“Bio sam najbolji igrač i zvijezda srednje škole Cole High u San Antoniju”, znao je snuždeno i sa suzom u oku pripovjedati mladi Shaquille O’Neal po dolasku u NBA 1992. “U isto vrijeme David Robinson je stigao u Spurse i bio njihov najbolji igrač. Zato sam ga potražio i zamolio za autogram a on se potpisao nezainteresirano, najbrže što je mogao i pritom bio neugodan i podcjenjivački me tretirao. A bio je moj omiljeni igrač. Bilo mi je 13 godina i tada sam si rekao: srest ćemo se opet a onda si moj!”
Doista, dok bi ga čovjek slušao mogao je zamisliti kako bahata i ohola zvijezda kinji skromnog klinca pa su njihovi dueli dočekivani u narativu moguće Shaqove osvete za poniženje oko autograma. I bila bi to još jedna storija o kompetitivnom svijetu NBA lige — dovoljno se prisjetiti ‘motivacijskih’ storija o Michaelu Jordanu koji se pretvarao u zvijer zbog jedne neoprezne riječi — da nije bilo jedne sitnice. Cijela priča bila je izmišljotina koju je plasirao sam Shaq. Trebalo je proći gotovo 30 godina da se O’Neal skrušeno ispriča i objasni razloge svog ‘verbalnog manevra’.
“David je oduvijek bio tako pristojan i srdačan. ‘Kako ide? Kako familija?’, uvijek bi iskreno pitao kad bi se sreli. Dovodilo me to do ludila. Shvatite, ja nisam bully, trebao mi je razlog da poludim na njega i da se motiviram. Zato sam izmislio priču”, priznao je Shaq. I treba ga razumjeti i ne osuđivati. A sve nas koji smo popušili tu storiju trebalo bi biti sramota. Zaboga, Robinson se nikad ne bi tako ponašao. Naravno, znam da se nije uputno zaklinjati u moral i etiku poznatih osoba jer je to najkraći put u razočarenje.
No, ovdje pričamo o Admiralu.
Pošten i iskren odnos prema sebi i košarci isplatio se nakon 10 godina boravka u ligi, baš kad se učinilo da će Admiral biti jedan od onih velikana koji su ostali bez prstena
Uživam u NBA ligi već četvrto desetljeće i za to vrijeme imao sam priliku vidjeti nevjerojatnu galeriju likova kako igraju najbolju košarku na svijetu. Parketima su trčali narcisoidni sebičnjaci i ordinarni pravednici, barabe iz zatvora i razmažena bogataška djeca, zajebani Afroamerikanci iz najcrnjeg geta i pristojni Europljani iz srednje klase, filozofi igre i mediokritetski klauni. Dakle, sve vrste heroja i antijunaka za koje smo zdušno navijali ili ih još zdušnije mrzili.
Međutim, u toj gomili kojekakvih tipova nitko nikada nije bio poput Davida Robinsona. Dva su razloga. Prvi je da nikad nisam vidio sportaša koji tako fenomenalno izgleda, čije su tijelo i mišići savršen materijal za precrtavanje stripašima-početnicima i koji svaki put, kada ga vidite, izmami iskreno: “Jebote”. Druga stvar je profesionalnost i ponašanje u karijeri koje je bilo poput njegova izgleda. Jednostavno, besprijekorno.
Spasitelj Mamuza
“Sve se zapravo svodi na to kako ćeš pristupiti ovoj vrlo kratkoj stvari zvanoj život” napisao je Robinson u pismu samome mlađem sebi, 18-godišnjaku. “I imam za tebe veliku vijest, pravu bombu. Za četiri godine postat ćeš zastavnik u američkoj mornarici i mjesečno ćeš zarađivati 1.260 dolara i 90 centi. Znam da s tim novcima možeš kupiti puno pizza ali ne, nije to ta velika vijest. Ona glasi da ćeš od San Antonio Spursa biti izabran kao prvi pick na draftu.”
