Jedno od rijetkih pitanja koje svojim sugovornicima postavljam u gotovo svakom intervjuu je ono žale li za nečime. Takvo što je logično iz više razloga. Osim činjenice da se najčešće radi o bivšim nogometašima, treba uzeti u obzir kako njihove profesionalne karijere u prosjeku traju nešto duže od 15 godina, što je u odnosu na druga zanimanja prilično kratko vremensko razdoblje. Tijekom tog perioda obično postoji nekoliko onih prijelomnih trenutaka — tri, četiri, a ponekad i više važnih odluka o nastavku karijere.
I bez obzira koliko se pojedina odluka u danom trenutku činila ispravnom, nerijetko se događa da taj nastavak karijere obilježi nekakav neželjeni splet okolnosti, nešto na što naprosto nisu računali ili na što ne mogu u toj mjeri utjecati. Dogodi se kakva ozljeda koja ih izbaci iz takta, naglo proigra jedan od konkurenata u ekipi, razočara ih neambiciozna sredina ili nakon smjene trenera postanu zakucani za klupu.
Odgovor koji bih najčešće dobivao na to pitanje bio bi onaj kako nemaju za čime žaliti, iako vjerojatno većina njih u krugu bliskih prijatelja ili obitelji priča drugačije. Ali takav je odgovor na neki način društveno poželjan — naprosto rijetko tko želi u javnosti odati dojam kako je nešto ‘prokockao’. Uostalom, ljudi se s vremenom najčešće pomire s onim što je bilo u prošlosti, pospreme to u ladicu koju ne žele više otvarati, shvaćajući kako ništa od toga više ne mogu promijeniti. Ako vam pak krenu pričati za čim žale, onda se vjerojatno radi o tome da ste pristupom i odabirom pitanja zaradili povjerenje sugovornika, koji je usto možda prilično otvorena i iskrena osoba.
Teško je vjerovati da je Sánchez zaboravio igrati nogomet. Čileanac se doima kao žrtva nesretnog spleta okolnosti zbog kojih je izgubio samopouzdanje
Da kojim slučajem omalena zvjerka u liku Alexisa Sáncheza sutra završi karijeru, takvo pitanje praktički ne bi bilo potrebno postavljati — bez obzira što bi on sam rekao, odgovor bi svima bio poznat. Alexis bi žalio i imao bi za čime žaliti.
Do kraja karijere Čileanac će eventualno donijeti još jednu važnu odluku; njegov basnoslovni ugovor s Manchester Unitedom istječe u lipnju 2022., kad će mu već biti 33 i kad bi se onaj kratki vremenski period od 15-ak godina mogao približiti svom kraju. Hoće li Alexis i tada žaliti, pitanje je koje i njega samog kopka.
Gazda ekipe
Još prije otprilike tri mjeseca zapisao sam temu radnog naslova “Alexis umire”, kao možebitnu opciju teksta za Telesport, taman koji dan prije nego što je José Mourinho dobio cipelu. Čileanac je tih dana navršio 30, a malo je reći da u 11 mjeseci koliko je boravio u Manchesteru nije opravdao očekivanja. Puno toga govorila je i mizerna statistika golova i asistencija, ali i to što ga je Mourinho, koji je svojeglavo inzistirao na njegovu dovođenju, u svojim posljednjim mjesecima sve češće hladio na klupi. Ali takva dijagnoza ionako zahtijeva da malo dublje zagrebemo u povijest bolesti.
Alexis ‘umire’ jer nikada nije disao punim plućima — nije bio nositelj igre i gazda ekipe koja je ozbiljni pretendent na naslove, nešto zbog čega je u suštini i odabrao United.
U Barceloni je Čileanac proveo tri sezone i ne možemo reći da je podbacio; dapače, ispunio je baš ono što se od njega očekivalo — često je bio važan kotačić, a nešto rjeđe tzv. 12. igrač u ekipi koja podrazumijeva borbu za titule. Međutim, nije bilo nikakve šanse da postane makar druga violina; osvojio je sve osim Lige prvaka, ali kad je u njegovoj trećoj sezoni na Camp Nou sletio Neymar, došao je jedan od onih prijelomnih trenutaka.
U Arsenalu je pak situacija postala obrnuta — Čileanac je uz Mesuta Özila postao gazda ekipe; uzimao je, između ostalog, slobodnjake i jedanaesterce bez da se nekome morao previše pravdati, ali velikim naslovima nije niti prismrdio. Koliko je kvalitetan igrač u takvim uvjetima dočarao je u prvoj i trećoj sezoni, kad je zaradio status jednog od najboljih, ako ne i najboljeg igrača Premier lige. Iz današnje se pespektive, međutim, čini kako je Sánchez takoreći popušio spiku Arsènea Wengera; klub se u sezoni 2017./2018. nije niti plasirao u Ligu prvaka i dok si rekao “keks”, Čileancu je već bilo 29, a povijest bolesti bila je sve duža.
A onda je došao Mourinho, čovjek koji obećavao brda i doline.
U danom se trenutku Manchester United činio ispravnim ili bar razumljivim izborom; Manchester City, drugi kandidat u borbi za Alexisa, previše je podsjećao na Barcelonu — jasno, Sánchez je imao veći renome nego prije šest, sedam godina, ali teško da bi ondje mogao postati apsolutni gazda. Dakako, United ga je vjerojatno namamio novcem koji je samo potvrđivao njegovu važnost — postao bi najbolje plaćeni igrač lige, u ekipi koja se tada još nije doimala toliko bolesnom.
