Životi profesionalnih košarkaša mogu se okarakterizirati kao nomadski. Velika većina njih navikla je na česte selidbe, promjene gradova i zemalja. Ugovori su najčešće kratki, tržište manje stabilno nego, recimo, u nogometu, i rijetkost je znati što donosi sutra. Ima, međutim, i takvih koji se vole ugnijezditi ako za to dobiju priliku.
Jedan od takvih je Ante Tomić.
Zimus je navršio 33 te iza sebe ima 16 sezona seniorske košarke, a promijenio je samo tri poslodavca — KK Zagreb, Real Madrid i Barcelonu. No, uskoro će i on morati spremati kovčege jer je njegova osmogodišnja epizoda u Barçi došla kraju, a glasine kažu da su najizglednije opcije za nastavak karijere Zenit i Baskonia.
Postoje trenuci u životu kada se čovjek istrgne iz žurnog ritma svakodnevice, stane, baci dubok pogled u ono iza sebe, dobro promisli i postavi si pitanja poput: Gdje ja zapravo pripadam? Što je ono što me određuje? Po čemu će me pamtiti? I tko sve? Kada si Ante bude postavljao takva pitanja, nesumnjivo će među odgovorima prevladavati Barcelona.
Tomić je redovito imao širi napadački repertoar od većine suparnika na svojoj poziciji. Premda nije ubacivao više od njih, više toga je pokazao
Kad bi se sreli prosječni Barcelonin navijač i prosječni pratitelj hrvatske reprezentacije i krenuli pričati o Tomiću, vrlo vjerojatno imali bi posve suprotna mišljenja i završili raspravu sa stavom da sugovornik o košarci nema pojma. Među domaćom publikom prevladava stav da je Dubrovčanin precijenjen, mekan, slabo motiviran, da nije ostvario ni pola svojeg potencijala te da je, na koncu, jedan od glavnih krivaca za reprezentativne neuspjehe proteklog desetljeća. U Barceloni, pak, misle da neće baš skoro u reket stići neki novi čovjek tako raskošnog talenta; koji razumije košarku poput vrhunskog pleja; koji je u toliko različitih sastava i sustava igre pronalazio način da bude koristan; koji je bio prvi stranac postavljen za kapetana i svoju katalonsku eru zaključio s 579 nastupa, što je čak 238 (!) više od Erazema Lorbeka, prvog idućeg stranca na vječnoj ljestvici.
Kako je došlo do tako oprečnih mišljenja? I koje je bliže istini?
Igrač poteza
Teza da je Tomić redovito pružao mnogo bolje partije u Barçinu dresu nego u reprezentativnom ne drži vodu.
Dapače, na Eurobasketu 2011. imao je prosjek od 16,6 poena, 6,2 skokova i 2,2 asistencije, što je značajno produktivnije od njegove najbolje sezone u Barceloni iz 2013. kada je bio i službeno najbolji centar Eurolige (11,7 poena, 6,5 skokova i 1,7 asistencija). Na ostalim velikim reprezentativnim natjecanjima Tomić je imao blago lošiju statistiku od svojih prosjeka u Barceloni, što se lako može objasniti činjenicom da je Hrvatska općenito imala jaloviju napadačku igru od Katalonaca.
Jasno, za konačni dojam vrlo su bitni i rezultati koje je postigla ekipa. U svom reprezentativnom mandatu (2010.-2015.) Tomić je sudjelovao u pohodu do polufinala Eurobasketa u Sloveniji 2013., dok su svi ostali turniri ocijenjeni neuspješnima. Međutim, nije baš ni da su Barceloni cvjetale ruže dok je Ante stolovao među obručima. Osvojen je samo jedan španjolski naslov te dva plasmana u euroligaško polufinale, što je bilo debelo manje od očekivanja. Kada tome dodamo dvije uzastopne užasavajuće sezone (16./17. i 17./18.), nameće se pitanje — kako to da Tomić i u Barci nije postao simbol neuspjeha?
Njegov individualni učinak treba sagledati u širem kontekstu, odnosno kroz trend da su centri u velikim euroligaškim momčadima sve više postajali sporedni čimbenici u igri, a Tomića to nije zaobišlo. On se također podređivao momčadima kojima su dominirali bekovi, ali je to činio na potpuno drugačiji način od većine svojih kolega. Dok su Real Madrid, Olympiacos i ostatak elitnog društva forsirali atletične centre-radilice, Barcelona je u reketu imala Tomića, koji se od konkurencije nije izdvajao statistikom, nego načinom na koji je punio njene rubrike.
Ante je oduvijek bio igrač poteza, što se u Barçi posebno cijeni. Kod njega nema zastajkivanja i nedoumice ako mu se zatvori put do obruča nakon pick igre. I kad primi loptu u situaciji dalekoj od idealne, znat će nešto s njom napraviti: elegantno pivotiranje, brza udica s nekoliko metara udaljenosti ili lucidni pas na drugu stranu. Tomić je redovito imao širi napadački repertoar od većine suparnika na svojoj poziciji. Premda nije ubacivao više od njih, više toga je pokazao, što mu je donijelo dva izbora u najbolju euroligašku petorku.
Flegmatični stav
Je li Tomić u svom primeu ipak mogao biti mnogo produktivniji da se igra momčadi više usmjeravala na njega?
Tu dolazimo do usporedbe s Pauom Gasolom koja se često povlačila, a danas je jasno da je bila bez pokrića. Istina, postoje određene sličnosti u napadačkim finesama i čitanju igre, ali Pau je uza sve to bio mnogo bolji atleta, šuter, i, što je najvažnije, daleko agresivniji igrač kada je u pitanju napadanje obruča. Tomić je, s druge strane, rijetko kad pokazivao neutaživu glad za koševima, što mu se jako zamjeralo.
Dosta je na to utjecala osobnost — Ante je i izvan terena prilično povučen i nenametljiv tip, ali sve i da nije tako, teško da je mogao biti dominator s prosjekom 20+10. Često se zaboravlja da je riječ o igraču visokom 217 centimetara, koji usprkos istančanom osjećaju za igru ima znatnih problema s brzinom i koordinacijom. No, usprkos tome što je znao da mu hitrost nije jača strana, uvijek je nastojao igrati brzo, ne oklijevati previše s reakcijama.
Zbog toga bi nerijetko griješio i ispadao šlampav, ali da nije igrao na taj način, nego išao na sigurnija, odnosno sporija rješenja, nema šanse da bi ga Barcelona, u kojoj se njeguju moderni trendovi brze košarke, zadržala toliko dugo. Ipak, treba rezonirati da je zbog manjka brzine Tomić često bio ocijenjen kao slaba točka obrane: posjeduje ograničene sposobnosti u branjenju pick igre, a usprkos nadmoći u visini nije se dokazao kao zastrašujući zaštitnik obruča.
Kada se sve zbroji i oduzme, njegov mandat u Barceloni može se nazvati jako dobrim, a za nešto jače epitete izostali su bolji rezultati. Možda je svojim flegmatičnim stavom na terenu davao dojam da mu rezultat i nije važan koliko bi trebao biti, ali to je daleko od istine. Tomić nije postao novi Gasol zato što mu majka priroda za takav pothvat nije dala dovoljno talenta i fizičkih predispozicija, a ne zato što se nije dovoljno trudio.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno — Ante Tomić nije jedan od onih koji se previše opterećuje kritikama dušobrižnika. Kada jednog dana pogleda iza sebe, ono što će mu biti najvažnije je da će u Barceloni ostati upamćen kao jedan od najboljih centara u povijesti kluba.
