Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Alonsova neispunjena obećanja

Fernando Alonso najavio je povlačenje iz F1, ali za njega je to samo kraj jednog poglavlja

Zadnja izmjena: 22. kolovoza 2018. Profimedia

Da vam je u zimu s 2006. na 2007. netko rekao kako će se Fernando Alonso na kraju 2018. povući iz Formule 1 i pitao vas kako će izgledati njegove statistike u tom trenutku, što biste odgovorili?

Da, isto što i ja, isto što i svatko.

Bili bismo uvjereni da će vozač iz Ovieda potući sve rekorde Michaela Schumachera, ostvariti najmanje osam, a možda i 10 titula, te se povući s troznamenkastim brojem pobjeda na kontu. Uistinu, doimao se toliko dobrim.

I zapravo se još i danas doima.

Samo što je dojam jedno, a realizacija drugo. Alonso već više od desetljeća zadivljuje stručnjake i laike fascinantnom, jobovskom ustrajnošću. Ma koliko loše izgledao bolid koji neke sezone vozi, on izgleda bolje od njega i postiže rezultate koji su, pričinja se, iznad objektivnih mogućnosti bolida, nedostižni — uz rijetke iznimke — momčadskim kolegama.Podjednako fascinantno, neokrznut je izašao iz nekih od najvećih skandala u povijesti utrka, u kojima su njegovi suradnici i prijatelji dobivali višegodišnje ili čak doživotne kazne, a on proglašavan nedužnim.

Čovjek je to koji uistinu izaziva divljenje na mnogo razina; nemali će broj vrhunskih poznavatelja ovog sporta, pa i ostalih vozača, ustvrditi kako je Fernando fenomen za sebe i vjerojatno najkompletniji, najbolji vozač kojeg smo ikada gledali. I najvjerojatnije su pritom u pravu.

Samo što rezultati, mada i ovako impresivni, baš i ne idu tome u prilog. Zapravo, usporedba koja prva pada na pamet ona je s Leom Messijem. Baš poput njega, Alonso je čarobnjak s golemim karakternim nedostatkom. Najbolji je gotovo po svemu, ali nije pravi vođa, pravi pobjednik. I nije timski igrač.

Kada bi odlazio iz neke momčadi, nitko za njim ne bi prolijevao suze. Naprotiv, raskidali bi ugovore i nekoliko godina prije roka, samo da ga se čim ranije riješe. Kada bi, pak, neka od vodećih momčadi krenula u lov na novog vozača, Alonsovo bi ime prekrižili i dali radije priliku nekome tko se tek treba dokazati. Sveudilj pritom hvaleći ga, ali nekako sretni što vozi za konkurenciju, a ne za njih.

Zapravo se može reći da je njegov slučaj bez presedana. Nikada ranije u povijesti Formule 1 nekom vrhunskom vozaču nije bilo tako teško pronaći angažman u nekoj kompetitivnoj momčadi s vrha poretka. Što ostaje poprilično zbunjujuće, jer niti jedan od Španjolčevih grijeha, mada ih je bilo, nije toliko velik da bi trebao rezultirati takvom reakcijom.

Sjajne rane godine

U početku je sve izgledalo kao bajka, dakako. Oduševio je u prvoj sezoni u Minardiju i mada nije osvojio ni boda — ipak je to Minardi je to — pokazao je brzinu. Sezonu 2002. proveo je kao Renaultov testni vozač, a 2003. dobio mjesto u toj ekipi. Iste je sezone stigla prva pobjeda, a 2005. i 2006. i naslovi prvaka. Pogotovo je impresivan bio ovaj drugi, ostvaren u direktnoj borbi s iznimno motiviranim Michaelom Schumacherom. Bila je to cjelogodišnja partija karata, pobjednik je bio vozač koji je tijekom sezone napravio pogrešku manje. Istinski klasična F1 sezona, jedna od najboljih ikada.

Bile su to sjajne godine u kojima je Španjolac pokazao svu raskoš talenta, a njegovo pretjecanje Schumachera u 130R u Suzuki, na mjestu gdje se to baš i ne pokušava, do danas je na listi najboljih. Mala se sjena nadvila nakon incidenta na Nürburgringu 2003., kada ga je David Coulthard optužio da je nepotrebno zakočio, izbacivši ga tako sa staze. Coulthard nikada nije bio čovjek koji olako optužuje, ali Alonso je prošao bez kazne, samo da bi je zaradio 2006. u Mađarskoj kada je tijekom treninga isto učinio Robertu Doornbosu.

Brake test je nešto iznimno stupidno i idiot je svatko tko takvo što izvede na javnoj prometnici, a kamoli na utrci Formule 1. Iza 2006. Alonso nije više imao ovakvih incidenata, ali ovi su mu svejedno ostali mrlje na karijeri. No, ne osobito zapaženom ostala je jedna zanimljiva činjenica: od posljednjih sedam utrka 2005. pobijedio je samo jednom, i to kada je već i teoretski osvojio titulu. Od posljednjih devet utrka 2006. pobijedio je samo jednom. Pripisivali smo to Renaultovoj nesposobnosti da kvalitetno razvija bolid tijekom sezone, ali i kasnije će se u Alonsovoj karijeri vidjeti da se u prijelomnim trenucima teško uspijeva pretvoriti u pobjednika.

