Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Zadnja izmjena: 6. travnja 2020.

Je li nam kao društvu trebala globalna pandemija da počnemo razumijevati stvarnu važnost zdravstvenog sustava u našem društvu? I hoće li ta svijest ostati dio našeg pogleda na život kada jednom ovo zlo doba prođe? Teško je procijeniti. Svakako se možemo i moramo nadati da će sve ovo što prolazimo utjecati na značajno preslagivanje individualnih i društvenih prioriteta, ali tek ćemo vidjeti ima li ta nada podlogu.

Ne tvrdim da je moja nonšalantnost u tom pogledu ikad bila manja od prosjeka, niti da sam ikad pokazivao ili u sebi imao dovoljno poštovanja prema liječnicima i medicinskom osoblju, ali jedno vam sa sigurnošću mogu reći, jer je istina. Mnogo prije svega ovoga, kada bi me netko zapitao tko je, od svih ljudi u povijesti Formule 1 onaj kojeg najviše cijenim i smatram najznačajnijom osobom u povijesti tog sporta, davao sam uvijek isti odgovor:

Profesor Sid Watkins.

Nekoć je Formula 1 bila svojevrsni Danse Macabre, ekstremno opasno natjecanje vrlo hrabrih ljudi. Odaberite startni grid bilo koje utrke iz 1960-ih i 1970-ih i ondje ćete naći barem trećinu, ako ne i polovicu vozača koji će kasnije poginuti na stazi. Danas više nije tako, ponajprije zahvaljujući udruženom radu mnogih mudrih glava na povećanju sigurnosti utrkivanja. Mnogo je njih zavrijedilo spomen, jer su učinili iznimno mnogo, ali ipak se među svim borcima za sigurnost ime dobrog doktora Watkinsa ponajviše ističe.

Berger, Donnelly, Comas, Barrichello, Wendlinger, Häkkinen… ne bi preživjeli da Watkins nije organizirao službu pomoći i da on nije bio prvi na mjestu nesreće

Sidney Watkins rođen je u Liverpoolu 1932., a po stjecanju diplome fiziologa na sveučilištu 1950-ih se godina našao u vojnoj ekipi koja je u Zapadnoj Africi obavljala eksperimente o utjecaju vrućine na vojnike duže joj izložene u oklopnim vozilima. Ne treba ni spominjati koliko su ondje stečena znanja pomogla Watkinsu u kasnijem analiziranju jedne posve drukčije grupacije ljudi izloženih ekstremnim uvjetima, vozača Formule 1.

No, znanje je budući doktor ipak stjecao i na mnogo uobičajeniji način, studijem na Oxfordu, gdje je specijalizirao neurokirurgiju. Ondje se, potaknut blizinom Silverstonea, intenzivno zainteresirao za auto utrke i počeo volontirati u medicinskim službama na njima. Istu je praksu nastavio i u Watkins Glenu za vremena provedenog u službi profesora neurokirurgije na Sveučilištu države New York u Syracuseu, a i po povratku u Englesku, gdje je postao čelni čovjek odjela za neurokirurgiju u London Hospital. Imao je mnogo iskustva u pružanju medicinske pomoći unesrećenim vozačima kada ga je Bernie Ecclestone 1978. pozvao da postane službeni liječnik Formule 1.

Ključni trenutak Laudina nesreća

Revolucioniravši tu ulogu, obnašao ju je sve do kraja 2004. Paralelno je vršio i niz značajnih dužnosti u sklopu FIA-e, tako da je i izvan svijeta F1 izvršio zamjetan utjecaj na opće podizanje sigurnosnih standarda — kako u utrkama, tako i u cestovnom prometu.

Watkinsova uloga tijekom 26 godina neposrednog rada u Formuli 1 naprosto ne može biti precijenjena niti dovoljno nahvaljena. Premda je na početku nailazio na veliki otpor, njegovo je tvrdokorno inzistiranje na poštivanju medicinskih i sigurnosnih normi iz korijena promijenilo ovaj sport.

Simptomatično, tijekom svog tog vremena, dobri je doktor najveću podršku uvijek dobivao od vozača — dakle, upravo onih koji su u kritičnim situacijama najviše ovisili o njemu. S iznimkom, ehm, osebujnog Didiera Pironija, teško da je ijedan vozač ikada izrekao išta negativno intonirano o njemu. Također, teško da je Watkins ikada izrekao išta negativno intonirano o ma kojem vozaču — s iznimkom, donekle, ehm, Pironija. Neki od vozača, poput Ayrtona Senne, Jodyja Schecktera ili Jamesa Hunta, postali su i vrlo bliski osobni prijatelji s njim, a mnogi su i iznimno aktivno pridonijeli radu na povećanju sigurnosti: spomenimo samo Jackieja Stewarta, Nikija Laudu, Gerharda Bergera i ponovo Sennu.

Krajem 1970-ih auto utrke su smatrane sportom za prave muškarce.

