Zapravo, barem nominalno, Conte je prvak je bio sve do prije 15-ak dana kad je Manchester City i službeno uzeo naslov. Okrutna ironija nogometa je u tome što je Conte dobar dio sezone istovremeno bio i prvak i čovjek bez posla. Doduše, barem nominalno, klub nije potvrdio da je Conte otpušten i da Chelsea traži novog trenera, ali previše znakova upućuje na to kako Roman Abramovič odavno traži novog menadžera. Atmosfera je takva, pojavljuju se naznake i potenciraju problemi, a zasluge koje je Conte imao u prošloj sezoni nitko više ni ne spominje.

Nije ovdje stvar u Conteu, predobar je on trener da se ne bi snašao čak i ako dobije otkaz. Uostalom, ne bi to bio prvi put da osjeti koliko je nogomet okrutan i da stare zasluge isplahnu brže nego otvorena čaša kole. Jednostavno, pamćenje je kratko.

Kao igrač, u jednom od najjačih Juventusa svih vremena trajao je 13 godina i cijelo je vrijeme bio nezamjenjiv član ekipe. Nikad nije imao noge nogometaša nego snagu maratonca, nije imao urođeni talent nego nevjerojatnu energiju – ali uz fizički aspekt, Juventusu je nosio sve moguće karakteristike prirodnog vođe kojima se psihološki nametao boljim igračima od sebe. Kad je na zalazu njegove karijere Fabio Capello preuzeo ključeve svlačionice, sa sobom je iz Rome doveo svog miljenika Emersona. Bez ikakve dvojbe, Emerson je u tom trenutku bio prilično bolji igrač od Contea i nije sporno to što je Capello iz momčadi udaljio dugogodišnjeg vođu svlačionice. Sporan je način na koji ga je napucao iz kluba. Okrutno ga je potjerao preko treće osobe, bez razgovora i bez imalo džentlmenskog poštovanja prema velikanu kluba. Capella stare zasluge nisu zanimale.

Težak čovjek

Drugo neugodno iskustvo je imao kad je već postao trener.

Vodio je Arezzo u Serie B i za opstanak u ligi u zadnjem kolu mu je bio dovoljno da njegov Juventus na domaćem terenu pobijedi Speziju. David Trézéguet je tog dana zabio gol, zadnji od 35 koliko je u suradnji s Alessandrom del Pierom utrpao te sezone, ali taj dan u zapisniku nisu bili igrači kao što su Pavel Nedvěd, Marcelo Zalayeta, Robert Kovač, Cristiano Zanetti, Mauro Camoranesi i Gianluigi Buffon. Svega tri kola ranije Juventus je razbio Arezzo u gostima 5:1 u utakmici u kojoj su po dva gola zabili Del Piero i Giorgio Chiellini, koji je isto tako dobio poštedu u zadnjem kolu.

Nije se Conte baš nadao da će mu njegovi pustiti utakmicu, radi takvih stvari su i završili u Serie B, ali je računao da ga neće ukopati u zadnjem kolu, da će razbiti Speziju onako kako su razbili njega. Jednostavno, računao je da će zbog stare kolegijalnosti jezgra Juventusa, kojoj je ne tako davno bio vođa, maksimalno ozbiljno odraditi posao. Računao je da njegovih 13 godina u toj svlačionici ima posebnu težinu. Prevario se i ponovo okrutno naučio kako se stare zasluge u nogometu brzo poništavaju. Pamćenje je kratko.

Valjda zbog svega toga, Conte je postao prilično težak čovjek. Od vođe koji je punih 13 godina kontrolirao svlačionicu prepunu igrača talentiranijih od sebe postao je teška svađalica s kojom nije baš lako živjeti. Doduše, donekle je razumljivo kako je postao takav, jer patologija njegove psihologije i obrazaca ponašanja ima jasnu genezu kroz traume. Samo ove dvije epizode koje je preživio s Juventusom bile su mu dovoljne da nauči kako nogomet nije okruženje u kojem treba spuštati gard. Jer nogomet je okrutan i kad se opustiš i počneš vjerovati, on nađe način da te kazni.

Međutim, ironija je u tome što takvim tvrdim ponašanjem šteti sam sebi. Uostalom, nije on baš bez grijeha i veliki dio krivice za stanje u kojem se nalazi snosi sam kroz očite pogreške koje je počinio.

Prebrisane zasluge

Prvo se, i to još prošle sezone, pojavio problem s Diegom Costom koji nije znao riješiti. Costa je naumio u Kinu po lovu, a Conteu je baš on bio jedan od najvažnijih figura za koncepciju igre. Transformacijom momčadi potpuno je promijenio ulogu i Costi, koji je postao ključ napada i najbolji obrambeni napadač na svijetu. Kroz sve suspenzije i odglumljene ozljede, bilo je jasno da će trener iskoristiti svog napadača do kraja sezone kako bi osvojio naslov, a onda ga izbaciti prvom prilikom što dalje od sebe. Nije bilo službene potvrde, ali to se znalo još u siječnju bez da je Conte pokušao nekako srediti stvar i uvjeriti Costu da ostane fokusiran i koristi njegovu delinkvenciju kao što to radi Diego Simeone.

