Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Armani Milano: Manekeni konačno na parketu izgledaju i opasno, a ne samo lijepo

Počinje li se konačno isplaćivati uloženo?

Kada je prije tri godine Jordi Bertomeu obznanio da će 11 velikih klubova dobiti 10-goidšnje jamstvo sudjelovanja u Euroligi bez obzira na rezultate u domaćim prvenstvima, glavno opravdanje za takav potez bilo je da su ti privilegirani ionako osvojili 95 posto domaćih titula u ovom stoljeću. Letimični pogled na povijest dao bi mu za pravo; no, kada se malo podrobnije prouči materija, dođe se do spoznaje da Bertomeuva teza ima veliku rupu zvanu Olimpia Milano.

Milano je, doduše, s 28 naslova prvaka najtrofejniji talijanski klub, ali većina tih titula osvojena je davnih dana. Konkretno, u trenutku kada je dobio A licencu Milano je imao samo jednu titulu prvaka Italije (2014.) od osnutka moderne Eurolige, njih čak 25 osvojeno je u prošlom stoljeću. Čak ni novostečena privilegija nije previše pomogla Manekenima da ponovo uspostave potpunu dominaciju — lani su još jednom kiksali, pa je titula otišla u Veneciju.

Iz ovoga se vidi da su ostali talijanski klubovi s pravom bili ogorčeni nastalom situacijom. Dosta njih ostvarilo je bolje rezultate od Milana u ULEB-ovoj Euroligi, a ako se gleda čitava povijest, opet je najuspješniji Varese s pet naslova europskog prvaka naspram Olimpijina tri.

Zbog čega je uistinu Milano dobio A licencu?

Ključna stvar za ponovni uspon ovog kluba dogodila se prije 10 godina – nakon dužeg turbulentnog razdoblja u kojem se vlasnička struktura non-stop mijenjala (između ostalih, jedno vrijeme su velik udio držali Joe i Kobe Bryant), Olimpiju je kupio Giorgio Armani, slavni modni dizajner. Bila je to tektonska promjena za klub, što će najbolje dočarati informacija da je Armani, prema Forbesu, trenutno 174. najbogatiji čovjek na svijetu; procjena je da njegova imovina teži 8,2 milijarde dolara. Osim modnom industrijom, ovaj vitalni 84-godišnjak bavi se i uređenjem interijera, ugostiteljstvom, upravljanjem nekretninama te mnogim drugim visoko profitabilnim poslovima, stoga je postojala sumnja da će mu vođenje košarkaškog kluba doći kao hobi koji će vrlo brzo zamijeniti nečim novim.

No, već deset godina Armani sa svojim ljudima uspješno upravlja klubom, s tim da su organizacijski uspjesi mnogo veći od rezultatskih. Naime, ovo nije slučaj poput Cedevitinog, u kojem je bogati vlasnik preuzeo nepoznatog niželigaša te ga pretvorio u najjači klub u državi, a da je to pritom malo koga privuklo na tribine. Armani je, s druge strane, kupio klub iz grada u kojem je proveo mladost, u želji da posrnulog velikana vrati na stare dane slave. Od svih njegovih investicija Olimpia — koja se sada zove AX Armani Exchange Olimpia Milan — je bila jedna od rijetkih pri kojoj su veću ulogu igrale emocije od poslovnog interesa.

Atraktivni Amerikanci i sporedni Talijani

Gledatelji su to prepoznali i Milano je vrlo brzo postao najgledaniji klub u Italiji. Vrhunac je dosegnut u sezoni 2014./15., kada se na domaćim utakmicama prosječno okupljalo impresivnih 9.500 gledatelja. Modernizacijom Mediolanum Foruma navijači su dobili jedno od najljepših košarkaških zdanja u Europi, zbog čega je Euroliga ondje organizirala Final Four 2014. Na svakoj domaćoj utakmici priređen je bogati popratni program kojeg se ne bi posramile ni NBA momčadi, a ono na čemu im i u Americi mogu zavidjeti su uistinu prelijepi dresovi — moj favorit je gostujuća crno-zlatna kombinacija iz ove sezone. Uglavnom, Armani je organizacijski svjetlosnim godinama udaljen od ostatka talijanske konkurencije i zato je dobio A licencu usprkos činjenici da to nije opravdao rezultatima.

Dakle, vanjština je zaista spektakularna, ali izvedbe na terenu debelo kaskaju za postavljenim standardima: najbolja euroligaška sezona bila je upravo 2013./14., kada je klubu za dlaku izmaknuo domaći Final Four, ali potom je uslijedio dubok sunovrat. Prije tri godine nije mogao preko Cedevite do TOP 16 faze, zatim je premijernu inačicu smanjene Eurolige završio na posljednjem mjestu, da bi proljetos bio tek 15.

