“Čujte, vodio sam momčadi protiv Magica Johnsona, Larryja Birda, Mauricea Cheeksa, Isiaha Thomasa… Ali Nick Calathes je najbolji dodavač kojeg sam ikada vidio”, izjavio je prije dva mjeseca Rick Pitino o svom pulenu nakon što je grčki razigravač uništio Efes s 20 poena, 13 asistencija i osam skokova. Mediji i šira javnost s podsmijehom su dočekali takvu tezu, gledajući na nju kao na još jedan od brojnih nekonvencionalnih istupa slavnog trenera.
Nedugo potom Calathes je ponovo izbio u prvi plan. U posljednjem euroligaškom kolu Panathinaikos je prolaz u četvrtfinale ovjerio pobjedom nad Budućnosti, a Nick je svojom izvedbom osigurao mjesto u povijesnim knjigama — 11 poena, 18 asistencija i 12 skokova, što je prvi triple-double učinak u Euroligi još od onog Nikole Vujčića (27+10+10) protiv Olimpije 2006.
“Oduševljen sam! On mora biti MVP Eurolige jer je naprosto briljantan.”, ponovo je salvu komplimenata isuo njegov trener.
No, ne dijele svi njegov entuzijazam. Kolo prije Panathinaikos je ispustio veliko vodstvo protiv Real Madrida, a kao glavni krivac za preokret označen je upravo Calathes koji je neumorno ciglario s trice (1/8) dok su ga Madriđani laganini puštali da se lijepo namjesti.
Uistinu, ponekad se čini da Calathes s trice nije sigurna oklada ni protiv Andrije Stipanovića. Može Pitino blagoglagoljati koliko hoće, ali i on bi dvaput razmislio prije nego što stavi mjesečnu plaću na Grka u tom šuterskom dvoboju. A opet, sa svojih bijednih 25,8 posto uspješnosti na 4,27 ispucanih trica po utakmici i takav je kadar pogoditi šut s osam i pol metara za pobjedu usred Moskve. Doduše, od table, ali tko te pita ako je ušla!
Calathes je doista neobičan slučaj. Teško se sjetiti tako kompletnog igrača s toliko velikom rupom u igri. Takve karakteristike uzrok su velikih podjela mišljenja oko njegove istinske vrijednosti. Jedni ga uspoređuju s Magicom, Dimitrisom Diamantidisom i Vassilisom Spanoulisom, dok drugi više sličnosti vide s bukvama, smrekama i hrastovima. Što je bliže istini? Teško je procijeniti.
Sveprisutan na parketu
Mogu vam samo prikazati svoje viđenje Calathesa. Premda je u veljači navršio 30 godina i već je dugo vremena na velikoj sceni, prvi put sam ga ozbiljno doživio početkom srpnja 2016. Za mene je to bio nadasve fantastičan dan koji će mi ostati urezan u sjećanje: prethodnu noć proveo sam đuskajući po Petrovaradinskoj tvrđavi na koncertu Anti-Flaga i drugih sjajnih bendova u sklopu festivala Exit, da bi se u grešne sate vratio u luksuznu hotelsku sobu i otkrmio 10 sati kao u grobu.
Nakon što sam ustao pa simbolično natrpao želudac ogromnom porcijom gyrosa, bilo je vrijeme da hrvatski reprezentativci u Torinu naprave istu stvar – u popodnevnim satima krio sam se od užarenog srpskog sunca gledajući kako Hrvatska lomi Grčku u polufinalu olimpijskog kvalifikacijskog turnira.
Primjetno je da mu je Pitino usadio samopouzdanje — i kada redom sve promašuje, neće se uvući u sebe i olakšati suparnicima posao, nego će nastaviti uzimati šutove
Za Grke je to bio početak ere bez Kill Billa, stoga je organizacija igre povjerena Calathesu. Susret je presudila prva četvrtina okončana 31:13 u korist Hrvatske, uglavnom zbog toga što je Aco Petrović naredio da se Calathesa i Giannisa Antetokounmpa bezobrazno izaziva da šutiraju. Na koncu je njihov kombinirani šut iz igre iznosio 4/21 (19 posto), s tim da je Nick upisao tek tri poena. Dobro se sjećam da je između žestokih naleta euforije iznenada isplivao i mali val empatije prema poraženom sastavu — “Jebote, na što su spali ovi Grci!”, komentirao sam uronjen u gomilu baršunastih jastuka prije nego što ću izletjeti u još jednu novosadsku večer.
