Andrew Bogut: Da je sreće bilo…

Ozljede su ga primorale na igračku metamorfozu, ali odlazi kao najveći australski košarkaš ikad

Zadnja izmjena: 10. prosinca 2020.

Bez oproštajne utakmice, završne turneje, ikakvih pompi, ceremonija i počasti kakve inače takve veličine zaslužuju i često dobiju, umirovio se Andrew Bogut.

Napravio je to u skladu s modernim tekovinama, kroz nedavno pokrenuti vlastiti podcast. Kako sam kaže, o mirovini je već neko vrijeme razmišljao, još od momenta kad je počeo dolaziti dva sata prije ostalih suigrača u dvoranu da se zagrije i kad je osvijestio da propušta aktivnosti s djecom da bi odmorio leđa. Jedini razlog zašto je i u 36. godini života i dalje bio na parketu, održavajući formu u Sydney Kingsima, bila je želja da s reprezentacijom Australije nastupi na Olimpijskim igrama u Tokiju 2020. Kad su uslijed pandemije koronavirusa Igre otkazane i odgođene za 2021., Bogut je odlučio staviti točku svoju karijeru.

“Ne mogu se ni fizički ni mentalno pripremiti za novu sezonu kao što sam mogao ranije”, govori Bogut. “Mogao bih uz veliku dozu preparata protiv bolova, ali nije vrijedno toga. Netko će reći da je to još samo šest mjeseci treninga, ali ja sam trenutno u poziciji da mi je i to previše.”

Što je Bogut ostavio iza sebe nakon 15 godina profi karijere? Titulu s Golden State Warriorsima (2015.), bio je član All-NBA Third Teama (2010.), NBA All-Defensive Second Teama (2015.), NBA All-Rookie First Teama (2005.), lider u blokadama (2011.), MVP NBL-a (2019.), koledž igrač godine (2005.) i osvajač zlatne medalje s australskom U-19 reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu (2003.). Sva ova priznanja i odličja ipak ne prezentiraju dovoljno dobro njegovu košarkašku veličinu. Ona ne mogu izmjeriti koliko je Bogut kao zaštitno lice australske košarke doprinio popularizaciji igre Down Under, koliko je dolaskom u NBA prokrčio put zlatnoj australskoj generaciji koja je došla za njim prateći njegove tragove i koliko je kao veteran značio svlačionici Warriorsa.

Iz današnje perspektive, Bogut je imao sve potrebno da postane moderni NBA centar. Da u ligu ulazi 2020., sigurno bi bio proglašen “jednorogom”

No, Bogutov utjecaj na parketu i izvan njega također ne pričaju cijelu priču. Njega ikako ne možemo promatrati samo kroz prizmu učinjenog.

Ono što je još mogao, a nije zbog ozljeda, također mora biti naglašeno. Andrewov what if prkosno strši iznad njegova košarkaškog dresa, tjerajući nas na podjednako slatke i gorke misli o tome što bi bilo da je bilo više sreće.

Ljubavne pjesme na draftu

S Bogutovim likom i djelom upoznao sam se još 2003. preko kultne Košarke koja nam je odlučila predstaviti mladog centra hrvatskih korijena netom ovjenčanog titulom MVP-ja i zlatnom medaljom sa Svjetskog prvenstva U-19 reprezentacija u Grčkoj. Taj izgled i tu frizuru frontmena australskog boy banda nikad neću zaboraviti. A Bogutova košarkaška dominacija tim turnirom također teško da može izblijedjeti. Australija se sa samo jednim porazom prošetala do zlata a Bogut je najbolje sačuvao za kraj, kako i priliči takvim klasama. Naravno da je po starom dobrom običaju, tko će kome nego svoj svome, Hrvatskoj u polufinalu zabio 39 poena uz čak 25 skokova. U finalu je Litvi uzvratio za poraz u grupnoj fazi i isporučio 35 poena i 14 skokova.

Skauti koji su u Grčku došli gledati top talente vidjeli su već tada 208 cm visokog centra s nevjerojatnom paletom košarkaških vještina. Nije bilo onoga što nije mogao: igra leđima, igra licem prema košu, trica, skok, razigravanje, blokade. Bogut nije dominirao zato što je bio najviši i najjači, kao što je često slučaj u mlađim kategorijama, nego zato jer je košarku imao u malom prstu, kako i priliči momku koji je od malih nogu igru modelirao prema svom košarkaškom uzoru — Toniju Kukoču.

Sveučilišta u SAD-u odmah su se potukla za njegovu naklonost, a on je odabrao Utah i ondje proveo dvije sezone, profiliravši se u jednog od najboljih koledž igrača. Internetski skauting servisi pjevali su mu ljubavne pjesme. Tako ga je te 2005., kada je izlazio na draft, kultni Draft Express proglasio tehnički najpotkovanijim igračem. Hvalili su njegov košarkaški IQ, rad nogama, koordinaciju i igru u postu, koja je tada još uvijek bila premium vještina za NBA centre. Popularni NBADraft.net otišao je korak dalje i proglasio ga najboljim prospectom drafta 2005. s igrom koja je već spremna za NBA, također s posebnim naglaskom na footwork i igru u postu kojom je podsjetio na Kevina McHalea.