Kada je 2007. potpisao za McLaren, očekivano najbolji bolid na gridu, činilo se da će treća uzastopna titula biti rutinska stvar. Pogotovo stoga što mu je momčadski kolega bio rookie Lewis Hamilton — talentiran, ali ipak debitant. Sezona koja je trebala zacementirati Alonsovu reputaciju učinila je upravo suprotno, makar niti u njoj nije osobito podbacio.

Suprotno očekivanjima, Hamilton nije radio početničke greške i marljivo je skupljao bodove, te se našao u vodstvu prvenstva, ispred momčadskog kolege. Alonsovi komentari u španjolskom tisku o favoriziranju britanskog vozača u britanskoj momčadi mnogima se nisu svidjeli i počeli su razarati odnos vozača i ekipe. Ma koliko to možda bilo i točno, činjenica je da je Lewis neočekivano bio brži i u kvalifikacijama. S dva boda prednosti za Hamiltona došli su u Mađarsku, gdje se dogodio jedan od najbizarnijih incidenata u povijesti utrka, i onaj kojeg mnogi ističu kao mrlju na Alonsovoj karijeri.

Što je nepravedno, jer za njega uistinu ne snosi krivnju.

Kosturi iz ormara

Pri završetku kvalifikacija ušao je u boks promijeniti gume. Nakon što su promijenjene i mehaničari su signalizirali da može napustiti boks, nastavio je stajati na mjestu još desetak sekundi — dok je iza njega Hamilton čekao na red za promjenu guma. Te su sekunde značile da će Alonso unutar predviđenog vremena uspjeti odraditi kvalifikacijski krug, dok će Britanac zakasniti.

Alonso će triput završiti sezonu kao viceprvak, dvaput gubeći titulu u posljednjoj utrci. Što ne bi bilo toliki problem, da nije do načina na koji je gubio

Postoji nekoliko interpretacija onoga što je dovelo do te situacije. Zna se da je Hamilton ranije izigrao interni dogovor, dovevši uopće do situacije da obojica u tako kratkom razmaku uđu u boks. No jedno nije i ne bi smjelo biti u pitanju. Alonso je, baš kao što to svi vozači uvijek i bez iznimke čine, krenuo nakon što je dobio znak od svog trkaćeg inženjera Marka Sladea — ako je netko odgovoran za namjerno zadržavanje, to je on, a ne vozač.

No, tada je na snazi bila stupidna naredba o zabrani momčadskih odredaba, te je zbog nečega što nije naštetilo nikome izvan McLarena Alonso kažnjen s pet mjesta nižom startnom pozicijom, a momčad gubitkom svih drugi dan osvojenih bodova.

No, događaji tog dana iskopali su još jedan kostur iz ormara.

McLaren se nešto ranije razmjerno bezbolno izvukao iz špijunske afere, kada je dokazano da su u momčadi nelegalno posjedovali informacije o Ferrarijevoj tehnici i taktici. Kažnjeni su pojedinci, a momčad i Ron Dennis ustrajali su u tvrdnji da nisu znali za te podatke niti se koristili njima. A onda se u prepirci nakon kvalifikacija Alonso izlanuo i rekao Dennisu da je imao pristup podacima. Dennis je sve odmah prijavio nadležnim tijelima FIA-e, prljavo rublje isplivalo je na površinu. McLarenu su na kraju oduzeti svi te sezone osvojeni bodovi (mada su vozačima ostali), ali Alonso i testni vozač Pedro de la Rosa, čija je email korespondencija bila ključni dokaz, kao pokajnici su se izvukli bez kazne.

Odnosi između Alonsa i momčadi u tom su trenutku postali najgori u čitavoj F1 povijesti, ali McLaren ga nije mogao otpustiti. Posebna komisija FIA-e provjeravala je njegov bolid prije utrke, kako bi bila sigurni da mu momčad ne daje slabiji nego Hamiltonu. Ron Dennis je otvoreno navijao protiv vlastitog vozača — bila je to vjerojatno najbizarnija situacija u čitavoj povijesti Formule 1.

Usprkos tome, i suprotno Dennisovim željama, Alonso je do kraja sezone osvojio više bodova od Hamiltona. Samo što ih je Ferrarijev Kimi Räikkönen osvojio još i više, te se umiješao u borbu za titulu. Prije posljednje utrke u Brazilu, Hamilton je imao 107 bodova, Alonso 103, a Räikkönen 100. Na Interlagosu je Britanac rano upao u probleme s mjenjačem, a Alonso se nije mogao nositi s Ferrarijima, te je završio treći. U nevjerojatnom raspletu Kimi je postao prvak sa 110 bodova, jednim više od Hamiltona i Alonsa!

Dvaput gubio naslov u posljednjoj utrci

Najbolji vozač na svijetu u najboljem bolidu na gridu nije uspio postati prvak, ponižen je od debitanta i kontroverzama si je zauvijek zalupio neka vrata. Alonso u toj sezoni uopće nije bio loš i, naprotiv, da nije bilo Mađarske, vrlo je lako moguće da bi na iskustvo, da nije morao voziti protiv momčadi, zapravo relativno komotno ipak uzeo titulu.

