Izgradnja šampionske momčadi nije nabacivanje i gomilanje talenta nego slaganje slagalice, pri čemu je posjedovanje glue majstora po važnosti usporedivo s imanjem zvijezde na rosteru. Da bi uspjela, svaka momčad mora u svojim redovima imati individue koje su za nju spremne napraviti sve, a suigrače učiniti boljima. Svakoj momčadi treba barem jedan glue-guy. Na svakog Jamesa ide jedan Shane Battier, na Curryja Andre Iguodala, na Nowitzkog Shawn Marion, na Duncana Bruce Bowen, na Bryanta Lamar Odom.

Anesteziranog ega, ne pretvaraju se da su ono što nisu. Obavljaju posao na parketu koji nitko ne želi i nitko ne primjećuje. Nisu eksponirani, ne mare za brojke niti traže priznanje javnosti. Jedino što priznaju su pobjede i za njih su se spremni baciti na glavu. Definirajmo ‘ljepila’ kao igrače zbog kojih sve na parketu funkcionira besprijekorno. Kao igrače koji obavljaju sitne poslove na parketu zbog kojih njihove momčadi pobjeđuju. Kao igrače bez kojih star igrači ne žele ići u ‘rat’.

Bilo je otkada pratim ligu sijaset fantastičnih ‘ljepila’. No, barem za mene osobno, nikada nitko nije bio tako dobar glue kao Al Horford. Ovo je homage ultimativnom glue-guyu, najboljem od svoje vrste.

In that country, if Al Horford runs for president, he’s winning

Malo je poznato da je John Calipari, legendarni košarkaški koledž trener, a danas glavni trener Kentucky Wildcatsa, u razdoblju od 2011. do 2012. trenirao i reprezentaciju Dominikanske Republike, čijim se okupljanjima tada redovito odazivao i Horford. Iako je Calipari na toj poziciji bio isključivo zbog projekta zvanog Karl-Anthony Towns, koji je pod njim kao 16-godišnjak debitirao za svoju reprezentaciju, iskusni trener nije mogao ne primijetiti kolika je Horfordova popularnost u državi. Tolika, smatrao je Cal, da bi osvojio i predsjedničke izbore kada bi htio.

Ova njegova izjava krije i dublju poantu – Al Horford je od samog početka svoje karijere igrao pobjedničku košarku.

Alfred Joel Reynoso Horford rođen je 1986. u mjestu Puerto Plata u Dominikanskoj Republici, državi u kojoj je bejzbol nacionalni i sport broj jedan po popularnosti. Dominikanska Republika dala je bejzbolu pregršt kvalitetnih igrača poput Mannyja Ramireza i Davida Ortiza. Njihovim su putem htjela kročiti i dva Horforda – Tito i Al. Obojica su se na kraju spletom okolnosti odlučili za košarku. Tito je dvije sezone u zanemarivoj ulozi bio centar Bucksa te je još upisao tri simbolična nastupa za Washington Bulletse.

Al je do svoje 14. godine odrastao u Puerto Plati, da bi se onda preselio ocu Titu u grad Lansing u američkog saveznoj državi Michigan. Engleski jezik i zimsko godišnje doba bili su mu potpuna nepoznanica, pa je košarka došla kao naručena u procesu prilagodbe na novi način života. Jako je brzo postao zvijezda srednje škole Grand Ledge, gdje još uvijek prema dostupnim podacima drži sedam školskih rekorda. Na radaru koledž skauta pojavio se igrajući AAU ligu za Michigan Mustangse, s kojima je na nekoliko velikih turnira ostvario zapažene rezultate.

Za pretpostaviti je bilo da će kombinacija Horford-Stevens biti vrlo seksi. Trener Celticsa dobio je šahovsku kraljicu koju po ploči može pomicati kako želi

Od nekoliko zainteresiranih koledž programa odlučio se za Florida Gatorse, gdje su ga u istom generacijskom razredu dočekali današnji NBA igrači Corey Brewer i Joakim Noah. S Gatorsima je Horford naučio pobjeđivati. Osovina Horford-Brewer-Noah, predvođena s klupe današnjim Thunderovim trenerom Billyjem Donovanom, ostvarila je nemoguće osvojivši dva uzastopna NCAA naslova 2006. i 2007. Zadnja ekipa prije njih koja je to ostvarila bio je Duke 1991. i 1992., a nakon Gatorsa još uvijek nitko.

