Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Anti-Kek

Simon Rožman nije ‘reinkarnacija’ Rijekine trenerske ikone. On je nešto potpuno drugačije

Zadnja izmjena: 24. rujna 2019.

Nogometna dinamika u Rijeci posljednjih je dana opet bila izuzetno vezana uz Sloveniju. Iznenada je iz kluba otišao najbolji trener u novijoj Olimpijinoj povijesti, Igor Bišćan, a onda se — kako se to pogrešno tumači u Hrvatskoj, pa čak i Sloveniji — negdje u pozadini pojavio besmrtni Rijekin junak i aktualni slovenski izbornik Matjaž Kek te pogurao njemu dragog, a u Hrvatskoj slabo poznatog Simona Rožmana kao svog nasljednika, nekog “novog Keka”.

Osim što on to nije.

Gledajući iz mog, slovenskog kuta, percepcija Rožmanova angažmana teško da može biti različitija u Hrvatskoj i u Sloveniji. Dok se s jedne strane dijelom gunđa zbog toga što se Rijeka “opet prodala Slovencima”, ovaj put čak i nekim nepoznatima, a dijelom polaže nada u njega prvenstveno zbog (navodne) Kekove preporuke, preko granice kod nas Rožman ima zarađenu reputaciju mladog i potentnog trenera koji sada uzima prvi posao izvan Slovenije, ali takav koji se doima prilično nesigurnim. Posao od kojeg drugi bježe. Jer jasno je i nama nešto sjevernije od Rujevice da Rijeka, uspkros Bišćanovu dobrom radu, nije više momčad kakva je bila prije nekoliko godina.

Rožman forsira izrazito ofenzivni nogomet u formaciji 4-3-3, igru u kojoj prosperiraju brzina, tehnika i efikasnost. Napredak u igri je njemu najveći smisao trenerskog rada

Jasno je to i Damiru Miškoviću, čovjeku koji u Rijeci plaća račune i na kraju krajeva za sve i odgovara. Ali baš zato Rijeka danas ne igra više samo za rezultat, nego i za dojam; Rijeka mora igrati nogomet, razvijati igru i stvarati igrače. Da bi prodala, da bi preživjela. I zato Miškovićeva ideja o Rožmanu sigurno nije došla ad hoc. Za razliku od Bišćana, trenera kojemu je rezultat iznad svega kao glavna preokupacija bez obzira na stil i sve ostalo, Rožman je nešto sasvim drugo.

On je trener koji nudi pomak, razvoj — s rezultatom ili bez njega.

Simon Rožman ne može biti različitiji trener od Matjaža Keka. Mlad je, energičan, pomalo impulzivan. Nema iza sebe igračku karijeru vrijednu spomena kao Kek, nije igrao na Svjetskom prvenstvu niti dogurao do inozemstva. Nije kralj discipline ni zapovjednik uz rub terena. Svoj autoritet i renome na teškim terenima skromne slovenske lige zaradio je isključivo znanjem i zaista prirodnim nogometnim feelingom.

On forsira izrazito ofenzivni nogomet u formaciji 4-3-3, igru u kojoj prosperiraju brzina, tehnika i efikasnost. U Celju i Domžalama stekao je imidž stratega koji uvijek napadne, a s druge strane se mora nositi s čestom i razumljivom boljkom svoje generacije ‘laptop-trenera’ — onom da po dominaciji na terenu teško kontrolira veliku želju za nadigravanjem.

U svijetu pretežno jednoznačnih trenera ziheraša i bunkeraša te, naravno, onih ogromnom većinom probranih iz redova poznatih bivših igrača, Rožman je možda čak i avangarda. Svakako treba spomenuti i to da su i Celje i Domžale njegovim radom prosperirali i zaradili milijune eura, a slovenska je reprezentancija njegovom zaslugom dobila nekoliko kvalitetnih igrača.

Glavni argumenti njegovih kritičara su nedostatak iskustva u većem klubu i manjak pravih, velikih rezultata, premda je to sasvim relativno. Rožman je s Domžalama osvojio nacionalni kup, a zaista impresivnim nastupima u Euripi eliminirao je njemački Freiburg i dogurao do playoffa za Europsku ligu, gdje je pao tek nakon epske bitke s Marseilleom na Velodromeu.

Ono što Rožmanu najviše nedostaje je prava prilika. Možda ju je ovim angažmanom i dobio.

Rijeka danas nije idealna sredina za rad, naveo je to i sam Bišćan kao glavni razlog svog odlaska, ali za 36-godišnjaka koji se trenerski još formira i vapi za iskorakom u karijeri, ona može ponuditi priliku za napredovanje. Rožman na Rujevicu dolazi s velikom željom, idejom i pozadinom koja kaže da je napravio pomak u sredinama u kojima je dosad radio, iako su u pitanju bili klubovi u stalnoj tranziciji, odnosno u naizmjeničnim procesima formiranja i raspadanja. Napredak u igri je njemu — ovo stvarno ne zaboravlja spomenuti svakome, čak i u neformalnom razgovoru — najveći smisao trenerskog rada.

Duboko vjerujem da Rijeci u ovom trenutku treba baš nešto takvo. A zna to i Matjaž Kek, vjerujte.

Ne propusti top članke