U sve ciničnijem i lažnijem svijetu, ispravni i dosljedni ljudi poput Admirala izgledaju nestvarno, čak i lažno. No, to je problem svijeta jer onaj tko ga je gledao, uvjerio se da je David Robinson bio jedinstven. Posebno je to vrijedilo za ljubitelje basketa na ovim prostorima jer je bio jedan od onih koje smo imali prilike dobro upoznati prije odlaska u veliku ligu. A sve je počelo na onom prokletom Svjetskom prvenstvu 1986. u Španjolskoj.
Polufinalna utakmica protiv SSSR-a spada u najtraumatičnije generacijske sportske doživljaje, ali u tom metežu zapamtio sam američkog centra, elegantnog ljevaka i najboljeg igrača ekipe, osvajača SP-a. Bio je to David Robinson, igrač koji je tada određivao distancu između Amerikanaca i ostatka svijeta. Razliku koja će se do kraja desetljeća smanjivati i nestati, što se vidjelo 1988. na Olimpijskim igrama u Seoulu kad su Robinson i SAD završili kao brončani. Sovjeti predvođeni Arvydasom Sabonisom u finalu su pobijedili Jugoslaviju, a svi smo zapamtili Litavčevu izjednačenu borbu s Admiralom u polufinalu kada je postalo bjelodano da su vrata NBA lige otvorena za ostatak svijeta.
U taj vrlo, novi basket svijet ušli smo u sezoni 1989./90. a u nju su nas uveli Dražen Petrović, Vlade Divac i Šarūnas Marčiulionis u isto vrijeme kada je u ligu stigao Robinson, i to dvije godine nakon što je odabran na draftu 1987. kao prvi izbor Spursa. Naime, pravila su nalagala da Admiral u mornarici ‘odradi’ još dvije godine, tijekom kojih je postao najvažniji igrač u povijesti Naval Academyja. U ligu je došao s 24 godine i s činom poručnika, tako da onaj nadimak nije baš istinit. Ali svojim igrama tu priču o činovima učinit će nepotrebnom. U San Antonio je stigao u pravo vrijeme, jer su Spursi sezonu ranije završili s omjerom 21-61. I nije bilo dvojbi, od Robinsona se očekivalo da ‘spasi’ Mamuze.
No, nitko nije očekivao da će se to dogoditi odmah.
Njegova rookie sezona bila je senzacionalna kao i onih 35 pobjeda više nego prethodne sezone, uz omjer 56-26. Robinson je ostvario sezonskih nevjerojatnih 24,3 poena, 12 skokova, dvije asistencije i 3,9 blokada po utakmici, a Spursi su u drugom krugu playoffa izgubili od Portland Trail Blazersa u sedam utakmica. Već tada bilo je jasno tko je gazda u San Antoniju i da je na scenu stupio veliki centar, jedan od najvećih.
Bitke sa Shaqom i Hakeemom
A u 1990-ima je konkurencija među peticama bila paklena. Admiral je postao treći u pokeru centara koji će vladali desetljećem. Na Zapadu su drmali Hakeem Olajuwon i Robinson, a Istokom harali Patrick Ewing i onaj lažni ‘sakupljač autograma’, Shaq. Njihove međusobne borbe bile su nezaboravne i u ključnom momentu otvaranja lige prema svijetu ti gorostasi su, pored nezaobilaznog sinonima Jordana, vrlo jasno pokazali svu magiju i raznovrsnost NBA košarke.
Hakeem, Ewing, Shaq i Robinson bila su četiri jahača apokalipse u svim dvoranama u ligi, ali Admiral je i u toj konkurenciji bio poseban. Usprkos tome što je izgledao kao neka živa, akcijska figura s nacrtanim mišićima, njegova igra bila je elegantna, pametna i s posebnim stilom kakav imaju samo ljevaci u košarci. Nemojte me krivo razumjeti, Olajuwon, Ewing i O’Neal su itekako znali igrati košarku i bili su, s obzirom na svoju visinu, superkoordinirani i vješti, ali su pored Admirala izgledali kao buldožeri koji surovom znagom razgrću suparničke igrače. Robinson i njegove kretnje izgledale su poput idealnog predloška za spomenik kakvom herojskom košarkašu.