Horford je na Floridi ostao tri godine. Analizirati njegovu koledž karijeru kroz brojke nema smisla jer nikada nije bio ono što Amerikanci nazivaju stats sheet stuffer. Još od koledž dana Dominikanac je pokazivao glue kvalitete, nametao se kao tihi lider ekipe koji zna kako iz pozadine, tiho i nenametljivo voditi momčad do pobjeda. Zato je dobio nadimak Godfather.

The only reason he’s underappreciated is that he plays in Atlanta

Horforda su trećim izborom na draftu 2007. odabrali Atlanta Hawksi, koji su slagali zanimljivu momčad oko njega, Joea Johnsona, Josha Smitha, Marvina Williamsa i ostalih. Nije mu se bilo lako nametnuti u ekipi koja je redovito igrala izolacijsku košarku pod palicom Mikea Woodsona. Johnson, Smith i Jamal Crawford bili su glavni potrošači lopte. Al je stajao sa strane u svojoj idealnoj glue roli, zbog koje je već u svojoj trećoj sezoni postao All-Star igrač. Imao je fantastične all-round brojke i šuterske postotke.

All-Star nastup upisao je i u sljedećoj sezoni 2010./11., da bi zatim uslijedilo trogodišnje teško razdoblje obilježeno bizarnim ozljedama. U lockout godini 2011./12. Horford je odigrao samo 11 utakmica zbog ozljede lijevog prsnog mišića. Vratio se u idućoj sezoni i bilježio najbolje brojke u karijeri: 17,4 poena, 10,2 skokova i 3,2 asistencije po utakmici. Ovaj put je poziv na All-Star izostao.

Jako dobro je Horford krenuo i u sezonu 2013./14., odigrao 29 utakmica, a onda opet ozlijedio prsni mišić, ovaj put na desnoj strani. Bizarne su ovo ozljede zbog načina kako su se dogodile, evo ova druga:

https://www.youtube.com/watch?v=Bh91b4slFm0

A onda i zato jer se ozljede pektoralnih mišića gotovo nikada ne događaju na parketu. Događaju se uglavnom u teretani prilikom vježbanja s utezima. Ne postoji takav napor u košarkaškoj igri koji može dovesti do rupture tog snažnog mišića; pa ipak, Horfordu se isto dogodilo dvaput u tri godine i to na obje strane.

Oporavio se od ozljede i spreman predvodio Hawkse do 60 pobjeda u sezoni 2014./15., koju su okrunili prvim mjestom u regularnoj sezoni i igranjem finala konferencije protiv Cavaliersa, od kojih su pometeni s 4:0. Odradio je Big Al nakon toga još jednu sezonu u sistemu Mikea Budenholzera, koji ga je do kraja profilirao jednog od najsvestranijih centara u ligi i jednog od najpodcjenjenijih igrača uopće.

U ljeto 2016. istekao mu je ugovor s Atlantom. Obje su strane nekako prešutno osjećale da je vrijeme za rastanak i da je plafon dosegnut. Hawksi su potpisali Dwighta Howarda, a Horford je svoju sreću potražio u Bostonu. Atlanti je dao izvrsnih devet sezona tijekom kojih je momčad, inficirana njegovim šampionskim pedigreom i liderstvom, svaki put igrala playoff. Horford je u tom periodu zaradio četiri All-Star nastupa, uvršten je u prvu rookie petorku 2008., a 2011. je izabran u treću All-NBA momčad.

Je li mogao više?

