Nakon što je Thomas Frank 2018. preuzeo Brentfordovu prvu momčad i dao završni dodir spektakularnom rastu malenog kluba do same elite, novinari su ga po tko zna koji put upitali u čemu je točno tajna. Frank je imao u tom trenutku momčad prepunu većih ili manjih anonimusa, i to sa svega 24 godine prosječne starosti, ali Brentford je — pogotovo s njegovim podjednako hrabrim, ali opet zahtjevnim planom pozicijskog nogometa — redovito rušio očekivanja.
“Mi ćemo uvijek biti klub koji je prisiljen prodavati”, rekao je realno tada Frank. “Samo najboljih šest klubova u Engleskoj i možda 10 na svijetu ne moraju prodavati igrače. Ali te igrače ja uvijek gledam prvo svojim očima i ako su moje oči zadovoljne onime što vide, onda sam obično naknadno i zadovoljan onime što vidim među brojkama koje razvijemo. Ali ovdje imamo stalne podsjetnike na to da je ono što radimo nešto vrlo dobro”.
Podsjetnici itekako traju i dalje. Tri godine nakon što je Frank uveo Brentford u Premier ligu nakon pune 73 godine čekanja, oni su i dalje tu. I ne samo da su tu, već među elitom brode vrlo mirno; u svoj prvoj sezoni završili su 13. u ligi, u drugoj sjajni deveti. U aktualnoj su sezoni trenutačno osmi, s tim da su u predzadnjem i zadnjem kolu ispustili vodstva protiv Crystal Palacea, odnosno Bournemoutha; da su ih uspjeli zadržati, sad bi puhali za vratom Manchester Cityju.
Brentfordova vjera u kocku, odnosno preuzimanje analitičkog modela iz kladioničarskog biznisa, i dalje ga vrlo dobro služi. No, kocka je Franku nenadano odnijela veliki adut.
“Iskreno, nisam pomišljao da ću ikad postati profesionalni nogometaš”
Ivan Toney je u svakoj od proteklih triju sezona bio najbolji strijelac ekipe. Doveden kao jeftina zamjena za Ollieja Watkinsa, Toney je, u sezoni u kojoj je Brentford došao do plasmana u Premier ligu, odmah ukrcao 33 gola u svim natjecanjima, od čega 31 u Championshipu. U prvoj sezoni među elitom zabio je 14, a lani čak 20 golova (21 u svim natjecanjima). To su vrhunske brojke i za elitna pojačanja, a kamoli za lika koji je godinama lutao po posudbama od Barnsleyja i Shrewsbury Towna do Scunthorpe Uniteda i Wigana, dok ga Brentford nije pokupio iz Peterborougha za pet milijuna funti. I taman kada je stigao do vrhunca karijere nastupom za englesku reprezentaciju, Toneyja je baš kocka došla glave.
U studenom 2022. otkriveno je da je nogometaš okorjeli kladioničar, s više od 262 slučaja u kojima je trpao na kladari, uključujući i 13 slučajeva u kojima je stavljao novac na Brentfordov poraz. Regulatorna tijela engleskog saveza utvrdila su kako ne postoji osnovana sumnja da je sudjelovao u namještanju utakmica — nije igrao ni u jednoj od tih navedenih 13 — ali se definitivno teško ogriješio o pravilnike i oštra je kazna bila neminovna. Utvrđena mu je ovisnost o klađenju, a prvotna suspenzija u trajanju od predugih 15 mjeseci naknadno mu je, zbog priznanja, skraćena na ‘samo’ 11. Brentford je tako preko noći ostao bez svog prvog i najboljeg napadača, a Frank je morao dobro otvoriti oči kako bi pronašao rješenje koje će preuzeti barem dio napadačkog tereta.
Bivši ragbijaš, bivši golman
Dio je preuzeo Bryan Mbuemo, 24-godišnjak kojeg je Brentford 2019. doveo iz Troyesa za šest milijuna funti. Francuz koji nastupa za kamerunsku reprezentaciju lani je bio pravo otkriće, i to na poziciji wingbacka iz koje se redovito ubacivao u završnicu, postigavši devet golova u Premier ligi. Novi miljenik fantasy menadžera udarnički je krenuo i u aktualnoj sezoni s čak četiri pogotka u četiri uvodna kola — dva, doduše, iz jedanaesteraca.
No, Frank u rukavu ima još jednog napadačkog aduta. Njegovo ime je Yoane Wissa.
