Rafaela Nadala ljudi nisu zavoljeli zato što je igrao nekakav estetski privlačan tenis i slično. Kad se tek pojavio na Touru, Rafa je u neku ruku bio sušta suprotnost čovjeku koji je dominirao svjetskim tenisom. Dok je Roger Federer bio svojevrsno utjelovljenje lakoće pokreta te, nazovimo to, easy power tenisa, kod Nadala se više radilo o sirovoj snazi; njegovi pokreti nisu bili toliko tečni i mehanički čisti i njegov je tenis bio pomalo grub i težak, u jednu ruku tipično zemljaški i grajnderski, ali koji je svojom silinom i intenzitetom dotad bio nešto neviđeno na sceni.
Dok su Federera ljudi zavoljeli dobrim dijelom upravo zato što je ovu igru učinio ljepšom nego itko ikad prije, Nadal nas je očarao temperamentom i mentalitetom koje je donio na teren; njegov banana-forhend možda nije najljepši na svijetu, ali kad zastenje kao da mu je to posljednji koji će ikad udariti te ga potegne poput kauboja u kakvom revolveraškom obračunu, ugođaj i dojam postanu potpuno drugačiji… Kao da se i u vama samima probudi zvijer koja je spremna umrijeti na terenu; riječ je o mentalitetu koji po mom skromnom mišljenju nadilazi same okvire igre.
Kad pričamo o tenisu Novaka Đokovića, ni on u estetskom smislu nije donio ništa novo ili osobito privlačno; dapače, prosječnom bi se promatraču njegov tenis mogao učiniti monotonim i dosadnim, iako se ne bih s time složio. Kad Nole uđe u zonu te krene crtati po terenu — rano kupiti lopticu, čisto je udarati te razvlačiti suparnika po terenu kao da je od žvakaće gume — ne mogu u tome vidjeti ništa ružno, monotono ili dosadno. Previđa se i to da je Đoković u zadnje vrijeme postao podosta drugačiji igrač; odnosno, koliko god to jednom prosječno zatucanom Federerovom fanu zvučalo kao svetogrđe, previđa se to da estetski počinje podsjećati upravo na Federera; varijaciju je u svojoj igri doveo gotovo do savršenstva i danas djeluje kao da je oduvijek imao mekane ruke. Đoković, međutim, ima problem druge prirode, ali to je sad i druga priča…
A onda imamo i Carlosa Alcaraza, dječaka za kojeg smo poprilično naivno mislili da se neće tako skoro pojaviti.
Dečko na trenutke izgleda kao da se igra tenisa, kao da je na treningu
Imamo dječaka kojeg su ljudi već sad zavoljeli, a uvjeren sam da će ga voljeti još i više. Naravno, jedan od razloga mora se kriti u tome da u ovim godinama postiže rezultate kakve je postizao samo jedan tenisač u suvremenoj teniskoj eri; drugi se, međutim, krije u nečemu što je dosad ostalo možda i prešućeno. Jer ako je Federer sa svojim tenisom utjelovljenje elegancije, Nadal siline i intenziteta, a Đoković konzistentnosti, Alcaraz je onda utjelovljenje seksipila. Upravo ga zato već sad toliko ljudi voli, a upravo će ga zato još i više voljeti.
Njegov je tenis čisti seks.
Ako možeš osvojiti poen fake drop shotom…
Ne znam, možda je to i generacijska stvar, možda sam ja kompletni idiot kojemu su masovni mediji isprali mozak još u djetinjstvu ili što već, ali bitno je osjećati se seksi, biti seksi na terenu. Bitno je imati tu dozu samopouzdanja, a onda i seksipila u pokretima i udarcima.
Alcaraz jučer ponovno nije odigrao posebno dobar meč. I ne radi se o tome da je opet pobijedio — iako se i o tome radi — nego da vas je unatoč tome opet očarao; opet ste otišli sa stadiona ili ugasili televizor i zapamtili tih nekoliko poena zbog kojih ćete opet otići na stadion ili upaliti televizor. U igri u kojoj, generalno gledajući, nema puno mjesta atrakciji i koja možda sama po sebi uopće nije toliko atraktivna, takvih je jako malo.
