Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

“Ako pijem, pit ću do jutra”: Priča o teniskom Lordu Ernestsu Gulbisu

Osebujnog Letonca krenulo je u Wimbledonu

Svi znaju koliko je dobar na ovoj podlozi, rekao je o svom suparniku još jedan teniski umjetnik, ali i ozljedama izranjavani Juan Martin Del Potro, „a kada ima svoj dan može pobijediti svakoga na Touru“. Time je najavio meč drugog kola ovogodišnjeg Wimbledona protiv starog znanca, tenisača s kojim je u mlađim danima često trenirao dok je posjećivao tenisku akademiju Nikole Pilića u Münchenu: u najmanju ruku jednako nadarenog Ernestsa Gulbisa.

Grohotom sam se nasmijao, jer Gulbis najlošiji tenis igra upravo na travnatoj podlozi. Što je još bitnije, prije nego što je pomeo 36-godišnjeg zemljaša Victora Estrellu Burgosa u prvom kolu, ovaj pomalo neshvaćeni Letonac posljednju je pobjedu u glavnom ždrijebu nekog ATP turnira upisao prije 13 mjeseci. Trenutačno čami na 589. poziciji rang ljestvice, a u posljednjih je pet mjeseci u devet mečeva upisao dvije pobjede, poispadavši u kvalifikacijama svakog ATP turnira te ušavši jednom u osminu finala Challengera. U glavnom ždrijebu Wimbledona našao se zahvaljujući zaštićenom rankingu koji je mogao iskoristiti, pošto je liječio ozljedu zgloba od srpnja prošle godine do veljače ove.

„Prestao sam pušiti, piti i izlaziti kasno do van“, izjava je koja bi se mogla reproducirati gotovo svaki put nakon iole značajnijeg uspjeha teniskog Lorda, kako su ga prozvali trolleri. Okej, da, najbolji je kad se uozbilji, najbolji je kad on to želi, ali šest ATP titula iz serije 250 (6/6 u finalima), četvrtfinale i polufinale Roland Garrosa (2008., 2014.) i, ajde, polufinale Mastersa u Rimu iz 2010., nisu osobiti rezultati za sada već 28-godišnjaka, koji je k tomu sam najavljivao pohod na broj 1 nerijetko nazivajući igrače iz top 50 bezveznjacima.

U svakom slučaju, Gulbis je treći put u karijeri svladao 29. nositelja Del Potra 6-4, 6-4, 7-6, prvenstveno zahvaljajući dobrom servisu, što mu je nerijetko bitno oružje, ali i dobrim reterniranjem. Sve je to začinio i svojim sjajno prikrivenim bekend drop shotom kojim je redovito častio uspuhanog Argentinca, ali i velikim brojem winnera, poglavito u prvom setu.

Sljedeći je suparnik još jedan prijatelj iz djetinjstva i kolega iz Pilićeve teniske akademije, Novak Đoković.

Bogati tata i razmetni sin

„Oni su često igrali jedan protiv drugoga i to bi uvijek bilo 50-50“, priča mi upravo Nikola Pilić, Gulbisov drugi otac i trener od 12 do 19 godine. „Nikad ne volim nekome proricati, pogotovo ne nekome tko ima 16 godina, ali za Ernestsa sam tada bio uvjeren da može velike stvari.“

Ipak, Gulbis bi nakon treninga običavao žicati svog trenera po pet eura ne bi li skupio za Nuttelu, a vrhunac večeri bilo bi igranje PlayStationa. Đoković bi pak odradio još nekoliko sprinteva i potom se posvetio istezanju.

Gulbis je s Pilićem bio na dobrom putu. Godine 2007. osvojio je nekoliko Challengera te ušao u top 50, postavši najbolje plasirani igrač generacije rođene 1988. (Del Potro, Marin Čilić), a pri kraju sezone stigla je i najveća pobjeda dotadašnje mlade karijere. U trećem kolu US Opena pregazio je 8. igrača svijeta Tommyja Robreda, prepustivši mu samo šest gemova, da bi u osmini finala uslijedio dvoboj s bivšim brojem 1 te tada 17. na ljestvici, Carlosom Moyom.

„Složili smo taktiku jako dobro“, kaže Pilić. „Ja sam mu rekao da Moya ima problema s ozljedom i trebali smo to dobro iskoristiti. Ali, on je izašao na teren i počelo je prvo s vjetrom da ga smeta, pa ovo, pa ono…“, priča pomalo rezignirano.

Ne mogu ići u noćni klub i popiti četiri piva. Ako ste trijezan čovjek u noćnom klubu, dosadno vam je

Bilo kako bilo, izgledno je da je Gulbis na tom meču potrgao najmanje jedan reket, a godišnje bi to bila fina brojka od njih 60 do 70. A s obzirom na očevo bogatstvo, koje bi mogao investirati u nekoliko desetaka tvornica reketa, takve stvari nisu bile problem. Ainars Gulbis, koji sjedi u loži i na ovogodišnjem Wimbledonu, čini se, nije dobro utjecao na sina.

„On se tu nije previše miješao sve dok Ernests nije postao popularan. Tada je krenuo s nama na putovanja i umjesto da ga ojača, on ga je smekšao. Ernests jednostavno nije bio gladan kao Đoković“.

