Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ajax u BVB-u: što očekivati?

Portret Petera Bosza, novog čovjeka na Borussijinoj klupi

Zadnja izmjena: 14. lipnja 2017.

Ima istine u onoj da su sportski novinari nerealizirani sportaši, a kazališni kritičari nerealizirani glumci i(li) redatelji. Analogno tome, ima istine i u pretpostavci da su veliki nogometni treneri ne do kraja realizirani nogometaši.

Peter Bosz zna to jako dobro.

Oduvijek je želio biti izvrstan u svemu. “Osjetio sam odmah”, rekao je jednom prilikom, “da kao nogometaš nikad neću postati istinski dobar. Zato sam odlučio poduzeti sve da postanem najbolji trener.”

Novi trener dortmundske Borussije nije bio loš igrač. Igrao je, najčešće kao desni bek i zadnji vezni, za šest nizozemskih klubova, francuski Toulon, njemačku Hansu iz Rostocka (zajedno s Igorom Pamićem) i japanski JEF United. Najuspješniji dio igračke karijere veže ga za Feyenoord. Igrao je za roterdamski klub od 1991. do 1996., te u tom razdoblju skupio osam nastupa za nizozemsku reprezentaciju. Bio je član momčadi Rinusa Michelsa na Euru 1992. u Švedskoj, a s Feyenoordom je 1993. osvojio naslov prvaka.

Svejedno, osjećaj neispunjenosti kao da se može iščitati iz većine njegovih turobnih fotografskih portreta u igračkim danima. Po istome, natmurenom izrazu lica 53-godišnji je trener prepoznatljiv i u današnje vrijeme. Ima još odrednica Boszove osobnosti iz igračkih dana koje su se zadržale do danas. Najizraženija među njima svakako je tvrdoglavost.

Godine 1984., čitavo desetljeće prije Bosmanova pravila, Bosz je od vodstva svog tadašnjeg kluba Vitessea zatražio papire po isteku ugovora kako bi novi angažman tražio kao slobodan igrač. Kako ta praksa tada nije postojala, a bila je u kontradikciji sa zdravom logikom budućeg trenera, Bosz je jednostavno spakirao kofere i otišao igrati nogomet doma, u AGOVV Apeldoorn, amaterski klub iz šeste lige. Nikad jednostavno, uvijek konzekventno.

Isto zadovoljstvo biranja težeg puta Bosza je skupo koštalo 1988. Iako se začudno uspio probiti do kadra nizozemske reprezentacije kao drugoligaški igrač (nastupao je tada za RKC Waalwijk), pozivom koji mu je 23. ožujka Michels uputio za prijateljsku utakmicu s Engleskom na Wembleyu Bosz je za dlaku ispao s popisa reprezentativaca koji će dolazećeg ljeta u Njemačkoj osvojiti naslov europskog prvaka. Michels mu je potiho sugerirao da zamijeni RKC kvalitetnijim nizozemskim klubom, sve da bi ostao na radaru budućih izbornika. On je, međutim, otišao u skromni francuski Toulon, gdje je proveo iduće tri sezone propustivši priliku biti u momčadi na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. Možda stoga što je u njemu vidio elemente mladoga sebe, Michels ga je uvrstio na popis za Euro 1992.

Ajaksovac u punom smislu riječi

Malo je ljudi koji uživaju podjednaki respekt kod navijača Ajaxa i Feyenoorda, čije je rivalstvo ekvivalent onome Dinama i Hajduka. Bosz je jedan od takvih, nakon što je u netom završenoj sezoni Ajax doveo do finala jednoga europskog kupa, što je postignuće koje skeptična nizozemska javnost u posljednjem desetljeću nije držala mogućim. Bosz je time u zreloj trenerskoj dobi, nakon gotovo 15 godina bavljenja poslom, uspio realizirati svoju davnu ambiciju: postati veliki trener.

Da posjeduje trenerski nerv prvi je put otkrio prije 20. rođendana, kada je organizirao jedan turnir za mladež. Primijetio je tada da jednostavnoj dječjoj logici lakoćom može približiti zahtjeve nogometne igre koje su iznad trenutačne razine poimanja primatelja. Talent je dodatno izbrusio tijekom svog premijernog menadžerskog djelovanja, od 1999. do 2002. u istom AGOVV Apelhoornu, gdje je radio kao trener prve momčadi, sportski direktor i glasnogovornik uprave. Klub je i dalje bio u amaterskim vodama, s ciljem probijanja u profesionalne, i Bosz se neprekidno morao  mučiti s okruženjem ispunjenim neznanjem, zavišću i osrednjošću. Svoje je vizije na sjednicama upravnih i nadzornih klupskih tijela svejedno redovito uspijevao objasniti, argumentirati i dovesti do usvajanja, ne dajući se iritirati reakcijama nesposobnih klupskih rukovoditelja.

