno, stanovita doza subjektivnosti je neizbježna.
Ne, niste zabunom ušli u prošlotjedni članak — češki centar (iako u to vrijeme uglavnom nije igrao na petici) i u ovom je izboru osvojio 10. mjesto. Premda je Duško Vujošević među crno-bijele doveo podosta stranih talenata (Léo Westermann, Joffrey Lauvergne, Dāvis Bertāns…), od kojih je većina ostavila značajan trag, Veselý je ipak ostvario najveći doprinos u Partizanovim šampionskim pohodima. Osvojio je titule 2010. i 2011., te odličnim igrama zavrijedio visoko šesto mjesto na NBA draftu. Neiscrpnom energijom kupio je navijače koji ga i danas nostalgično zazivaju, pogotovo zato što je njegovim odlaskom započelo doba Partizanove dekadencije.
Crnogorski bek svojevrsna je Pepeljuga na ovoj listi. U svoje prve četiri sezone s Budućnosti (2011.-2015.) počesto bi pokazao svu raskoš talenta, no ništa nije bilo dovoljno da stekne mjesto prvog razigravača — uvijek bi se u prednosti našao Omar Cook ili neki drugi skupocjeni stranac. Zato je naposljetku otišao u Megu, koju je senzacionalno odveo do finala 2016., upravo preko Budućnosti. Plavi su uvidjeli grešku i ubrzo ga vratili u svoje redove, što im se itekako isplatilo budući da je Džoni bio možda i najvažniji čovjek u pohodu na titulu 2018., kada je u doigravanju pogodio nevjerojatni broj teških šutova na isteku napada.
S popularnim Jokerom situacija je donekle slična kao s Lukom Dončićem u euroligaških Top 10. Istina, ovdje nije toliko bitno što se u ligi zadržao kratko, problem je što je u te dvije sezone s Megom ostvario mizerne rezultate (osmo i 10. mjesto), pogotovo jer se 2015. oko njega digla velika galama — kako MVP lige može biti netko čija je momčad pri dnu ljestvice?! Međutim, sve što je uslijedilo kasnije dokazalo nam je da njegove brojke ipak nisu bile umjetno napumpane, kao što se insinuiralo, stoga je zaslužio mjesto u ovom poretku.
Možda zvuči glupo da se netko prvenstveno zbog jednog jedinog šuta nađe među najboljim igračima desetljeća, ali to je zaista bio poseban šut. The shot. Sjetimo se erupcije oduševljenja u krcatoj zagrebačkoj Areni nakon što je Bojan Bogdanović pogodio tricu 0,6 sekundi prije kraja finala s Partizanom — Vukovi su ludovali na terenu, a onda su se okrenuli prema svom obruču i, poput Lotove žene, pretvorili u stup soli. Šta je čovjek pogodio! Kecmanova šampionska trica sa suprotnog dijela terena obišla je svijet, čak ju je ESPN uvrstio na treće mjesto najnevjerojatnijih sportskih završnica, a sve ostale odigrale su se u Americi. Partizanova bi kapetana, koji je toj tituli pridodao i onu iz 2011., danas pamtili možda samo pratitelji crno-bijelih, ali ovako za Agenta 006 jako dobro zna cijela regija.
Zadarski centar ponešto je tanak s timskim rezultatima — najveći doseg mu je polufinale s Cedevitom 2016. Međutim, on je jedini dvostruki MVP sezone u povijesti lige, što svakako treba honorirati. Uspio je to 2011. dokje igrao za Zagreb, kada je Mravima za dlaku pobjegao Final Four, a pothvat je ponovio 2018. s Cibonom, kada je već dobro zagazio u veteranske godine. Veliki bonus je i lanjsko spašavanje Zadra od ispadanja, čime je zaokružio svoje plodno desetljeće u ABA ligi.
Srpski gorostas također se nije zadržao dugo u ABA ligi, tek dvije sezone u Zvezdi, od kojih je druga bila fenomenalna — osvojena titula 2015. i nagrada za MVP-ja doigravanja. Marjanović, premda posve blagog karaktera, zastrašivao je samom pojavom na parketu, njegovi su čuvari izgledali kao kadeti kada bi im zakucavao u lice praktički se samo dignuvši na vrhove prstiju. Bobi je bio dobri div ABA lige, a svojim je postignućima zaslužio visoko peto mjesto.
U svoje četiri sezone s crno-bijelima Bogdanović je osvojio dvije titule (2011. i 2013.), dok su ga individualna priznanja, izuzevši izbor u najbolju petorku lige 2014., mimoišla, stoga ne može biti plasiran više od četvrtog mjesta. Sve znate, riječ je o paklenom šuteru koji se kao igrač dobrim dijelom izgradio kroz ABA ligu i vjerojatno bi bio na čelu poretka da nije bilo još jednog nezamislivog šuta — onog kojeg je 2014. uputio Nolan Smith, kada je Bogdan bio na vrhuncu u svom mandatu u Partizanu.
Šiši je praktički kao beba u Zagrebovu dresu dobio značajnu ulogu u ABA ligi, a tako rano bacanje u vatru pomoglo mu je da brže sazrije, te da 2014., kao 20-godišnjak, povede Cibonu do čudesno osvojene titule u beogradskoj Areni. Činilo se da će Vukovi s rotacijom od sedam igrača biti topovsko meso za Zvezdu, ali Šarić je te večeri bio apsolutno nezaustavljiv, isto ponovivši u finalu s Cedevitom. Onih par tisuća razočaranih Beograđana koji su pohodili hrvatsko finale bili su privučeni gotovo isključivo Šarićevim talentom, koji je tada prštao na sve strane i donio mu nagradu MVP-ja Final Foura, a sada i visoko treće mjesto na ljestvici desetljeća.
Više je razloga zašto je Gordić ovako visoko na ljestvici premda je lošiji igrač od gotovo svih slabije rangiranih. Prvi je njegov abaligaški staž u proteklom desetljeću — četiri sezone u Budućnosti, dvije u Cedeviti, jedna u Partizanu, jedna u Igokei. Svaka od tih momčadi ostvarila je jako dobar plasman (čak i Igokea sa šestim mjestom 2014.), a Gordić je uvijek bio jako bitan čimbenik. Ono što posebno impresionira je njegov napredak — iz uloge obrambenog specijalca u prvom mandatu u Partizanu i Cedeviti, pa do MVP-ja doigravanja s Budućnosti 2018. Jasno, tu su i dvije titule (2013. i 2018.), što upornom i vrijednom Nemanji daje drugo mjesto na listi.
Tko je taj prvorangirani Pokemon? To je Jović! Uvjeren sam da će biti nezadovoljnih njegovim trijumfom, ali sagledajmo stvari ovako – koja je momčad obilježila desetljeće? Crvena zvezda s četiri titule, stoga je logično da prvi na ljestvici dolazi iz njenog kadra. Jović je borac iz prvih redova čuvenog obrambenog stroja Dejana Radonjića — povezao je tri titule s crveno-bijelima (2015.-17.) i bio proglašen MVP-jem doigravanja 2016., a treba spomenuti da je uz to bio na Final Fouru s kragujevačkim Radničkim 2013. U obrani neumoran, u napadu maestralni asistent — Jović je plej stare škole koji razigrava prvenstveno suigrače, a ne prvo sebe pa ostale, ako dođu na red, što je čest slučaj s modernim razigravačima. Njegovo ustoličenje na vrhu ABA top ljestvice čini mi se sasvim prirodnim zaključkom ovog teksta.