Osobno mi je pomalo tragikomično kako se danas ta atrakcija manifestira; pričamo ponajprije o tome da velika većina igrača poseže za tweenerom u situacijama kad komotno mogu igrati forhend te na kraju krajeva imati veće šanse uzeti poen; to što ga gotovo svi igraju puno toga govori i o svojevrsnoj uskogrudnosti koja prevladava na Touru. Bilo kako bilo, Alcaraz je jučer opet odigrao možda i dvoznamekasti broj drop shotova, od kojih su mnogi opet bili gotovo ekstremno rizični, ali savršeno odmjereni i prikriveni; dečko na trenutke izgleda kao da se igra tenisa, kao da je na treningu.
Ponovno je odigrao i nekoliko servis-voleja, često bez kompleksa na drugom servisu, samo da bi poen završio fenomenalnim drop volejom; svojevrsni vrhunac, a nisam siguran da su to svi primijetili, doživjeli smo kad je čovjek u odlučujućem setu četvrtfinalnog meča protiv jebenog Rafaela Nadala odigrao fake drop shot te zaradio čisti winner. Fake drop shotove, usput budi rečeno, igra ona budaletina od Nicka Kyrgiosa; tu je onda i glavna razlika između njega i Alcaraza — dok će Kyrgios otići u krajnost, odnosno često pretjerati s atrakcijom, Alcaraz je takve poene stavio u okvire u kojima oni mogu egzistirati i imaju svoju svrhu; isto je radio i Federer, ne samo s fake drop shotovima, već i kad je svojedobno u igru inkorporirao svoj poznati Sneaky Attack by Roger, udarac koji je počeo neobavezno igrati na treningu…
Treba reći da iza takvog seksi tenisa stoje, zdravoseljački rečeno, muda, ali svakako i spremnost da se razmišlja izvan okvira. Tu vrlo, vrlo vjerojatno jako bitnu ulogu ima Juan Carlos Ferrero koji očito ne sputava svog učenika; ako možeš osvojiti poen fake drop shotom, pa osvoji poen fake drop shotom, koga briga. Upravo je to detalj koji fali onim silnim sad već bivšim NextGenovima, ali to je sad već potrošena priča…
Bezobrazno dobar dječak
Naravno, nismo baš toliko zaslijepljeni kad pišemo o Alcarazu pa da nismo vidjeli u kakvom je stanju jučer bio Nadal. To, međutim, nije ništa neočekivano; Rafa je nakon ozljede prvi trening s reketom odradio prošlog četvrtka; u srijedu je protiv Miomira Kecmanovića bio dva sata na terenu, a u četvrtak je meč protiv Davida Goffina razdužio na više od tri sata igre; jasno je kao dan da su mu noge bile teške i da je još uvijek hrđav, ali do osmine finala ili četvrtfinala Roland Garrosa, kad bi ga moglo čekati prvo veliko iskušenje — ili možda već idućeg tjedna u Rimu — vjerojatno će doći na zadovoljavajuću razinu. Nije čovjeku prvi put da se ne nalazi u idealnoj situaciji dva tjedna prije Grand Slama, iako je već u Madridu dobio vjerojatno i više nego što je očekivao.
Nama ne preostaje ništa drugo nego da danas u 16 sati opet upalimo svoje televizore, jer konačno smo dobili ono što smo željeli. Dobili smo Đokovića koji se približava svom vrhuncu i dobili smo ovog pomalo i bezobrazno dobrog dječaka. I kako god taj meč završio, a ne bi čudilo da to bude pravi krvavi obračun za kakvim žudimo, možete biti sigurni da nećemo ostati razočarani.
Jer važno je biti seksi. Važno je biti Carlos Alcaraz.
