Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Anđeli i demoni na dva kotača

CRO Race je povod da zavirimo u surovi svijet biciklizma

Zadnja izmjena: 5. listopada 2019. Photo: Dino Stanin/PIXSELL

Dok telefonski ćaskam s već pomalo kultnim 40-godišnjim hrvatskim biciklistom Radoslavom Roginom, jedna stvar mi nije jasna — više od pola sata čovjek razgovara sa mnom prilično ležerno, kao da mi želi reći “ma daj, ajde, ne’š ti malo vozikat se biciklom”. Osjećam da me malo ‘iznevjerio’, ali tko zna, možda su svi oni takvi — skromni i ponizni u svojoj muci. Zaista ne volim zapadati u idolatriju spram vrhunskih sportaša, jer najčešće su predobro plaćeni za to što rade, a i kada sjednete s njima jedan-na-jedan, nerijetko se razočarate jer su škrti na riječima. Zato ih na Telesportu i prebiremo tako oprezno. Nije lako, vjerujte…

Prema biciklizmu i biciklistima, međutim, pa i onim rekreativnim, već neko izvjesno vrijeme osjećam veliko strahopoštovanje, da ne kažem divljenje. Nisu to sportaši u klasičnom smislu te riječi — ne natječu se u nekim strogo kontroliranim uvjetima i po točno zacrtanim pravilima, a kamoli da se igraju.

Ne natječu se katkad niti među sobom, jer gori neprijatelji mogu biti kiša, skliska ili dotrajala cesta, rupa, obični kamen, senjska bura, prokleto teška uzbrdica, nesretni 201. kilometar ili, štajaznam, neki neoprezni, nadobudni klipan koji vas u velikoj brzini želi dotaknuti; a na koncu, tu je onda i onaj vaš demon koji vam počne šaptati da više ne može. Ne tragaju oni toliko niti za pobjedom, već su u dubini duše avanturisti, spremni patiti za nešto što je puno veće od same pobjede.

“To je borba za preživljavanje. Svaka etapa nekome može značiti novi ugovor, nastavak karijere. To je 200 ljudi sa 200 želja”

Bez da ga nešto osobito potičem, Radoslav mi ipak u jednom trenutku kaže: “To je gladijatorski sport” ili “Tko nije psihički spreman…”. Ovako s odmakom jasno je da tako ležerno priča jer je naprosto ‘unutra’, psihofizički je predodređen i ‘kodiran’ za biciklizam, a manji dio razloga vjerojatno se krije u tome što, unatoč prilično dobroj karijeri, Rogina nikada nije spadao u elitnu, World Tour skupinu, gdje se onaj prvobitni avanturizam susreće s najsurovijom varijantom profesionalizma i često s  njegovim mračnim i mučnim stranama.

S Roginom razgovaram večer uoči početka CRO Racea.

Sutradan će voziti otprilike pet sati, nešto lakšu ravničarsku etapu dugačku nekih 200 kilometara i za to se vrijeme ‘pucati’ raznoraznim napitcima, energetskim pločicama, bananama, kolačima od riže, sendvičima ili čime već. Veli da je dobro pripremljen, ali da tek kad izađeš na cestu shvatiš u kakvoj si formi. Nema tu baš pravila i, kao što ste možda iščitali iz uvoda, puno je raznih faktora koji mogu fino zajebati i one najbolje pripremljene ili, ako hoćete, one favorizirane.

80 sati koncentracije

O utrci CRO Race nećemo trošiti puno riječi. Iskoristili smo je kao povod da vas pokušamo prikačiti na ovaj šarmantni, ali i vrlo kompleksni te povremeno depresivni sport, a sve što želite znati o njoj mogli ste ili još uvijek možete saznati kroz dnevne tiskovine i portale, kao i upaliti HTV 2 koji će do nedjelje, uz prilično kvalitetan komentatorski dvojac, prenositi dijelove utrke. A možete se i prošetati ili, još bolje, na biciklu provozati do mjesta održavanja utrke, pošto se ona proteže kroz 1.022 kilometra te Lijepe naše i sve pustije Hrvatske.

Konkurencija je ove godine najjača, unatoč tome što utrka ima slabiji termin — pri kraju sezone u odnosu na kraj travnja i zagrijavanje za Giro d’Italia — nego prethodnih godina, pa i drugačiji naziv, i to zbog spora oko prava na utrku iz kojega je kao pobjednik izašao njezin rodonačelnik Vladimir Miholjević, naš bivši i najveći biciklist.