Ovisi kako gledamo na stvar i kako definiramo ‘više’. Horford je rolu ‘ljepila’ uzdignuo na višu razinu postavši All-Star, nešto što velika većina glue majstora nikada ne uspije. Ali zato sam i rekao da je najbolji od svoje vrste. Pogrešno bi bilo očekivati od njega više u smislu individualnih priznanja i nagrada, jer Horford nije tipični franšizni igrač kao u uvodu spomenuti superstarovi; osim toga, dvije ozljede su učinile svoje.

A tu je, dakako, i faktor Atlante, na koju nitko nije obraćao posebnu pozornost ni kada je ostvarivala 60 pobjeda u sezoni te igrala estetski najljepšu košarku u ligi, jer se radi o marginalnoj NBA momčadi u pogledu popularnosti. Daleko od očiju, daleko od srca. Precizno je to objasnio Horfordov bivši kolega Noah: „Al je pobjednik. Jedini razlog zašto je toliko podcijenjen je taj što igra za Atlantu. Svi u košarkaškim krugovima znaju da je Al top igrač.“

Al is just what every coach and every player wants

Javnost je konačno progledala i naučila pravilno vrednovati Horfordovu kvalitetu tek nakon igara u Bostonu, hramu košarke gdje je svaki potez na terenu pod povećalom — za razliku od Atlante, hrama Coca-Cole.

Stvar nije išla tako glatko. Ugovor na četiri godine težak 113 milijuna dolara za tada 30-godišnjaka podignuo je mnoge obrve. Smatralo se da je Danny Ainge požurio s potezom i tako bacio sjenu na rebuilding Celticsa koji je jobovski strpljivo vodio. Ipak je to bio samo Horford, ‘Average Al‘ kako su ga neki nazivali.

U Bostonu su ipak znali ono što i Noah – Al Horford je top igrač. Ainge je dobio vrhunskog veterana oko kojeg klinci koje je draftirao — i koje će draftirati — mogu košarkaški odrastati. Bolji role model teško da će naći. A Brad Stevens? On je dobio omiljenu igračku, dobio je šahovsku kraljicu koju po ploči može pomicati kako želi.

Rezultat? Dva uzastopna finala Istočne konferencije. I to kakva. Lani s momčadi i startnom petorkom od koje je na početku ove sezone ostao samo Horford, što dovoljno govori. Jae Crowder i Isaiah Thomas su završili u Clevelandu, Avery Bradley u Detroitu, a Amir Johnson u Philadelphiji. Ove godine upravo s Aingeovim draftiranim rebuilding blokovima u vidu mladih igrača koji su poprimili odlike svoga vođe, Godfathera, i igraju pobjedničku košarku. Bez Kyrieja Irvinga i Gordona Haywarda, valja naglasiti.

Ništa to ne bi bilo moguće i sve Alove karakteristike lidera bile bi značajno umanjene da nema njegovih košarkaških vještina o kojima nisam rekao dovoljno.

Znate kako ćete vidjeti koliko je netko glue? Onoliko koliko dobro pliva u različitim košarkaškim sustavima igre, pa čak i košarkaškim razdobljima. Horford je jednako dobro plivao u Woodsonovu iso sistemu, rigidnim postavkama Larryja Drewa koji je volio igrati s dvojicom klasičnih visokih igrača, pa onda i u pokretnim napadima Budenholzera i Stevensa. Uvijek je nalazio načina prilagoditi se kontekstu i biti koristan; kako bi to rekao njegov koledž trener Donovan: „Njegov košarkaški IQ nema cijenu.“

Kontekst je ipak značajno utjecao i na njegovu igru. Na samim počecima u Atlanti Horford je bio pick and roll i post-up finišer, lovio je skokove u napadu i zabijao odbijance. Kasnije je napadačku igru prebacio na poludistancu i postao elitni strijelac s te udaljenosti u rangu Dirka. Danas, kako je košarka napredovala, prilagodio se trendovima i tricu realizira s postotcima kao da je bek. Da je Horfordu danas 19 godina i da počinje svoju karijeru u ovom pace and space razdoblju, vjerojatno bi o njemu pričali kao o sljedećem unicornu, kako se danas nazivaju ovi mladi visoki igrači poput Kristapsa Porzingisa i dečka kojemu je Al Horford košarkaški uzor – Townsa.

