Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Ako vas je netko prije dva tjedna upitao što mislite tko će igrati u finalu Svjetskog prvenstva, nema šanse da ste odgovorili Španjolska i Argentina. Nekih četiri-pet reprezentacija (SAD, Srbija, Francuska, Australija, Grčka) djelovale su kao bolja oklada, posebno u odnosu na Argentince koji u svom sastavu nemaju niti jednog aktualnog NBA igrača. Međutim, ovaj se Mundobasket, za razliku od prethodnih, pokazao se sasvim nepredvidivim.
Nakon blijedog prošlog Eurobasketa činilo se da se slavna španjolska generacija konačno ispuhala, kad evo njih opet u borbi za zlato. Australce su prošli na sebi karakterističan način, zbog čega ih većina svijeta ne podnosi — ne i Kinezi, koji iz nekog razloga ne mogu smisliti Australce pa su nagradili Španjolce pravom domaćinskom atmosferom.
Sedam minuta prije kraja imali su Australci osam razlike, dotad su potpuno nadigrali Furiju, ali onda kreću tipični Španjolci: u obrani igraju ekstremno agresivno, na granici prekršaja i preko nje, a istovremeno ulaze u rasprave sa sucima i sukobe sa suparnicima, neprestanim glumatanjem pokušavaju iznuditi prekršaje… I konačno su uspjeli ući u glavu Boomersima koji su prestali igrati svoju igru s bezbroj kretnji i počeli čekati što će učiniti Patty Mils. Ipak, i to im je moglo biti dovoljno da nije bilo sramotne odluke sudaca koja je odlučila susret.
Osam sekundi prije kraja na -1 Sergio Llull promašuje šut za preokret i Australci dolaze do posjeda, ali sudac svira prekršaj Adrewa Boguta na Marcu Gasolu, iako se lopta odbila na posve drugu stranu, a u pitanju je bilo obično građenje pri kojem je Bogut uhvatio prednju poziciju. S obzirom na to da je tijekom čitavog susreta puštana izrazito gruba igra, ovakva iznenadna promjena kriterija s pravom se može smatrati tendencioznom, na što je aludirao Bogut svojom gestikulacijom.
U finalu će se naći dvije ratničke momčadi koje se ne libe vući, vješati i udarati u obrani, a u napadu su spremne pružiti rapsodiju
U drugom produžetku španjolska stara garda konačno slama Boomerse i odlazi u finale, Australci su ostali kratki zbog izrazito neraspoloženog Joea Inglesa (1/9 šut). Činilo se i da su najveće španjolske uzdanice isto tako neraspoložene (Ricky Rubio promašio sedam trica, Gasol i Llull po šest), ali kako je utakmica odmicala, oni su se sve više zahuktavali. Na koncu je Llull pogodio ključne šutove, a Gasol se zaustavio na 33 poena.
Upravo će taj trojac biti presudan za španjolske ambicije u finalu. Rubio čitav turnir drži zavidnu razinu igre, dok je Gasol od drugog kruga izgledao kao da se potpuno potrošio, a Llull je od početka vrlo blijed. Izgleda da su se sva trojica našla u pravoj formi u pravo vrijeme; njihova klasa može biti ključna za neizvjesne završnice, do kojih ih trebaju dovući terijeri Rudy Fernandez, Pau Ribas, Victor Claver i braća Hernangomez. Španjolci više nemaju toliko raskoši u talentu na svim pozicijama kao što su nekoć imali, ali ovakva im je postava im sasvim dovoljna da u finale uđu u ulozi favorita.
Scola & Campazzo show
Ali to ne znači ama baš ništa kada su Argentinci u pitanju. Mnogi su uoči prvenstva podcijenili Argentinu jer Sergio Hernandez u kadru nema nikoga iz NBA lige, ali zapostavljala se činjenica da je tu podosta jako dobrih igrača koji su se dokazali u Europi. Veliki favoriti protiv Gauchosa bili su i Srbi, još veći Francuzi, ali Argentinci su se i s jednima i s drugima obračunali vrlo uvjerljivo, uspostavivši kontrolu od samog početka.
Argentinska je vanjska linija poput bijesnih pasa naganjala Evana Fourniera i Nanda de Cola i tako otupila udarnu francusku moć (zajedno tek jedna trica iz devet pokušaja), dok je Luis Scola (koliko mu je ono godina?) uništio Rudyja Goberta, najboljeg obrambenog igrača NBA lige koji je nekidan dominirao u ogledu s Amerikancima. Scola je Goberta i ostale čuvare uguravao pod obruč, predriblavao, pretrčavao, stavljao im trice u lice te se zaustavio na čudovišnih 28 poena i 13 skokova.
Nitko nije očekivao da Scola može biti na negdašnjoj razini, a on je možda i bolji nego ikad kada se uzme u obzir da je dosad trice šutirao 11/24 (45,8 posto), a vanjski šut uopće nije koristio do svojih srednjih 30-ih. To je primjer cjeloživotnog obrazovanja na košarkaškom terenu — igra je evoluirala, stoga je evoluirao i Scola, ne želeći dopustiti da postane zastarjeli tip visokog igrača. Sada više nema dvojbe da je on fizički savršeno spreman, što Argentini daje ekstra klasu u reketu.
A imaju je i na jedinici. Facundo Campazzo već je jako dugo u Real Madridu, ali nije se baš razvijao brzinom kojom se očekivalo. Dosta je vremena proveo u Murciji na posudbi te se činilo da neće postati ništa više od odveć zaigranog basketaša, ali protekla sezona dala je naslutiti da je Real ipak uspio od njega napraviti euroligašku klasu.
Facu je neumorni motor ekipe — njegove munjevite asistencije su milina za oči, sa samopouzdanjem uzima važne šutove. Dok ga gledate s loptom imate dojam da je na terenu zeko iz Duracellove reklame, a kakva je to inteligentna živina mogli ste jučer vidjeti u situaciji kada je šutnuo tricu i odmah potom se zaletio te sa svojih 180 cm među svim onim gromadama u reketu dohvatio vlastiti promašaj. Real Madrid ipak je Llullovo dvorište, stoga ste posljednjih godina imali dojam da je Campazzo vezan na lancu, da to nije momčad gdje se smije do kraja razmahati. Sada je konačno došao na svoje (13,6 poena, 7,7 asistencija i 4,6 skokova) te ima priliku u izravnom okršaju s klupskim suigračem dokazati da zaslužuje biti prva zvijezda.
Sutra će se u finalu naći dvije ratničke momčadi koje se ne libe vući, vješati i udarati u obrani, a u napadu su spremne pružiti rapsodiju. Španjolci su individualno ponešto kvalitetniji, ali dojam je da Argentinci imaju bolju kemiju. Neizvjesno je što će na kraju prevagnuti, samo se nadamo da to neće biti suci.