Istim je talentom u ispravnost vlastitog puta Bosz uspio uvjeriti nadređene u Ajaxu, tvrdoglavo ustrajući na ofenzivnom izričaju igre, visokom presingu u formaciji 4-3-3, premda je Ajaxova igra često, pogotovo u dvobojima protiv jačih sastava, znala izgledati naivno kako to obično bude slučaj s takvim konceptima, primjerice onim Rogera Schmidta u Leverkusenu.

Upravo su njegova nogometna filozofija, sustav i preferirani način igre ono što Bosza čini tipičnim Ajaciedom, ajaksovcem u punom smislu riječi. Ne čudi to s obzirom na to da je već gotovo 40 godina Bosz obožavatelj lika i djela Johana Cruyffa, dok je njegov drugi trenerski ideal Josep Guardiola.

Boszova biografija sugerira da bi na počecima u Dortmundu mogao imati problema te da će Borussijinim čelnicima trebati vraški puno strpljenja

Od svih ljudi s čijih se izvora znanja napajao, Bosz je ipak najsličniji Wimu Jansenu, požrtvovnom nogometašu iz slavne nizozemske generacije 1970-ih, poznatom ponajprije kao Cruyffovom vodonoši. Pod Jansenom je Bosz igrao u Feyenoordu između 1990. i 1993., usvojivši od njega radni moral i poimanje nogometa. Nije slučajno da su i Jansen i Bosz, u povijesti nizozemskog nogometa ponajprije poznati kao radnici u službi obvezne igre, da se najviše dive tehnički verziranim igračima. Bosz igrački talent ne uzima zdravo za gotovo, baš kao što nekoć nije činio Jansen, a ta je osobina često tajna izvanrednih trenerskih postignuća.

Propovjednik ofenzivnog nogometa

Boszova biografija sugerira da bi na počecima u Dortmundu mogao imati problema te da će Borussijinim čelnicima Hans-Joachimu Watzkeu i Michaelu Zorcu trebati vraški puno strpljenja. Bilo je tako sa svim momčadima koje je Bosz dosad vodio – i to stoga jer strahovito puno traži od igrača, ne popuštajući od vlastite ideje igre niti za milimetar. Bosz ima strpljenja ponavljati drilove i situacijske vježbe do iznemoglosti, ali to iziskuje vrijeme. U Ajaxu ga umalo nije dobio nakon što je ispao od Rostova u play-off rundi kvalifikacija za Ligu prvaka krajem kolovoza. Pobjeda nad njegovim bivšim klubom Vitesseom, ostvarena početkom rujna, donijela je prijeko potrebni mir i povjerenje.

Da bi došao do cilja, Bosz uglavnom ne bira sredstva.

Ne predstavlja mu problem obračunati se i s najvećim igračkim veličinama u svlačionici, spozna li da takvi nisu spremni dati sve od sebe za njegove ideje. U Ajaxu je tako na klupu ili tribine preselio zvijezde i standardne prvotimce poput Riechedlyja Bazoera (20), Nemanje Gudelja (25) i Anwara El Ghazija (22), zamijenivši ih više nego uspješno Bertrandom Traoreom (21), Hakimom Ziyechom (24) i Justinom Kluivertom (18).

Nakon pametnog i kontroliranog stila izmjenjivanja ritma igre koji je primjenjivao Thomas Tuchel, pokušavajući i često uspijevajući odmoriti vigoroznim pristupom Jürgena Kloppa već dobrano potrošene igrače, vjerojatno slijedi povratak na staro, barem u nekim elementima. Propovjednik ofenzivnog nogometa, kako su u Nizozemskoj prozvali Bosza, teško će odustati od žestokog pritiskanja i brze tranzicijske igre, za što će trebati široki kadar i veliki broj mladih igrača spremnih da postanu nositelji.

Na Watzkeu i Zorcu je da mu omoguće vrijeme i ljudske resurse. I više od toga, da opravdaju rekordnu bundesligašku odštetu isplaćenu za jednoga nogometnog trenera, koja bi se s izvjesnim rezultatskim postignućima mogla popeti do nevjerojatnih pet milijuna eura.

Ne propusti top članke