Vozači su bili spremni prihvatiti rizik, znajući da su im šanse da dožive starost u najboljem slučaju pola-pola. Pionirski pokušaji Jackieja Stewarta i Louisa Stanleya da povećaju razinu sigurnosti i uvedu adekvatnu medicinsku njegu dočekivani su s podsmjehom, a ponekad i sa žestokim protivljenjem. No, možda ključni trenutak u preispitivanju sigurnosti bila je Laudina nesreća na Nordschleifeu 1976. Najbolji vozač na svijetu teško je nastradao, slike su obišle svijet i, da je umro, Niki bi ušao u legendu poput Alberta Ascarija, Jima Clarka, Jochena Rindta… No, on je preživio i, dapače, vratio se utrkama u kratkom roku, a njegovo je unakaženo lice sada sve, u svakom trenutku, zorno podsjećalo na opasnosti koje sport nosi.

Lauda je i prije nesreće bio bez dlake na jeziku, a sad se njegov glas čuo još gromkije. Stvari su se počele mijenjati. I, iako Watkins ne govori ništa o tome, ne smatram da je slučajno što je Bernie počeo posvećivati dužnu pozornost bitci za povećanje sigurnosti upravo 1978., kada je Niki postao njegov prvi vozač u Brabhamu. Premda, dakako, ne treba smesti s uma da je Ecclestone itekako dobro pamtio i pogibije nekolicine svojih pulena i dobrih prijatelja (Stuart Lewis-Evans, Rindt, Carlos Pace), te da se i moglo očekivati da će, kad stekne dostatni utjecaj, posvetiti mnogo pozornosti upravo sigurnosnom aspektu utrkivanja. U Watkinsu je dobio sjajnog suradnika. I više od toga — Lauda napominje da je doktor vjerojatno jedini čovjek na svijetu čijim je prohtjevima i idejama Bernie bez pogovora udovoljavao, čak i kada se nije slagao s njima.

Znanstveni pristup

Na utrci u švedskom Anderstorpu, zapamćenoj i po Laudinoj pobjedi u autu na čijem se stražnjem dijelu nalazio veliki ventilator (koncept koji je promptno zabranjen nakon samo jednog nastupa), Watkins se prvi put našao u ulozi službenog liječnika. Tih godina na mnogim stazama jedva da je postojala i najosnovnija medicinska oprema, a od današnjih modernih, opremljenih klinika nije još bilo ni traga. Također, nerijetko su lokalni liječnici smatrali njegovo prisustvo kao osobnu uvredu, imputiranje da oni nisu kompetentni.

Nažalost, to možda i nije bila posve neosnovana pomisao — i danas se raspravlja o tome je li Ronnieju Petersonu u Monzi 1978. pružena adekvatna liječnička pomoć ili je upravo njen nedostatak uzrokovao smrt ovog obožavanog, beskompromisnog vozača. Ono što je sigurno jest da je službenom F1 liječniku neki priglupi talijanski policajac prepriječio put i onemogućio mu, kao i gomili znatiželjnika, pristup mjestu nesreće.

Dijelom i zbog toga, odlučeno je da ubuduće Watkins u brzom automobilu, s kompetentnim vozačem (nerijetko nekim od bivših F1 asova; zapravo, on je čovjek kojeg je — što službeno, što privatno — u automobilu zacijelo vozilo najviše F1 vozača) i anesteziologom prati bolide tijekom kritičnog prvog kruga svake utrke. Uistinu, zahvaljujući tome, pri velikoj većini nesreća u zadnjih 40-ak godina medicinska je pomoć došla do unesrećenog vozača u roku manjem od pola minute.

U izvrsnoj doktorovoj autobiografiji Life At The Limit: Triumph And Tragedy In Formula One — koja mi se tijekom nedavnog potresa našla na vrhu hrpe knjiga, ali nekim čudom nije pala, kao da samo njegovo ime na koricama može odagnati sve tipove demona — on detaljno opisuje sve veće nesreće kojima je nazočio za svog mandata, ali mi ćemo ih ovdje preskočiti, kao i priču o epskoj borbi za spašavanje života Franka Williamsa, te naprosto preporučiti da, ukoliko znate engleski, nabavite i pročitate tu knjigu, i odmah se posvetiti ključnom događaju u povijesti F1 sigurnosti, crnom vikendu u Imoli 1994.

Teška nesreća Rubensa Barrichella, incidenti Pedra Lamyja, JJ-a Lehta, Michelea Alboreta, pa čak i smrt Rolanda Ratzenbergera, prva za Grand Prix vikenda nakon 12 godina… Sve je to ostalo zasjenjeno gubitkom Ayrtona Senne.