Sličnog su stava bili i skauti pri NBA franšizama, pa su Boguta prvi pickom izabrali Milwaukee Bucks, i to ispred dvojice playmakera: Derona Williamsa i Chrisa Paula. Sreća i sudbina su htjele da Boguta u Bucksima dočeka ni više ni manje nego Kukoč u svojoj zadnjoj NBA sezoni; on ga je uzeo pod svoje okrilje i mentorirao ga. Iako Bucksi nisu mogli složiti poštenu ekipu oko njega, Bogut je iz godine u godinu napredovao i opravdavao prvi pick. Najbolja sezona u karijeri bila mu je 2009./10. tijekom koje je ubacivao 15,9 poena uz 10,2 skokova, 1,8 asistencija i 2,5 blokade po utakmici. Iako je izabran u treću All-NBA petorku, ta sezona i 2010. godina neće ostati u dobrom sjećanju Bogutu jer je od tog momenta njegova karijera obilježena what if narativom.

Bez crvenog tepiha

Tog 3. travnja 2010. Bucksi su igrali domaću utakmicu protiv Sunsa.

Nakon jednog promašenog šuta s poludistance Amarea Stoudemirea Bogut je bio najbrži u tranziciji i ono što je trebalo izgledati kao rutinsko zakucavanje u kontri pretvorilo se u horor s dalekosežnim posljedicama. Dok je bio u zraku i letio prema obruču, Stoudemire ga je s leđa lagano gurnuo. Australac je izgubio ravnotežu, pao na ruku i zadobio odjednom tri ozljede: slomljena ruka, iščašeni lakat i uganut ručni zglob. Dok se na parketu previjao od bolova, navijači Bucksa su mogli osjetiti kako sve lagano ide kvragu. Slika njihova franšiznog igrača i centra koji je tek trebao ući u najbolje godine kako leži na podu predstavljala je simbolički moment koji redefinira karijeru igrača i budućnost momčadi.

Doduše, Bogut se oporavio od ozljede i vratio spreman već za iduću sezonu. Barem je on tako mislio. Kasnije je priznao da je napravio pogrešku s tako ranim povratkom na parket. Od ozljede koja zahtijeva između šest i devet mjeseci rekuperacije, on se oporavljao samo četiri mjeseca. Prerani povratak na parket i ozljeda šuterske desne ruke učinili su svoje.

“Svaki peti šut osjećao sam kao da me netko ubada nožem u lakat”, govori Bogut i objašnjava gdje je bio problem: “Nakon sezone sam otišao na operaciju. Na području oko lakta plivao je komad kosti koji mi je stvarao probleme.”

Iako ni dotad nije baš bio efikasan s linije slobodnih bacanja i nije puno koristio šut kao u mlađim danima, od te je ozljede postao jedan od najgorih izvođača slobodnih bacanja u ligi i potpuno bezopasan kao strijelac na udaljenosti većoj od dva metra od obruča. Bio je to znak da će morati modificirati svoju igru i od tipa projiciranog za učinak 20-10 postati igrač zadatka, specijalist za obranu.

Godina 2011. nagovijestila je baš to. S 2,6 blokada po utakmici bio je najbolji bloker lige i pretvarao se u ponajboljeg zaštitnika obruča koji će Warriorsima doći kao naručen.

Dolazak u Golden State 2012. nije bio praćen fanfarama i crvenim tepihom. Iako su Steph Curry i Klay Thompson već bili u ekipi, tada još nisu nosili naziv Splash Brothers. Draymond Green je još uvijek bio na koledžu. Mark Jackson je bio trener, a ne Steve Kerr. Usto je vlasnik Warriorsa Joe Lacob na večeri posvećenoj umirovljenju dresa Chrisa Mullina pobrao salve navijačkih zvižduka, jer se franšiza drznula razmijeniti njihova miljenika Montu Ellisa za poluozlijeđenog Australca čudnog prezimena koji ne može zabiti slobodno.

Warriorsi će tek par godina kasnije postati jedna od najboljih momčadi u povijesti NBA lige u kojoj su otisci Bogutovih prstiju bili posvuda.

Jednorog prije jednoroga

U prve dvije sezone pod Kerrom metamorfoza je došla do punog izražaja. Trebalo je progutati puno ponosa i prihvatiti vlastite limite uzrokovane ozljedama da Bogut od igrača koji je trošio preko 20 posto napada Bucksa postane igrač koji troši 10 posto u Warriorsima. Posvetio se obrani, čuvanju obruča i pravih petica željnih krvi kojima su Warriorsi prijetili istrebljenjem. U te dvije godine s Warriorsima momčad je imala najbolji i peti najbolji obrambeni učinak u ligi.