U medijima se ovih dana kao mamcem često baratalo imenom Slovenca Mateja Mohoriča, članom ekipe Bahrain Merida, jedne od četiriju iz najjače World Tour kategorije koliko ih sudjeluje na utrci. Samo dva dana prije početka CRO Racea Mohorič nije završio utrku Svjetskog prvenstva, onu jednodnevnu u Yorkshireu, i to iz naizgled glupog razloga — podcijenio je vrijeme, slabo se odjenuo i kad je počelo liti kao iz kabla, počeo se smrzavati. Malo njuškam i vidim da je tip trenutno izvan top 100 — je li on onda stvarno tako atraktivno ime?

“To što nije u top 100 ti baš i ne znači puno, a i ne može se reći da je u lošoj formi”, priča mi Ivan Milun. Nakon što je komentirao utrku nekoliko sati na HTV-u, on ima volje i koncentracije razgovarati još i sa mnom sat vremena. Milun je rekreativac, u biciklizmu preko 20 godina, a surađivao je i s ugašenim hrvatskim Eurosportom. U suštini, želi mi pojasniti da je to sport malih razlika u kojem se pobjednici jednodnevnih ili etapnih utrka često izmjenjuju te je teško biti dominantan — što zbog ogromnih psihofizičkih napora tijekom 10-mjesečne sezone, što zbog utjecaja tisuće drugih faktora.

I tko bi rekao — baš dok ovo pišem Mohorič je na drugoj etapi, Slunj-Zadar, polomio dva rebra; neki je budalaš pri njezinom samom kraju neobjašnjivo utrčao među bicikliste…

“Gledaj, to je postao toliko našpanani sport, to su toliko male razlike… Pa Grand Tourovi se dobivaju unutar minute”, kaže Milun misleći na španjolsku Vueltu, talijanski Giro i najveći Tour de France. “Ti ih voziš 80 sati i onda ti odlučuje nekoliko desetaka ili nekoliko sekundi. I sad ti budi koncentriran tih 80 sati”, kaže za ono čemu je ekvivalent otprilike tri tisuće kilometara u tri tjedna. Zanimljivo je primijetiti što je Miholjevića jednom omelo na Touru — francuska policija brutalno je nabatinala neke prosvjednike koji su htjeli blokirati etapu pa je Vlado ispao iz ritma; i ostala publika zna biti ‘zločesta’ pa one slabije rangirane nudi vinčekom, roštiljom i slično…

Stres, doping, depresija

“To je borba za preživljavanje. Svaka etapa nekome može značiti novi ugovor, nastavak karijere. To je 200 ljudi s 200 želja”, pokušava dočarati Milun, pa nastavlja pričati o pritisku ekipa i menadžera da se ispune očekivanja. Nemali broj, pogotovo mladih, zna izgorjeti kad dođe u World Tour ekipe, pa i prekinuti karijeru. Koliko je teško dominirati sugerira ono da je 1998. bila posljednja godina u kojoj je isti tip uspio osvojiti i Giro i Tour. Radilo se o Talijanu Marcu Pantaniju, koji se kroz cijelu karijeru suočavao s optužbama za doping, nakon čega je pao u depresiju te se 2004. predozirao kokainom.

“Da, nažalost ima dosta primjera onih koji padaju u depresiju”, priča Milun. Depresija je često povezana upravo s velikom količinom stresa, a onda i s eventualnom uporabom dopinga. “Gledaj, 99 posto njih se dopingira da bi ostali na tom nivou, da bi zadržali ugovore”, objašnjava.

Nažalost, doping je stigma koju biciklizam nosi i nerado uopće ovo pišem, ali ono što se često zanemaruje ili prešućuje jest i pohlepa organizatora utrka. Pa Tour de France je nastao iz marketinških pobuda, kako bi se jedan list počeo bolje prodavati, a zamišljen je kao pasja utrka. Varanje, opijanje, drogiranje, a onda i moderni doping naišli su zato na plodno tlo.

Velik broj organizatora želi što atraktivnije, zajebanije utrke i i išli su čak do granica opasnih po život. U posljednje vrijeme sindikati vozača su postali prilično glasni pa su se, na primjer, izborili da se ne vozi u nemogućim vremenskim uvjetima. Baš je na ovogodišnjem Touru zbog opasnosti od odrona i lošeg vremena znatno skraćena pretposljednja etapa. Kako je voziti u takvim uvjetima, pitam Roginu.