“Ne mislim da ima vremena”
Ako malo razmislimo, José Mourinho je poput teško i beznadno oboljele osobe koja svoju energiju i raspoloženje prenosi na sve svoje bližnje. Jasno, možemo pričati o Sánchezu koji je zakazao, ali svakako valja uzeti u obzir širi kontekst — Čileanac je naprosto trebao postati Mourinhov heroj, individualno rješenje u napadačkom sustavu koji ne funkcionira, niti postoji. Dobio je ulogu improvizatora i iluzionista, a usto je bio opterećen silinom obrambenih zadataka kojima je Portugalac općenito opterećivao krilne igrače; dakako, nitko u tom napadačkom orkestru nije osobito dobro funkcionirao, ali golemi teret očekivanja ponajviše je gušio upravo Alexisa.
Prije otprilike mjesec dana Čileanac je izjavio kako je s Mourinhovim odlaskom smiješak na lice došao i klupskom liječniku, osobi koja se rijetko smiješi; da, pomalo otrovni José možda je skončao, ali taj neželjeni splet okolnosti nastavio je pratiti Alexisa i s dolaskom Olea Gunnara Solskjaera — u trenutku kad je Norvežanin sjeo na klupu te oslobodio Unitedov duh, Sánchez je bio ozlijeđen.
U ova tri mjeseca koliko je Solskjaer na klupi, gotovo su sve Unitedove napadačke opcije procvjetale i naglo prizdravile — sve osim Alexisa. Posljednji u nizu bio je Romelu Lukaku koji se neko vrijeme tražio, ali opipljiviju priliku dobio je dobrim dijelom zahvaljujući ozljedama. Baš je zbog tih ozljeda nešto osjetniju minutažu dobivao i Sánchez, ali priliku nije iskoristio. Da stvar bude gora, početkom ožujka se ozlijedio i vraća se tek kroz neka tri tjedna. Do kraja sezone bit će mu potrebno čudo da se ‘galvanizira’…
“Ne mislim da ima vremena. Mislim da igrač poput mene svoje mora pokazati odmah”, izjavio je prije otprilike mjesec dana, pokazavši kako je u stanju biti samokritičan, nešto što je prava rijetkost u elitnih igrača. Ali Sánchez je oduvijek bio pomalo drugačiji. Zaista nema puno vrhunskih krilnih ili ofenzivnih igrača koji imaju i tu sirovu, fajtersku crtu, koji svojom agresivnoću i energijom donose i obrambenu kvalitetu. Osim toga, Čileanac je oduvijek bio prilagodljiv igrač — mogao je biti klasično desno krilo, driblingom i kreacijom radio je kaos s lijevog krila, a nemilice je trpao i asistirao i s pozicije špice.
Ne znam za vas, ali stvarno je teško vjerovati da je takav igrač zaboravio igrati nogomet. Vjeruje li itko da bi Alexis zapao u ovako dugotrajnu krizu da je kojim slučajem odabrao Pepa Guardiolu i City? Čileanac se ne doima kao netko tko je prošao svoj vrhunac, niti da su ga ozljede baš toliko poremetile. Više izgleda kao žrtva nesretnog spleta okolnosti tijekom kojih je ušao u začarani krug problema sa samopouzdanjem. Baš kroz te naočale treba promatrati onu Solskjaerovu izjavu o njegovim golovima koji će “procuriti poput kečapa”.
Fajterski pečat
I Sánchezu i klubu polako otkucava sat — ne treba još puno da stekne status nezadovoljnog igrača koji siše klupski proračun. U tom smislu stvarno je teško očekivati da postoji klub koji bi htio otkupiti takav ugovor, a sljedeća sezona možda je i posljednja prilika da Čileanac prodiše punim plućima. Dakako, u toj je priči, osim njega samog, neodvojivo bitan i taj kontekst — Solskjaer je pustio Unitedov duh iz boce ali tek treba završiti sezonu, osigurati Ligu prvaka, a onda i osmisliti taktički identitet. Čileancu pak predstoji grčevita borba za prvih 11, jer poziciju lijevog krila pikiraju Anthony Martial, a primarno vjerojatno Marcus Rashford, ukoliko će Lukaku osigurati poziciju špice. Jasno, varijacija na temu jest da netko od ta tri kandidata započne na desnom krilu, pa tijekom utakmice mijenjaju pozicije…
Tako pomalo komičnim ispada da je Alexis već sada nogometna veličina, ali i da je najveća postignuća kao spiritus movens ostvario u reprezentaciji Čilea s kojom je 2015. i 2016. osvojio Copu Américu.
Dakako, u svojoj domovini Alexis Sánchez je pojam, božanstvo. U svojoj rodnoj Tocopilli, gradiću koji životari od rudarstva i ribarstva, dobio je spomenik i ulicu. Da kojim slučajem nije bio El Niño Maravilla, čudesni dječak, vjerojatno bi radio u rudniku za mizernu plaću. Možda baš zbog toga daje taj fajterski pečat svojoj igri, kao da se bori za posljednju koricu kruha. I kad se sjeti da je nekoć prosio novac na ulici, a danas je najbolje plaćeni igrač engleske lige, vjerojatno nekako lakše podnosi ovu surovu svakodnevicu. Pa, opet, nemojmo se lagati — što će mu i kome se fućka za sav taj silni novac, ako će Teatar snova uništiti tog čudesnog dječaka i postati njegova nogometna grobnica?