Glavni uzrok za to je vrlo diskutabilna kadrovska politika. Unatoč svom bogatstvu, Armani ipak spada tek u drugi red europskih potrošača poslije CSKA Moskve, Fenerbahçe i Real Madrida, iza kojih stoji skupina snažnih sponzora i investitora. U pravilu ta tri kluba pokupuju što požele pa onda ostali biraju ono što je preostalo u izlogu. Budući da su najbolji europski igrači bili nedostupni, a strpljenje za izgradnju svojih nije postojalo, struka se uglavnom odlučivala na dovođenje atraktivnih Amerikanaca za nositelje igre.

Tako su proteklih godina Armanijev dres nosili Andrew Goudelock, Ricky Hickman, Rakim Sanders, Joe Ragland, Keith Langford… To su sve ubojiti strijelci koji su mamili navijače na tribine, ali ipak nisu dovoljno dobra okosnica za građenje momčadi koja puca na najviše ciljeve.

Talijani su uglavnom bili u sporednoj ulozi, unatoč tome što je niz velikih talenata prošao kroz Mediolanum Forum. Primjerice, Nicolo Melli je u pet sezona skupljao mrvice, da bi tek prelaskom u Bamberg eksplodirao i potom postao stožerni igrač Fenera. Isto tako se prethodnih godina nisu usrećili ni Davide Pascolo ni Awudu Abass, a čini se da će istu priču proživjeti i Amedeo Della Valle. Smiješno je što je jedini Talijan u kojeg se vjerovalo bio Alessandro Gentile, koji se pokazao kao strano tijelo u svakoj momčadi sve dok konačno nije protjeran prije dvije godine.

Koji je realni domet?

Isto tako, i na trenerskoj se poziciji puno lutalo.

Sergio Scariolo u svoje dvije godine nije uspio implementirati stil kojim je pokorio Europu sa Španjolskom; od Luce Banchija se prebrzo odustalo, da bi iznenađujućim angažmanom Jasmina Repeše sve nezaustavljivo krenulo nizbrdo. Simone Pianigiani prošle sezone također nije oduševio, ali ova jesen počela je obećavajuće.

Euroliga je otvorena s 4:1, a posebno je odjeknulo demoliranje Olympiacosa u Pireju 99:75. Ako bacite samo 10 minuta pogled na neku od Milanovih utakmica, shvatit ćete da je ključ dobre igre atomska vanjska linija — sjajni šuteri Dairis Bertans (40,9 posto za tri) i Vladimir Micov (45,8 posto) bili su tu i prošle sezone, ali sada su drastično više došli do izražaja zbog dolaska izrazito prodornih Mikea Jamesa i Nemanje Nedovića. Za ovaj dvojac iskrcano je gotovo osam milijuna eura, što je za europsku košarku ogroman novac, ali ovog je puta kupovina potpuno pogođena.

James je na glasu kao jedan od najboljih igrača u Europi, što je potvrdio sjajnim izdanjima na početku sezone (19,2 poena, 6,2 asista u prvih pet kola) i ima mentalitet pobjednika, što je dokazao koševima za pobjedu protiv Himkija i Efesa u posljednja dva kola, a u kombinaciji s Nedovićem stavit će na muke i najčvršće obrane — njih dvojica neumorno će probijati prvu liniju, kao i Curtis Jerrels kao njihova rezerva, a ranije spomenuti šuteri posljedično dobivaju gomilu otvorenih pozicija s perimetra. Radi brzog načina igre četvorku pokrivaju nominalna krila Mindaugas Kuzminskas i Jeff Brooks, od kojih se očekuje još veći napadački doprinos u ostatku sezone, dok je centrima Arturasu Gudaitisu i Kalebu Tarczewskom glavni zadatak da uspiju ispratiti jak trkački ritam, s tim da Litavac vrlo efikasno (12,2 poena) koristi skromni broj lopti (5,4 po susretu) koje dobije na raspolaganje.

Posve je jasno da Milano više neće biti zalutali euroligaš kao prethodne dvije sezone, ali koji je njegov realni domet? Doigravanje svakako, ali za pravi napad na Final Four ključna će biti obrana. CSKA i Real Madrid mogu primiti 90 poena i svejedno bez većih problema dobiti utakmicu, stoga će za skalpove nad takvim suparnicima Pianigiani morati učvrstiti obranu, čiju su ranjivost razotkrili Real, Himki i Efes. Najzanimljivije će biti vidjeti kako će Olimpia izgledati u okršajima s Fenerom i Panathinaikosom, čiji bi joj stilovi igre trebali više odgovarati. Tada ćemo saznati je li rapsodija s Olympiacosom bila tek splet okolnosti ili istinska demonstracija sile.

Sve u svemu, Manekeni na terenu konačno izgledaju opasno, a ne samo lijepo. Ako se po jutru dan poznaje, bit će najugodnije iznenađenje ove sezone, mada ih je teško tako nazvati s obzirom na siln novac utrošene u sastav. Međutim, trošili su i prošlih godina…

Ne propusti top članke