Brentford ga je iskopao iz Lorienta u svojoj prvoj premierligaškoj sezoni, nakon što je ovaj prvo odveo svoju ekipu u Ligue 1, a onda joj s 10 golova u francuskoj eliti spasio živu glavu i u borbi za opstanak. Brentford je tražio dubinu u napadačkom sektoru i on se savršeno uklapao, pogotovo zato jer je Lorient, slično kao Troyes za Mbuema, izvisio cijenu koja je za engleske prilike bila sasvim prihvatljiva: nešto više od osam milijuna funti.
No, Wissi je u životu i u karijeri imao kudikamo veće prepreke na putu do uspjeha nego što su to priče o odštetama, klauzulama i vizijama. Klinac iz obitelji kongoanskog podrijetla u Francuskoj, Wissa je živio nešto mirnijim životom u Épinay-sous-Sénartu, gradiću u sklopu pariške aglomeracije, nedaleko od drugog gradskog aerodroma Orlyja. I otac i stariji brat igrali su nogomet, ali njegova je prva ljubav bio ragbi: “Iskreno, nisam pomišljao da ću ikad postati profesionalni nogometaš, ni približno”, prepričavao je svoj početak Wissa engleskim medijima. “Ragbi sam počeo igrati s 12 godina, iako je tada moj otac kod lokalnih učitelja insistirao da se zadržim na nogometu. Ali kad sam došao na fakultet, nastavio sam s ragbijem.”
Nogomet je na kraju ipak prevladao i Wissa je u Châteaurouxu prošao kroz rezervnu momčad, a onda je dospio i u seniorsku. Od ragbija mu je, osim strasti, ostalo ono što ga i danas definira kao igrača spremnog na najviše prohtjeve u okruženju poput Premier lige. Ragbi mu je dao mobilnost, snagu i atletičnost, dok mu je probijanje u nogometu dalo pregled igre i polivalentnost, posebno zato jer je prošao niz pozicija i uloga: inicijalno je bio golman, pa je dugo igrao ‘šesticu’, a u Châteaurouxu su ga prvo prebacivali na polušpicu, a onda i na krilo.
Kao krilnog napadača su ga zapazili i u Angersu i u Lorientu, gdje je već stigao kao razmjerno etabliran drugoligaški golgeter, nakon što je na posudbi u Ajacciou bio jedno od otkrića Ligue 2. Sve je vodilo prema priči idealnog ‘nepoznatog’ pojačanja za Brentford; lomili su ga klupski predstavnici i prije nego što će golovima spašavati Lorientov prvoligaški status, ali Wissa se naučio biti strpljiv i čekati pravi trenutak. I kad je odlučio da je stigao, život mu se ponovno ispriječio, na najjeziviji mogući način.
Napad kiselinom i pokušaj otmice
Ljeto 2021. je trebalo biti najsretnije u Wissinu životu. Iza njega je bila najuspješnija sezona u dotadašnjoj karijeri i postigao je usmeni dogovor s Brentfordom oko transfera. Još i važnije za njega, krajem lipnja dobio je i kćerkicu.
U katastrofalnom spletu okolnosti, Wissa je s djetetom u šetnji naletio na mentalno oboljelu ženu koja je nekoliko tjedana ranije imala spontani pobačaj i bila u patološkom strahu da će je partner zbog toga ostaviti. Zato je odlučila oteti dijete koje će predstaviti kao svoje. Igrom slučaja naišao je Wissa, a napadačica mu je pokušala oteti dijete, zalivši ga pritom bocom kiseline. Nogometaš je uspio spasiti i zadržati dijete, ali u napadu je stradao on, zadobivši opekline po licu; kiselina mu je prodrla i do oka te čak ni hitna operacija nije mogla garantirati da će zadržati vid.
Brentford i Frank čekali su ishod, spremni pomoći Wissi na koji god način mogu, ali situacija je bila takva da je samo čudo moglo vratiti igrača profesionalnom nogometu. Čudo se i dogodilo: operacija je bila maksimalno uspješna, a Wissin oporavak — kako fizički, tako i mentalni — također je prošao dobro. Nakon toga se s velikim olakšanjem mogao vratiti nogometu i novom stadiju u karijeri.
I kad su okolnosti dovele do toga da mora iskoračiti iz Toneyjeve sjene i preuzeti glavnu ulogu, prihvatio je taj izazov. U sezonu je krenuo jako dobro, zabio i dva gola u uvodna četiri kola, a dojam je da, baš kao i Brentford, još uvijek može napredovati i rušiti očekivanja.