“Bog je čuvao Formulu 1 više od desetljeća”, lijepo je sročio Lauda, “ali digao je ruke od nje tog vikenda“. U kombinaciji s još nekoliko teških nesreća na testiranjima i utrkama tih mjeseci, postalo je jasno da su potrebne radikalne promjene. Ne možemo reći da se Formula 1 uspavala, nikako, tijekom mirnog razdoblja bez smrti. Bolidi su čitavo vrijeme postajali sve sigurniji, medicinska pomoć organiziranija i bolja, staze uređivane i mijenjane zbog sigurnosti… No, sve je to proizlazilo iz, ako smijem generalizirati, ‘intuitivnog’ pristupa problematici. Došlo je vrijeme da bude zamijenjen znanstvenim.

Ekstremni sport

Max Mosley je nedugo nakon Imole osnovao FIA-in savjetodavni ekspertni tim, zadužen za analizu situacije i predlaganje načina za povećanje sigurnosti u natjecanju formule 1. Za predsjednika tima postavio je Watkinsa, čak ga ni ne pitavši slaže li se s tim: “Ionako sam znao da ćeš pristati“, samo mu je lakonski odgovorio dan kasnije.

Uz očekivane Charlieja Whitinga i Rolanda Bruynseraedea, u timu su se našli i predstavnici vozača i konstruktora, Gerhard Berger i Dr. Harvey Postlethwaite — prvi put u povijesti su sve strane ujedinjene i studiozni je pristup doveo do niza promjena nabolje. Ogromna su sredstva utrošena u testiranje svega, uvedena su nova pravila o konstrukciji bolida, preinačeni zavoji ili zone izlijetanja na svim najopasnijim zavojima, izvršena su opsežna znanstvena istraživanja koja su dovela do korištenja novih pomagala i materijala, sve u cilju sprečavanja fatalnih i teških ozljeda, u po prirodi sporta neminovnim povremenim nesrećama, sudarima i izlijetanjima.

U 26 godina od Imole smrt nije u potpunosti zaobilazila sport, bilo je slučajeva sa sucima pored staze, a i pogibija Julesa Bianchija od posljedica nesreće u Suzuki, ali to je sve neusporedivo rjeđe nego ranije. Ono što je možda još važnije napomenuti, i broj nefatalnih teških nesreća, s ozbiljnim ozljedama vozača, drastično se smanjio. Profesor Watkins je među najzaslužnijim osobama za to. Nažalost, on sam napustio nas je 2012., kada je doživio fatalni srčani udar. Sljedeća utrka, VN Singapura, započela je minutom šutnje za njega.

Formula 1 ekstreman je sport, nešto što nam nije posve jednostavno pojmiti gledajući ga s kauča.

Tijekom povijesti vršeno je mnogo istraživanja o tome kako zapravo funkcionira organizam vozača prije utrke i tijekom nje. U 1950-ima se recimo, pokazalo da Jacku Brabhamu, za razliku od svih ostalih vozača, puls i krvni tlak padaju neposredno prije starta utrke, kao i da pokazuju posve normalne vrijednosti neposredno nakon nesreće. Watkins je osobno 1990. u Monzi pustio na stazu za ponovljeni start Dereka Warwicka kojemu su svi medicinski pokazatelji bili posve normalni, iako je u prvom startu doživio jednu od najspektakularnijih nesreća u povijesti ovog sporta, samo da bi se mirno izvukao iz bolida i otrčao do boksa po rezervni.

Razlike među vozačima su ogromne, usporedni testovi vršeni na Gillesu Villeneuveu i, ehm, Pironiju pokazali su da ovaj drugi u kritičnim situacijama ima i po 50 otkucaja u minuti brži rad srca, na samoj granici onoga što se smatra fizički mogućim. No, granice znaju biti i prijeđene – u Guinessovoj knjizi rekorda pronaći ćete podatak da je 1977. David Purley u Silverstoneu preživio sudar sa zidom pri kojem je sila deceleracije iznosila 179,8 g. To se smatra najjačom silom koju je ma koje ljudsko biće ikada preživjelo, pod bilo kakvim okolnostima, i kosi se sa mnogim medicinskim teorijama. I, nimalo nebitno, podsjeća nas zašto Formula 1 u svakom pogledu ostaje jako ekstreman sport.

Gerhard Berger, Martin Donnelly, Érik Comas, Rubens Barrichello, Karl Wendlinger, Mika Häkkinen… Vozači su za koje s popriličnom sigurnošću možemo reći da ne bi preživjeli da Watkins nije organizirao službu pomoći i da on sa svojim iskustvom, bez omalovažavanja drugih liječnika, nije bio prvi na mjestu nesreće i u pružanju pomoći.

I znate što? Dobri doktor možda, eto, već osam godina nije s nama, ali posve siguran sam da, kada se god negdje vozi neka utrka, promatra s neba kao pravi anđeo čuvar Formule 1 i čitavog automobilizma. I da se nasmiješi svaki puta kada vidi da ostavština njegovog rada pomogne još jednom vozaču da se neokrznut izvuče iz neke nesreće koja bi ne tako davno zasigurno još bila fatalna.

Ne propusti top članke