Nevjerojatno je da smo tako brzo – svi zajedno kao nogometna javnost – zaboravili koliko je Antonio Conte zapravo dobar trener

Onda je Conte zaratio s klubom. Dok je trajao period medenog mjeseca po osvajanju prvenstva, Conte je pokazivao svoju glad za osvajanjem i agresivno je tražio pojačanja baš kao što je to napravio u Juventusu. Nedvosmisleno je pokazao da nije zadovoljan pojačanjima, a time je zaratio s igračima. Što nije pametna stvar kad vodiš Chelsea, jer povijest je pokazala da kad stvari pođu po zlu Abramovič zaštiti igrače, a menadžer postane potrošna roba. Usto je imao i taktičkih problema, jer Chelsea se u jednom dijelu sezone počeo jako mučiti protiv momčadi koje su igrale s trojicom stopera. Ali, svi griješe i, kao što smo rekli, nije stvar u Conteu ni u njegovim pogreškama.

Stvar je isključivo u percepciji javnosti. Conteove ogromne zasluge za naslov su prebrisane godinu dana nakon što je osvojio prvenstvo i ispada da je izgubio sav kredit koji je imao.

The Normal One

A nogomet ispada još okrutniji prema Conteu ako ga usporedimo s Jürgenom Kloppom.

Njih dvojica su usporedivi. Pripadaju samo trenerskoj eliti i obojica su strastveni ljudi koji itekako pokazuju emocije dok vode utakmicu. Obojica imaju svoj prepoznatljiv imidž; Klopp klupsku trenirku i gegenpressing, a Conte dizajnersko talijansko odijelo i formaciju s trojicom stopera. Klopp je doktor napadačkog nogometa, Conte je magistrirao obranu i obojica imaju sustave i mehanizme koje drugi treneri kopiraju.

Pa opet, javnost ih prilično različito percipira.

Klopp je legenda koju je lako voljeti, The Normal One koji ima osobnost koja očarava. Osobno tog lika obožavam do te mjere da mi je njegova slika avatar na mailu. Međutim, on je trener kojemu se jako puno toga oprašta baš na račun karizme, jer kad se uzmu objektivni pokazatelji, Klopp – usprkos tome što iza sebe ima gotovo neograničen kredit javnosti – nije uspješniji trener od Contea.

Prošle je sezone Klopp bio četvrti, zaostao je 17 bodova za Conteom. Ove sezone Kloppovo treće mjesto u prvenstvu je zasjenio plasman u finale Lige prvaka. Međutim, Liga prvaka je varljivo natjecanje, puno toga ovisi o slučaju. Chelsea je, međutim, igrao odlične dvije utakmice protiv Barcelone. Ali, Conteova moć je ograničena i na kraju su ga prolaska dalje koštale individualne pogreške i pogođene stative. S druge strane, uz zaista sjajnih 30 minuta u kojima je razbaca City, Kloppu su prolazak u polufinale progurale upravo pogođene stative i povoljne sudačke odluke. Contea je uništio Andreas Christensen lošim dodavanjem u sredinu, a Kloppa je Trent Alexander-Arnold uveo u polufinale utakmicama života u kojima je poništio Leroyja Sanéa. Obojica su sjajno odradili posao i imali dobar plan, ali jednom je slučaj išao u korist, a drugom nije. To je nogomet, događa se.

Potrošeni kredit

Međutim, ako maknemo objektivnost i zaključujemo prema percepciji javnosti, ispada da je razlika između ove dvojice trenera barem 20-ak bodova. E pa nije, razlika je šest bodova uz utakmicu manje. Pobijedi li Conte danas popodne Kloppa, doći će mu na samo tri boda. Već prežaljeni trener može jednom pobjedom doći na mršava dva ili tri boda od Lige prvaka uz luksuz utakmice manje, a ima ispred sebe i finale FA Cupa. Nije uopće loše za nekoga oko koga je već duže vrijeme loša atmosfera i za kojeg vlada neki prešutni konsenzus da je podbacio.

I tu je suština, u percepciji.

Nije stvar je li Klopp bolji od Contea, obojica su genijalci. Nije zapravo ni bitno hoće li Conte ostati na Chelseajevoj klupi, razlazi se događaju. Nije bitna ni okrutnost nogometa ni tko je kriv. Jedina važna činjenica je ona koja se tako gromoglasno ne čuje. Conte ima hrpu svojih mana i neke od njih su mu naštetile jer stav javnosti nije baš toliko slučajan. Ali čovjeku koji je potpisao naslov prije samo godinu dana sprema se otkaz i nitko glasno ne iznosi stav kako je suludo da se njegova pozicija uopće dovodi u pitanje.

I nije bitno niti hoće li stvarno uzeti bodove Liverpoolu i hoće li se na kraju plasirati u tu čarobnu Ligu prvaka. Bitno je koliko je on dobrog posla napravio i koliko su se u očima javnosti brzo istopile njegove zasluge. Bitno je da se o njegovoj smjeni naklapa, da se stvara takva atmosfera, nije bitno ni koliko glasno ni iz koliko provjerenih izvora. Bitna je percepcija, jer nevjerojatno je da smo tako brzo – svi zajedno kao nogometna javnost – zaboravili koliko je Antonio Conte zapravo dobar trener, da je toliko brzo potrošio kredit koji je imao.

Pa možda bi onda kod ilustracije okrutnosti nogometa, umjesto Contea, trebalo iskoristiti sliku baš te javnosti koja ima kratko pamćenje i odmah poništava stare zasluge.