Stoga ne čudi da je bio neizostavni dio najveće ekipe ikad, Dream Teama u Barceloni 1992., a četiri godine poslije je na Igrama u Atlanti dodao još jedno olimpijsko zlato.
Spurse je odveo u sedam doigravanja zaredom, a iz tih godina nezaboravna je njegova borba sa Shaqom za titulu najboljeg strijelca u sezoni 1993./94., kada je u zadnjoj utakmici regularnog dijela LA Clippersima uvalio 71 poen i pobijedio u utrci za najefikasnijeg. O’Neal se poslije bunio da je cijela stvar ‘namještena’ jer su svi igrači Spursa tijekom utakmice opsluživali Admirala na putu do titule najefikasnijeg.
Ono što, pak, nije dovođeno u pitanje dogodilo se nešto ranije te iste sezone, 17. veljače 1994., kada je Admiral protiv Pistonsa isporučio 34 poena i po 10 asistencija, skokova i blokada te postao četvrti i zasad zadnji igrač u povijesti s ostvarenim quadruple-doubleom, dvoznamenkastim brojkama u četiri kategorije.
U idućoj sezoni postao je i MVP, ali usprkos odličnoj igri nije mogao do toliko željenog prstena. Spursi nisu uspijevali pokoriti Zapad, a u sezoni najbolje Admiralove igre i Jordanove pauze ispriječio se neprelazni Olajuwon. Hakeem je odveo Rocketse do dvije uzastopne titule. Posebno bolna za Admirala bila je serija u playoffu kad ga je The Dream, netom poslije Robinsonova primanja MVP nagrade, na njegovom terenu ‘rastrgao’ nastojeći dokazati da je on zaslužio nagradu.
“Hakeem? Ne možete ‘riješiti’ Hakeema”, beskrajno pošten je bio Admiral dok je odgovarao na novinarsko pitanje kako ‘riješiti’ Houstonova centra.
Žrtvovanje za momčad
Oduvijek je bio takav. Njegov životni put je bio takav. Pošten i iskren odnos prema sebi i košarci i isto takav teški rad isplatio se nakon 10 godina boravka u ligi, baš kad se učinilo da će Admiral biti jedan od onih velikana koji su ostali bez prstena.
Sezonu 1997./98. Robinson je uglavnom proveo ozlijeđen, a Spursi su odigrati jadnu sezonu s omjerom 20-62. Ipak, ono što se činilo kao sramota omogućilo im je uspjeh: na lutriji su izvukli prvo mjesto i birali Tima Duncana, koji će početi veliku eru teksaške franšize i koji će s Admiralom oformiti znameniti Twin Towers te, konačno, u sezoni 1998./99., donijeti titulu.
U lockout sezoni koja je radi pregovora lige i igrača bila skraćena na 50 utakmica, Spursi su imali najbolji omjer i prednost domaćeg terena koju su konačno iskoristili kako treba. U veliko finale stigli su nakon dominacije Zapadom (pregazili su Minnesota Timberwolvese, LA Lakerse i Portland uz omjer 11-1), a u finalu riješili New York Knickse u pet utakmica, ponajprije zbog Duncanova nestvarno odigranog playoffa. I tako je Admiral na prijelazu u novi milenij konačno stigao do toliko željenog naslova.
U novom mileniju Robinsonova igra doživjela je pad, ali ‘žrtvovao’ se za momčad i povukao u sjenu, puštajući Duncana da postane vođa. Do drugog naslova stigao je 2003. kada je nakon šampionske sezone, u svom stilu, napravio pravu stvar. Gospodski kako dolikuje, Admiral se uz osmijeh i trofej oprostio od košarke, Spursa i svog San Antonija.
Bolji kraj teško je i zamisliti. Ako ga je netko zaslužio, bio je to David Robinson. Hall of Fame centar nacrtanih mišića koji je elegancijom vladao parketima, a izvan njih bio bez mrlje i koji je znao podnijeti i pobjedu i poraz. Besprijekoran.
https://www.youtube.com/watch?v=Sjz4Bx-Za7U