I upravo u tome leži jedan od ključnih problema ovog poprilično kontradiktornog, ali i iskrenog tipa koji je studirao povijest umjetnosti. Gulbis nikada nije igrao zbog novca, a činjenica da mu je egzistencija osigurana te da cijena neuspjeha nije previsoka jednim je dijelom razdirala njegovu motivaciju. Istovremeno, ističe kako ne želi živjeti na račun roditelja, ali i to da tenis nije sve u njegovu životu. Taj stav „ne znam šta bi sa sobom“ – a razmišljao je i o prekidu karijere – ogleda se u njegovim velikim oscilacijama; u stanju je nanizati 13 pobjeda, kao što je to učinio 2013., ali i sedam puta zaredom ispasti u prvom kolu Grand Slama.

Raspašoj u Rigi

Njegov najveći porok u sportskom smislu jest manjak profesionalizma, a time i kontinuiteta. Najveća bojazan nastaje kada se vrati u Rigu.

„Ja mu ne bih dozvolio da tamo bude više od sedam, osam dana. To bi tamo bio raspašoj“, ističe Pilić. I sam Gulbis priznaje da mrzi trenirati te je jednom prilikom propustio pet od osam dana treninga, koliko se latvijska reprezentacija pripremala za domaći Davis Cup ogled, a jedna njegova izjava govori sve.

“Ako pijem, pit ću do jutra. Ne mogu ići u noćni klub i popiti četiri piva. Ako izađem, ostat ću cijelu noć. Ako ste trijezan čovjek u noćnom klubu, dosadno vam je.”

Ali, iako ovakve i slične izjave, poput one da mu je žao što tenisači ne smiju konzumirati marihuanu, neminovno etiketiraju sportaša kao neradnika ili boema, Gulbis je imao jako dobre periode igre tijekom 2010. i 2011., a 2013./2014. osvojio je četiri ATP titule. Tada je nakon spomenutog polufinala Roland Garrosa stigao u toliko željeni top10. U tom je razdoblju pobjeđivao Đokovića i Andyja Murraya (po jednom), Rogera Federera (dva puta) te Tomaša Berdycha i Jo-Wilfrieda Tsongu (po tri puta) kada su dotični teže gubili mečeve nego što je danas slučaj. Puno je toga međutim, ovisilo i o njegovom forhendu, licu i naličju njegove igre.

„Dok je sa mnom radio, taj je forhend fenomenalno funkcionirao. Ali, tada je uzeo tog novog trenera i to je potpuno uništio. Prije nekih četiri, pet godina me nazvao i tada smo opet kratko zajedno trenirali. Dnevno smo udarali 800, 900 forhenda“ ističe Pilić.

Prije prošlogodišnjeg Roland Garrosa Gulbis je raskinuo suradnju s austrijskim trenerom Günterom Bresnikom, s kojim je ostvario i najbolje rezultate. Bresnik, bivši trener Borisa Beckera, posvetio se perspektivnijem igraču, sve boljem Dominicu Thiemu, a Latvijac se zakratko okrenuo Larryu Stefankiju, bivšem treneru Andyja Roddicka. Glavni je zadatak bio upravo uštimati njegov forhend, prilikom kojeg Gulbis izgleda kao da se sprema bacati koplje ili kao da balansira na surferskoj dasci.

Ne može izbjeći svoj crni dan

Već tri godine ovaj razarač s osnovne linije, koji je uslijed svoje bujne mašte u stanju miksati igru jako dobro, a k tomu je i izuzetno brz, pokretljiv i elastičan za svoja 193 centimetra, emitira malo drugačiju energiju. „Hard work and dedication“ sve češće ulazi u njegov rječnik, a on sam najbolje poznaje svoje nedostatke, što je i prvi korak k njihovu prevladavanju.

Pretpostavimo li da su lošim rezultatima u te posljednje tri godine zaista kumovale brojne ozljede, ponekad se čini da je Gulbis uistinu pronašao mir i sklad kako odnedavno ističe, ali i da je fokusiran te motiviran. U idućim mjesecima za očekivati je da digne svoj ranking uz eventualno još jedan trofej iz serije 250.

„Moram napraviti tu promjenu (forhend, op.a.) ako želim igrati na vrhunskoj razini sljedećih četiri ili pet godina. To bi mogle biti moje najbolje godine. U svojoj glavi ja sam još uvijek broj 10 na svijetu“, izjavio je prije nekoliko mjeseci.

U loži sada sjedi i njegova zaručnica, pa Ernests odjednom ističe kako su ljubav i brak povrh svega. S obzirom na okladu s jednim kolegom novinarom – a njegov bet jest da će Gulbis osvojiti Grand Slam, što je začeto prije šest, sedam godina – pitam Niku Pilića može li to uraditi ‘novi’ Gulbis.

„Ma, teško… Jednostavno u dva tjedna tenisa sumnjam da može izbjeći svoj crni dan“, odgovara.

Hoće li ovaj buntovnik postati konformist te dosadan poput Federera, Nadala, Đokovića i Murraya, kakvima naziva njihove medijske istupe, ili će njegov nevjerojatni talent završiti na pretrpanom teniskom smetlištu?

Ne propusti top članke