Međutim, u godinama koje su uslijedile moj stav prema Calathesu postupno se mijenjao. Ako pratite hrpu Panathinaikosovih utakmica, nemoguće je ne primijetiti koliko toga ovaj igrač donosi svojoj momčadi. Kako je moguće da čovjek njegove građe, odnosno manjka atleticizma, svako malo ubilježi westbrookovske brojke?
Nekako se najviše priča o njegovoj sposobnosti asistiranja i šuterskom hendikepu, ali njegovo čitanje igre najbolje se vidi u broju skokova (4,5 prosječno) i ukradenih lopti (1,7). Iako igra razigravača, samo je jedna utakmica u čitavoj sezoni kada nije uhvatio niti jedan skok, te četiri u kojima nije ukrao niti jednu loptu. Ako ga usporedimo s prošla dva MVP-ja na njegovoj poziciji, Sergio Llull je pretprošle sezone imao tri utakmice bez skoka i čak 16 bez ukradene lopte, a Luka Dončić lani jednu bez skoka i devet bez ukradene lopte. Zaključak – Calathes je gotovo u svakoj utakmici sveprisutan na parketu.
Najčudnovatija biljka u europskoj košarci
A sad da se konačno dohvatimo tog zloglasnog šuta.
Kada vidite kako to izgleda iz večeri u večer, doista je teško povjerovati da ovaj čovjek s vremena na vrijeme. može ubaciti preko 20 poena. Mnogi poznati košarkaši imali su specifične izbačaje, ne nužno lijepe, ali ovo je zaista nešto posebno. Ako se za Juana Carlosa Navarra pričalo da s jedne noge lansira bombe, za Calathesa se može reći da baca krumpire. Kada krene u prodor to izgleda tako mekano, baletanski, a od izbačaja bole oči, ali lopte ipak, uz svesrdnu pomoć obruča i table, ulaze. I to prilično često (12,3 poena prosječno).
Ako ste se poput mene na koncu ipak pretvorili u ljubitelja njegova lika i djela, onda najveću zaslugu za to jamačno imaju njegova prekrasna dodavanja. Calathesova sposobnost da s desetak metara pogodi u trepavicu suigrača na zakucavanju, da pasom iza leđa prebaci čitavu obranu… To je bogomdan talent, suho zlato. Svakodnevno gledanje takvih poteza može vas opčarati toliko da izjavite nešto slično kao i Pitino. K tome je još i zadivljujuće frekventan – u gotovo polovici susreta ubilježio je dvoznamenkasti broj asistencija, a s prosjekom od 8,93 pomeo je sve u ligi (drugoplasirani Mike James 6,37, Vasilije Micić 5,5, Spanoulis 5,05, ostali ispod 5).
Njegovo upoznavanje igre kroz američki obrazovni sustav (srednja škola Lake Howell, sveučilište Florida) povezano s prirodnim grčkim stilom kreiralo je najčudnovatiju biljku u europskoj košarci. Paradoksalno, Calathesa se može zaustaviti samo ako se zakoči njegove suigrače ulascima u njihove kretnje. Prethodnih godina upravo je to bio dobitni recept Paovih suparnika, stoga je Pitino shvatio da je jedina protumjera da od Nicka napravi što opasnijeg scorera.
Zbog toga smo u drugoj polovici sezone vidjeli napadački mnogo agresivnije Calathesove predstave, od kojih su neke prošle spektakularno, a neke posve tragično. No, za razliku od prošlih godina, primjetno je da mu je Pitino usadio samopouzdanje — i kada redom sve promašuje, neće se uvući u sebe i olakšati suparnicima posao, nego će nastaviti uzimati šutove sve dok god suparnički strateg ne promijeni obranu, pa kud puklo da puklo. Sve nam to govori da je ovaj grčki razigravač Panathinaikosova najveća snaga, a ujedno i njegova najveća slabost.
Na Calathesa je najbolje gledati kao na apstraktnog umjetnika. Neki su ljudi spremni ponuditi basnoslovne svote za djela Vasilija Kandinskog i Jacksona Pollocka, dok drugi u tim slikama, bez obzira na sav dobar glas koji ih prati, ne vide ništa više od običnih žvrljotina. Ni u ovom slučaju nema apsolutne istine — što god da mislite o Nicku Calathesu, stvar je vaše perspektive.