“Kad ti krenu puhati bočni vjetrovi, to je neusporedivo teže od brda”, veli on, pa mi pada na pamet što kada bočni vjetrovi počnu puhati na brdu… “Ma ta brda su u pravilu na kraju utrke i već si toliko izmučen da o usponu ni nemaš vremena razmišljati. Samo se želiš što prije gore popeti”, kaže u ležernom tonu.

Rogina razbija još jedan mit kad priča da biciklizam nije individualni sport: “Bez ekipe si nitko i ništa”, kaže pa nastoji objasniti kako od šestorice u ekipi jednog ostali dovode u situaciju za, recimo, napad ili sprint. “Ne moraš ti osvojiti ništa, a možeš biti vrhunski ili traženi vozač”, kaže sada Milun, pa spominje kako je takav vrhunski tzv. “vodonoša” bio baš Miholjević.

Kako to rade Slovenci

Padovi u biciklizmu uobičajeni su do te mjere da se priča o vještini padanja. Koliko je puta Rogina ‘opao na rit’?

Počinje se smijati pa kaže: “Ma nema tog broja, ali srećom nikad teže”, zausti pa shvaća da ‘laže’. “Dobro, ajde, jednom sam slomio ključnu kost i bio nekoliko sati u nesvijesti. Ali nema tu nekog manevarskog prostora, da se ti možeš kontrolirati pri padu. Najgori su oni, ajmo reći, tupi padovi. Ovo kad ti padneš na utrci u brzini, to je još okej. Ostaviš malo kože na asfaltu i to je to, ne”, priča s daškom slovenščine u govoru, pošto ga je Slovenija u biciklističkom smislu izgradila, a i dan-danas nastupa za slovensku ekipu, Adria Mobil.

Rogina je 2004. vozio i Giro d’Italia: “A čuj, dva tjedna si okej, ali treći…”, počinje se gubiti. “Tada postaje užasno iscrpljujuće.” Ali što nije da se tek u trećem tjednu tijelo privikne na stres? “Da, kako ne, oni najbolji se priviknu”, kaže. “Baš je kod tih utrka najbitnija psiha. Jer ako tu počneš malo tonuti — ‘joj, ne mogu više’, ‘joj, teško je’ — e, onda ti se crno piše.”

Slovenija je odgojila Varaždinca Roginu, ali i sve ostale naše bicikliste. U posljednje vrijeme počeli su izbacivati elitne vozače, a trenutni svjetski broj 1 je Primož Roglič, tip koji je zapravo fenomen.

“Još prije sedam, osam godina skupa smo vozili rekreativne utrke po Sloveniji”, smije se Milun. Roglič je 2007. bio svjetski juniorski prvak u skijaškim skokovima, da bi iste godine na Planici doživio teški pad, nakon čega je završio u induciranoj komi. Skokovima se više nije mogao vratiti pa je počeo voziti bicikl, a 2013. ga je uzela Adria Mobil, čisto da vidi kakav je taj tip koji gazi ostale rekreativce. Nije tipično, ali Roglič je ubrzo eksplodirao.

Kako Slovenci uspijevaju?

“Pa oni imaju ogromnu bazu rekreativnih i lokalnih klubova koji rade s djecom”, kaže Milun, pa počinje pričati kako kod nas ne postoji interes djece, kao ni stručni, profesionalni kadar, a mali broj lokalnih klubova bazira se na entuzijazmu. Baš zbog toga, ove se godine održava i dječji, KIDS CRO Race. “Druga stvar je — što ćeš ti s tim djetetom? Većina svjetskih biciklističkih sila ima velodrome, a mi jedva dobijemo jedan ili dva sata tjedno u Kranjčevićevoj i to kad je lijepo vrijeme. Ti moraš s djecom od osam do 12 godina ići na cestu, obično odlaziti na rubni dio grada gdje je manje prometa”, nastavlja pa dolazimo i do porazne činjenice kako nemamo nijednu, čak ni kontinentalnu ekipu…

Ali dosta je bilo ove antireklame. Još samo fali da vam velimo kako se tu i ne vrti bogznakakva lova… Dobro, to sad baš i nije istina, da se pristojno živjeti i vozačima ‘srednje kategorije’ poput Rogine, ali u nekakvom komičnom obratu ovaj tekst stvarno ispada demotivirajućim — kao da će prijenos kakve utrke čovjeka prije zakovati pred televizorom nego ga potaknuti na kakav rekreativni pokušaj, a kamoli na to da svoje dijete upiše u biciklistički klub.

Nije li to samo potvrda onog što sam vam na početku pokušao reći? U dubini svoje duše biciklisti su avanturisti i tragaju za nečim što mi teško možemo spoznati.

Ne propusti top članke