Napad se više nije u klasičnom smislu vrtio preko njega, ali je Kerr pronašao način kako ga učiniti korisnim usprkos tome što i dalje nije mogao zabiti ništa. Kerr ga je izvukao prema perimetru i često je kao primarni playmaker bio stacioniranog na elbowu odakle je tražio cuttere, čime je samo još jednom potvrdio da se radi o ponajboljem visokom dodavaču u povijesti NBA lige. Osim toga, Kerr je njegovo glomazno tijelo koristio u screen akcijama za oslobađanje Curryja i Thompsona, s kojima je Bogut razvio sjajnu kemiju. Nema igrača u ligi koji nije zaradio barem ogrebotinu zbog Bogutovih blokova dok lovi jednog od braće Splash.

“Ako već postavljaš blokove, onda budi spreman udarati igrače, inače je beskorisno”, objašnjavao je Bogut svoju screen taktiku. “Tu i tamo će mi svirati faul u napadu, ali ja sam spreman zaraditi jedan ili dva faula da bih udarao igrače koji trče za Stephom i Klayom.”

Osim igračke, Bogut je u Warriorsima imao i učiteljsku rolu. Pod svoje je okrilje uzeo Greena i učio ga tajnama obrane i veteranski savjeti vrijedili su mu zlata kad je korišten kao small-ball centar, što i Draymond sam bez zadrške priznaje: “Prvog dana kad sam se pojavio na treningu, on mi je pokazao kako braniti igrače u postu”, govori Green. “Nisam imao pojma o tome. Na koledžu su nas učili da se igrače u postu brani prsima, što je suludo. U NBA-u, ako igrača u postu braniš samo prsima, lako nastradaš.“

Nakon Warriorsa je kratkotrajne epizode imao u Mavericksima, Cavaliersima i Lakersima. Epizode su opet bile prošarane ozljedama koje su nas iznova tjerale na razmišljanje o tome kakav je mogao biti igrač da je bilo sreće. Ali nisu samo ozljede te koje nameću pitanja o tome što je moglo biti. To je i dominantni stil igre u NBA eri u kojoj je nastupao.

Iz današnje perspektive, Bogut je imao sve potrebno da postane moderni NBA centar.

Da umjesto 2005. u ligu ulazi 2020., sigurno bi bio proglašen “jednorogom” i sljedećom velikom stvari na poziciji petice. Umjesto trošenja u postu, puno više bi bio pick and roll finišer, tricaš i igrao bi licem prema košu, a o razigravačkom aspektu da ne govorimo… On je zapravo bio nekakva verzija Nikole Jokića puno prije nego što je to bilo popularno. S dodavanjima s visokog posta, handoff igrom i moćnim blokovima bio je pomalo i Bam Adebayo. S tricaškim dometom i igrom u postu podsjećao je malo i na Karl-Anthonyja Townsa. Sa zaštitom obruča i urođenim instinktom za blokadu imao je u sebi malo i Anthonyja Davisa.

Odmori se, zaslužio si

Ne iznenađuje stoga što se Boguta danas konsenzualno smatra najboljim australskim igračem u povijesti. Poštenu konkurenciju ima u Lucu Longleyju, centru iz šampionske ere Chicago Bullsa, ali je ipak bio barem peterostruko talentiraniji igrač od njega. Šansu da ga u dogledno vrijeme skine s trona australskog GOAT-a ima tek Ben Simmons.

S Bogutovim je odlaskom u NBA porasla popularnost košarke u Australiji, što je trend koji traje do danas. Slijedeći njegov primjer igrači su počeli odlaziti na američke koledže, a u NBA ligi na njih više nisu gledali kao na egzotična stvorenja nego kao ravnopravnu konkurenciju. Bogutov uspjeh na draftu i u ligi otvorili su vrata zlatnoj generaciji, pa su nakon njega u ligu došli David Andersen, Patty Mills, Joe Ingles, Jonah Bolden, Matt Dellavedova i Thon Maker, dok su na visokim draft pozicijama birani Simmons i Dante Exum. Ovo su sve redom igrači koji čine okosnicu australske košarkaške reprezentacije, vrlo respektabilnog tima koji zadnjih godina redovito igra vrhunsku košarku na velikim natjecanjima.

Bogut je za Boomerse igrao kad god je mogao i bio zdrav. Nastupio je na Olimpijskim igrama (triput) i svjetskim prvenstvima (dvaput). Od značajnijih rezultata pišu mu se četvrto mjesto na Igrama u Riju i također četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Kini. Nikada nije ispunio san pa da sa seniorskom reprezentacijom uzme medalju na velikom natjecanju. Nadao se tome u Tokiju pa da napravi puni krug od 2003. do 2020., ali očito mu nije bilo suđeno.

I bez te medalje Bogut zaslužuje počasno mjesto u australskoj, ali i u NBA košarci. Istina, nikada neće moći pobjeći od onoga what-if, jer su prvenstveno ozljede značajno utjecale na putanju njegove karijere i prerano ga od nositelja momčadi pretvorile u rudara ekipe. Ali ipak nije klasični silno talentirani, a propali igrač bez legacyja.

Danas, kad napokon uživa u odmoru, Bogut definitivno ima o čemu pričati djeci.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.