Ugovor s McLarenom je na obostrano zadovoljstvo raskinut, a Fernando se vratio u Renault. Koji, nažalost, nije bio ni sjena nekadašnjeg, ali, opet doma, vozio je sjajno, koristeći svaku priliku da ostvari plasman iznad objektivne vrijednosti bolida. Godine 2008. je to okrunio i dvjema senzacionalnim pobjedama u Singapuru i Japanu, te petim mjestom u ukupnom poretku.

Samo što se pokazalo da ona prva pobjeda i nije bila toliko senzacionalna.

U možda i najzloglasnijoj namještaljci u povijesti Formule 1, Nelson Piquet Jr. zabio se u zid tijekom utrke u Singapuru točno u trenutku u kojem je to pomoglo njegovom momčadskom kolegi da na taj način preuzme vodstvo u utrci i kasnije ga pretoči u pobjedu. Skandal je izbio tek godinu potom, nakon što je Nelsinho otpušten iz momčadi. Flavio Briatore i Pat Symonds kažnjeni su, ali kako nije bilo dokaza da su Alonso ili ostatak momčadi išta znali o planu, oslobođeni su. Ipak, sumnja ostaje, pogotovo znamo li da je Španjolac ušao u utrku na iznimno neobičnoj strategiji, s vrlo malo goriva, krajnje netipično za njegovo startno mjesto…

Kako god bilo, u tom trenutku još je izgledalo kako Alonsa samo nedostatak dobrog bolida udaljuje od zaslužene borbe za novu titulu. A dobar bolid dobit će 2010. prelaskom u Ferrari. Ne i najbolji, Red Bull i Sebastian Vettel u sljedeće će četiri godine dominirati svijetom Formule 1.

Alonso će triput završiti sezonu kao viceprvak, dvaput gubeći titulu u posljednjoj utrci. Što ne bi bilo toliki problem, da nije do načina na koji je gubio. U Abu Dhabiju 2010. se 37 krugova vozio iza Renaulta Vitalija Petrova, ne uspijevajući ga preteći. Najbolji vozač na svijetu protiv u najboljem slučaju osrednjeg Rusa u, ako ne slabijem, ipak ne ni superiornom bolidu? Nemojte me zezati! Schumacher ili Ayrton Senna našli bi način za prolaz, budite sigurni!

Ako postoji jedna utrka u Alonsovoj karijeri koja baca sjenu na njegovu vozačku veličinu, to je ta. Premda ni Brazil 2012., kada je Vettel sve učinio da mu preda naslov na pladnju, a Fernando to nije imao snage ni umijeća kapitalizirati, ne spada u njegove najbolje izvedbe. I opet, sredinom te sezone imao je veliku bodovnu prednost, ali slabijim je drugim dijelom upropastio još jednu, realno posljednju priliku…

Lov na trostruku krunu

Nakon pet sezona bez titule i sve češćeg prigovaranja u Ferrariju su ga bez pretjeranog žalovanja zamijenili Vettelom, a on je utočište pronašao u — McLarenu! Poprište najgoreg vozačkog i životnog pada pokazat će se posljednjom stanicom njegovog F1 puta. Toliko slab da se ne može boriti za postolja, a kamoli pobjede, a opet dobivajući priliku za pokazivanje sposobnosti da i dalje radi zamalo pa čuda i redovno završava utrke na mjestima kamo bolid ne spada, McLaren se pokazao možda i idealnim za njega. Usto i jedinom momčadi koja bez pogovora guta njegove beskonačne prigovore na račun bolida, mahom zato što su bili usmjereni protiv tadašnjeg dobavljača motora, Honde.

Kada se ove godine pokazalo da McLaren ni s Renaultovim motorom nije baš briljantan — naprotiv, sporiji je i od Red Bulla i od Renaultove tvorničke momčadi — nema baš toliko njurganja. No, jasno je da su Fernandove misli već u velikoj mjeri negdje drugdje i sada je najavio da se na kraju sezone povlači iz Formule 1.

McLaren ga je lani pustio da odradi Indy 500, a američke će mu utrke vjerojatno biti destinacija već 2019. Bio je blizu pobjedi u prvom nastupu, a kada nije mogao skinuti Schumijeve F1 rekorde, sada bar ima priliku pokušati osvojiti trostruku krunu. Dva od tri već ima, jer je ove godine s Toyotom pobijedio na 24 sata Le Mansa.

To je zapravo sjajno, jer nakon nekoliko desetljeća opet imamo priliku gledati jednog istinski vrhunskog vozača kako se ne koncentrira samo na Formulu 1, nego vozi i druge serije. A Alonso jest, ako ne najbolji, svakako jedan od najboljih vozača ne samo današnjice, nego i čitave povijesti utrka.

Priča o njemu sigurno još nije gotova, samo jedno njeno veliko poglavlje. Poglavlje prepuno sjajnih utrka, ali i, ultimativno, neispunjenih obećanja.

Ne propusti top članke