Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ako ne možeš hodati, možeš hrvati: priča o jednonogom šampionu Anthonyju Roblesu

Pobijedio je sve, pa i svoj hendikep

Semafor je odbrojavao 20 sekundi do kraja borbe. Mattu McDonoughu nedostajao je jedan dobar zahvat da prijeđe u vodstvo. Bio je u povlaštenom položaju na parteru. Pokušava okrenuti takozvani ‘aufrajzer, ali Anthony Robles blokira. Deset sekundi do kraja McDonough stavlja ruke oko Roblesova vrata i očajnički ga pokušava okrenuti na leđa. Robles vidljivo ostaje bez zraka i sve teže podnosi McDonoughove ruke oko svoga vrata. Zabija glavu u strunjaču, koristeći zadnje atome snage da se odupre. Sekunde su prolazile, publika je stajala na nogama i uživala u posljednjim trenucima borbe.

A onda McDonough odustao, Robles je digao glavu iz strunjače, pogledao prema svojoj majci i djevojci i nasmiješio se. Sudac je svirao kraj i borba je bila završena. Anthony Robles postao je nacionalni sveučilišni prvak u hrvanju. Kleknuo je na strunjaču i pogledao u nebo. Njegova mama  je plakala, djevojka grlila sve oko sebe. No, Robles nije pretjerano slavio. Uzeo je svoje štake i mirno odšetao sa strunjače.

Jer, vidite, Robles bez štaka ne može hodati – može samo skakutati, budući da ima jednu nogu. Ali to što ne može hodati, ne znači da ne može hrvati.

Mirno srpanjsko jutro u lokalnoj bolnici prekinulo je dolazak mlade djevojke Judy. Bilo joj je 16 i bila je u visokom stupnju trudnoće. Judy je rodila sina kojeg je odlučila nazvati Anthony. Prvotno veselje i sreću prekinulo je grozno saznanje: dijete je rođeno bez desne noge.

Judy je uvijek bila tip žene, odnosno djevojke, koja nije dopuštala drugima da joj govore što da radi u životu. Njenu je tvrdoglavost i upornost naslijedio i sin. S tri godine života Anthony je trebao dobiti plastičnu protezu, ali nije dopustio ni liječnicima ni majci da mu je stave. Odupirao se i borio sve dok nisu odustali. Taj trenutak kad je podigao uplakanu glavu s jastuka, pogledao oko sebe i nasmiješio se smatra svojom prvom pobjedom. Prvom od mnogih.

Vlastita osebujna tehnika

Američko školstvo uvelike potiče učenike da se od najranije dobi počnu baviti izvannastavnim aktivnostima. Bilo je tako i u Anthonyjevoj školi u gradu Mesi, savezna država Arizona. Kad je jednog dana dječak došao kući s idejom da bi se okušao u footballu, majka mu je to dopustila. Stavili su ga na poziciju tacklea, jedinu koju je mogao igrati, ali svi su bili svjesni da ta epizoda neće dugo trajati. Hrvanje je bilo prvi sljedeći izbor.

Vjerojatno je svatko tko se imalo bavio njime shvatio koliko je hrvanje hladan sport. Od toga da si od početka prepušten samome sebi, preko nemilosrdnog gladovanja pred natjecanje pa sve do toga da nakon tri minute runde u kojoj si ispucao dobar dio fizičke pripreme na kojoj si radio mjesecima ne smiješ popiti vode, nego ti u usta guraju vlažnu krpu. Ljudi čija je svakodnevica hrvanje zato često i sami postaju hladne osobe.

Anthony se isprva teško snalazio u takvom okruženju. Dolazio bi se treninga sav u suzama, prepričavala je kasnije Judy, jer navodno su mu se toliko smijali da treneri nisu bili u mogućnosti održati kvalitetan trening. Ali izdržao je, počeo se dokazivati i stvari su kretali na bolje. Prvu je godinu završio s pet pobjeda i osam poraza, ali tad se već zaljubio u hrvanje i vraški se dobro zabavljao.

Nijedan sportaš nije bez mane. Kada se bavite sportom na profesionalnoj razni, male su razlike između dobrih i odličnih sportaša; u borilačkim sportovima oni najuspješniji su u pravilu također najuspješniji i u prikrivanju svojih mana i nedopuštanju protivniku da je iskoristi – koliko god to bilo teško u današnje vrijeme, kad je lako doći do video materijala za analizu protivničkih nastupa.

Kako to nerijetko biva kod ljudi s vrlo očitim fizičkim hendikepom, Robles se maksimalno posvetio razvijanju drugih dijelova tijela, a s vremenom je u naučio koristiti mišiće i ravnotežu na drugačiji, sebi svojstven način, što je dovelo do osebujne hrvačke tehnike.

Nakon jednog vrlo intenzivnog zagrijavanja prije treninga svi Roblesovi hrvački partneri žalili su se na bol u nogama. Robles taj problem nije imao. Kada su se na tom istom treningu hrvači pokušali spustiti u nogama i tako zadržati što niže težište, naprosto to nisu mogli napraviti. Robles je mogao. Hrvao je u niskom težištu i pokušavao se spustiti što je niže moguće; odlučio je hrvati s maksimalno zgrčenom nogom pod tijelom, što je protivnicima onemogućavala zahvate kojima su napadali gornji dio njegova tijela. Dolaske na leđa je iz te pozicije mogao uspješno kontrolirati, a u slobodnom stilu je vrlo lako napadao noge protivnika štiteći pritom bez problema vlastitu.

Odlika pravih šampiona

U preostalim srednjoškolskom godinama Robles je došao do omjera 129-15 i tako postao jedan od najboljih mladih hrvača u državi. Cijeli hrvački svijet u SAD-u pričao je o klincu koji pobjeđuje sa samo jednom nogom. Iako je imao zavidan omjer u srednjoj školom, fakulteti s najboljim hrvačkim programima nisu ga željeli. Govorili su mu da je premalen, da je njegova tehnika prolazila samo u srednjoj školi i da momak s jednom nogom ne može napraviti uspjeh u hrvanju.

On se odlučio prijaviti na obližnje sveučilište Arizona State. Ondje je svima dokazao da su pogriješili. Nizao je uspjehe i u svojoj posljednjoj godini došao do omjera 36-0; neporaženi hrvač s jednom nogom postao je dominantna sila u NCAA-u i dospio do velikog finala nacionalnog natjecanja u težinskoj kategoriji do 125 funti (57 kg). Ondje ga je čekao MCDonough.

Prve dvije runde Robles je dominantno dobio. U trećoj je protivnik zamalo uspio doći do izjednačenja, ali ponestalo mu je snage u zadnjim trenucima i Robles je pobijedio.

Ovih dana navršit će se sedam godina od te pobjede. Danas je Anthony jedan od najtraženijih motivacijskih govornika u SAD-u, autor knjige Unstoppable: From Underdog to Undefeted. Pomaže ljudima s problemima sličnim njegovom i bori se za jednaka prava u sportu. Njemu su često znali govoriti da je zbog svog hendikepa zapravo u povoljnijem položaju od svojih suparnika, da nije moguće s njim hrvati u stojci, da ga u slobodnom stilu nije moguće uhvatiti za nogu, da je previše pasivan…

Nije ga to previše diralo: pobijedio je kritičare kao što je pobijedio i one koji su mu se smijali kad je počinjao. Pobijedio je u debelo preko stotinu borbi samo na sveučilištu, a definitivno je pobijedio i svoj hendikep. A to je već odlika pravih šampiona.

Ne propusti top članke