I što sad? Kako nastaviti život kad od svoje 10. godine ganjam loptu i to je jedino što znam raditi, jedino što sam ikad predano i radio?

Odgovor na to pitanje nemam. Dan po dan, valjda.

Sport je čudo. Nogomet je čudo. U karijeri koja nije bila nešto posebno velika ipak sam doživio svega i svačega. Igrao sam s legendama i protiv njih, onih pravih ikona HNL-a; Križ, Ture, Balatinac, Mitu, Suba, Agić, Vruči, Šafa, Cigo Milardović, Mafro… Prošao sam put od najmlađeg do najstarijeg u svlačionici, stekao sam nekoliko pravih prijatelja, puno poznanika i dragih ljudi.

Za sportaša, za egotripera kakav sam ja, pomisao da ću postati nebitan je bolna

Treneri su posebna priča. Prošao sam kroz prste Ćire, Bjelice, Mileta Petkovića, Milivoja Bračuna, Zlatka Dalića, Ive Šuška, Zorana Vulića, Stanka Mršića, Ilije Lončarevića, Cice Kranjčara, Ljupka Petrovića…

Nedostajat će mi sve to. Kultura svlačionice. Nabrijavanje prije tekme kad pokušavaš “ući u zonu”. Putovanja. Slavlja. Tugovanja uz par piva i Pearl Jam u nekoj zabačenoj birtiji negdje, nigdje. I navijači; ah, navijači. Nemam nijedan trofej u karijeri…. nisam osvojio nikakvu ozbiljnu i priznatu individualnu nagradu… ali navijače, njih sam negdje na putu pridobio, nešto je kliknulo između mene i običnog čovjeka na tribini.

Teško mi je to objasniti i samome sebi.

Možda bih mogao početi od psihologije i Maslowljeve hijerarhije potreba. Ondje su ljudske potrebe prikazane u piramidi. Na samom dnu su osnovne fiziološke potrebe poput hrane, vode i zraka; na sljedećoj razini su potrebe sigurnosti, pa potreba za ljubavlju, a nakon nje ona za poštovanjem. Na samom vrhu piramide je potreba za samoaktualizacijom, to jest samoostvarenjem. Radi se o ‘višim’ potrebama ljudskog bića, onim duhovnim koje nam daju smisao i svrhu postojanja.

Upravo taj dio je u mom slučaju zadovoljen preko nogometa. Teško je riječima opisati zadovoljstvo koje bih osjećao kad bi me na ulici zaustavili ljudi koje niti ne poznam, a uputili bi mi lijepu riječ, podršku, često zatražili selfie…

Baš sam ovaj tjedan rješavao nešto u gradu i trebalo mi je 20 kuna biljega. Došavši na kiosk, objasnim fino čovjeku sve, trebam izvaditi vjenčani list i on odmah stavlja biljege na pult. Ja, mulac kakav često jesam, vadim novčanik, a unutra nema para. Pogledam čovjeka i red iza sebe, pa mu krenem vraćati biljege s namjerom da se vratim nakon što odem do bankomata, a on će na to: “Aljo, nemoj zajebavat.. Riješi što moraš, lovu ćeš donijeti sutra”. Čovjeka ne poznam, ne poznaje niti on mene.

Ali ‘zna’.

Zna za onog Alju što je igrao nogomet u klubu za koji navija. Iako nema pojma kakav sam privatno, imamo li ijednu dodirnu točku u razmišljanjima i stavovima, pogledu na svijet, on mi čini uslugu koja je indirektno povezana s nogometom i onom iracionalnom komponentom koju navijači imaju u sebi kad je u pitanju klub za koji navijaju. Takvih primjera bilo je na stotine.

A sad, kad je karijera iza mene, brine me hoću li ubrzo biti zaboravljen. Kako ću se nositi s time što će odobravanje i uvažavanje okoline kopnjeti iz dana u dan. Znam, nekome — zapravo, većini — to zvuči sasvim trivijalno, jer ljudi oko nas imaju puno većih i ozbiljnijih problema. No, za sportaša, za egotripera kakav sam ja, pomisao da ću uskoro postati nebitan je bolna.

All those moments will be lost in time, like tears in rain… Time to die.

Poput replikanta Roya Battyja u Blade Runneru, i ja preispitujem svoj smisao i pravo na postojanje te svoju ulogu u svijetu.

Na meni je sad da pronađem svoje mjesto u društvu u nekoj drugoj ulozi. Ne vjerujem da ću ostati usko povezan s nogometom, jer me trenerski posao nešto specijalno niti ne zanima; možda sam potrošen od svih tih odnosa unutar naše branše, gdje se dosta toga bazira na poznanstvima, vezama, rikvercima i razumijevanju kako “stvari funkcioniraju”.

Ono što bih volio, što mi je uvijek bila želja, jest raditi u školi. Srednjoj. Pamtim te godine kao svoje najljepše i vjerujem da bi me rad s tinejdžerima ispunjavao. Dovoljno su stari da te kuže, a opet dovoljno mladi da te i slušaju; one priče kako su djeca danas “gora nego prije” jednostavno ne priznajem, može se doprijeti do svakog klinca ako mu imaš što za reći, ispričati, zaintrigirati ga… I saslušati.

No, ima li smisla potrošiti sljedećih pet godina na školovanje kako bih postao profesor? A sve to uz brigu oko mojih vlastitih klinaca, jer mislim da je sada na meni red da podmetnem leđa za suprugu koja je svoje ambicije i planove stavljala u drugi plan kako bih ja igrao nogomet i mogao otići iz njega pod svojim uvjetima. Ono što mi daje nadu je to da je i ona pritom ostavila dobro plaćeni posao u uspješnoj firmi kako bi postala profesionalna fotografkinja. Preporodila se, pronašla se. Znači to da je moguće — samo treba vjerovati u sebe i ne robovati društvenim normama i nepisanim pravilima.

Idealnog rješenja nema. Nema garancija. Svaka odluka koju u životu donesemo je samo polu-šansa. Moja je misija da opet pokušam pronaći nešto u što ću se zaljubiti, jer kažu da čovjek koji voli ono što radi, ne radi niti jedan dan.

U trenutku pisanja teksta to još uvijek nije 100 posto sigurno, ali vjerojatno ću morati na još jednu operaciju prednjeg križnog ligamenta.

Užasava me već i sama pomisao na dugotrajni i mukotrpni oporavak kakav sam prolazio i prošle godine u isto ovo vrijeme, ali moram to riješiti jer želim biti sposoban i nakon karijere igrati nogoš s dečkima i sa svojim sinom dok još malo poraste. Zbog njega mi je, zapravo, možda i najviše žao što završavam s igranjem — Ivan je nedavno navršio četiri godine i u biti me nikad nije gledao na terenu. Ima neku nadrealnu sliku da “tata ide na trening”, ali pojma nema da je tata (bio) nogometaš. Tko zna, možda ću kroz njega ostati nogometu bliže nego što mislim. Ali bez forsanja i onog sindroma bolesno ambicioznog roditelja jer mislim da je to najpogubnije što se može priuštiti djetetu-sportašu.

Završavam ovaj tekst bez ijednog odgovora, jednako zbunjen kao i na početku. Znam samo da ću nemir koji je sada u meni pokušati iskoristiti na najbolji mogući način i pretvoriti ga u motivaciju i želju za nekim novim znanjima.

Za neke nove trenutke u vremenu.