Horford je godinama nosio stigmu da je tweener — igrač bez pozicije. Godinama se filozofiralo je li ‘četvorka’ ili ‘petica’. Čak ni on nije bio siguran. Morao je igrati centra jer Atlanta za njegova mandata nije imala drugog koji bi uskočio u tu rolu; to je sa sobom donijelo probleme, jer je zbog visine od samo 208 cm bio laka meta suparničkim centrima koji bi ga napadali u postu i na napadačkom skoku. Na drugoj strani tjeralo ga se da napada leđima koš kao prava petica, a to mu nikada nije bio forte. Big Al je zbog toga jedva dočekao ovo novo košarkaško razdoblje, kao skrojeno za njega. Igra se u oba smjera preselila na perimetar, igra se košarka bez pozicija, a od gotovo svakog igrača se traži da zna šutnuti, driblati i dodati. E, sada se već priča jezikom Ala Horforda.

Zato je bilo za pretpostaviti da će kombinacija Horford-Stevens biti vrlo seksi.

Stevens ga je stavio u centar svog napada. Nećete to vidjeti po njegovim prosjecima u rubrici poena — za egzekutorski dio jučer je bio zadužen Thomas, danas je Irving, sutra će biti Jayson Tatum. Horford je pak koncepcijski najvažniji igrač Kelta upravo zbog svojih glue kvaliteta i košarkaških vještina. Nitko na rosteru Celticsa nema takvu kombinaciju šuta, dodavačkih sposobnosti i obrane kao što ima on.

Uvjerili smo se u to u prve dvije runde ovogodišnjeg playoffa. Bostonova Igra i u obrani i u napadu bolja je s Horfordom na parketu nego bez njega. U seriji protiv Bucksa dobar dio vremena čuvao je Giannisa Antetokounmpa i igrao small-ball centra pazeći na obruč. Protiv Sixersa je utakmicu počinjao kao visoko krilo, u obrani zadužen za Bena Simmonsa, da bi ga tijekom utakmice zbog taktičkih razloga Stevens ostavljao da čuva i Joela Embiida. Osjećajte se slobodnim nabrojiti koliko igrača u ligi može odraditi ove defenzivne poslove i tako lako se šaltati s pozicije na poziciju.

Horford je potvrdio da je s razlogom jedan od kandidata za nagradu defenzivnog igrača godine, a u ove dvije serije opet je do izražaja došla i njegova all-round napadačka igra: možda i najbolji blokovi u ligi, kreacija s visokog posta, handoff opcija s Tatumom, pop opcija s Terryjem Rozierom. Stretch element, post igra, napadanje driblingom.

Protiv Sixersa Stevens ga je doista koristio kao šahovsku kraljicu. Kada bi ga branili niži igrači, Horford se spuštao na niski blok i napadao leđima, i iznenađujuće dobro rješavao mismatcheve. Embiida je dovodio do ludila kada bi ga ovaj čuvao, jer je Horford izlazio na tricu, postavljao blokove i nudio se u pick and popu, što mladom centru Sixersa nije odgovaralo. Izbacilo ga je iz zone njegove ugode jer se puno bolje osjeća kada igra protiv klasičnih centara i blizu obruča. Horford je izdominirao seriju, zabio koš za pobjedu u trećoj utakmici i nekoliko ključnih poena u završnici pete.

U finalu konferencije ga čekaju opet Cavsi i opet LeBron James. Big Al je u dresu Celticsa i Hawksa od Jamesa izgubio čak 25 od 33 utakmice regularne sezone. Omjer je još bolniji u playoffu, gdje je James od 2009. pobijedio u 15 od 16 utakmica.

Mogu li Horford i Celticsi skinuti Kralja? Mogu, ali taj je scenarij malo vjerojatan. Uspiju li, možete biti sigurni da će Al Horford itekako imati svoje prste u tome. Ainge će u tom slučaju opet dobiti potvrdu za svoju izjavu: „Al je sve ono što jedan trener i jedan igrač žele. To govori sve.“

Lider, timski igrač i glue.