I onda je prošli vikend remijem s Milanom, gazeći svoju 53. sezonu u elitnom razredu talijanskog nogometa osigurala plasman u Europu.

Bergamo je svega 40 kilometara udaljen od Milana i točno je 36. grad po veličini u Italiji. Ne može se podičiti nekim industrijskim divovima ili turističkim toponimima koje ne smijete preskočiti. Ali, Bergamo je jedan od onih gradova koji imaju karakter. I dok 40 kilometara dalje možete navijati za Milan ili Inter, u Bergamu postoji samo Atalanta. Stoga ne treba sumnjati da će se kraj sezone i plasman u Europsku ligu proslaviti. Doduše, možda ne kao na San Siru 2. lipnja 1963., ali Atalanta je La Dea – boginja kojoj se klanja cijeli Bergamo.

I zaista su igrači, uprava i navijači zaslužili taj izlet u Europu. Kroz povijest je klub dvaput bio u Kupu pobjednika kupova, a 1989./90. i 1990./91. igrao Kup UEFA. U prvom kolu sezone 1990./91. doma je igrao protiv Dinama koji do kraja utakmice u Maksimiru nije uspio sačuvati prednost koju je donio Zvonimir Boban, tako da je Atalanta prošla dalje golom u gostima. U četvrtfinalu se ispalo od kasnijeg osvajača Intera i to je do danas ostala zadnja godina u kojoj je Europa došla u Bergamo.

Ključ u omladinskoj školi

Prije početka sezone nekakav je konsenzus očekivanja bio je da će se Atalanta još jednom provesti kroz čistilište sredine tablice. Kvaliteta kadra, ali i podizanje ukupne konkurencije u talijanskom nogometu nisu obećavali ništa više, s obzirom da ima nekoliko momčadi s osjetno većim budžetom i razvikanijom, a na kraju i kvalitetnijom ekipom. Međutim, trener Gian Piero Gasperini je složio hit prvenstva. Boginja iz Bergama je očarala sve.

Doduše, počelo je više kao pokvarena ploča nego kao hit. Od prvih pet utakmica Gasperini je uspio nekako izgubiti četiri, s tim da su dva poraza došla od Palerma i Cagliarija, koji sad već polako pakiraju torbe za Serie B. Lako bi ovdje bilo poentirati da bi u HNL-u nakon četvrtog poraza svoje torbe spakirao i Gasperini. Prava je istina da bi mu se teška sudbina dogodila i na mnogim drugima mjestima. Ipak, u Atalanti su imali sluha.

Dobio je šansu i pokazao kako hibridna formacija 3-3-4/3-4-3/3-5-2 može biti fantastično uspješna i istovremeno iznimno zanimljiva za gledati. Uostalom, jedna od utakmica sezone, barem s taktičke strane, za mene osobno je bio dvoboj Napolija i Atalante u veljači; zaista se moglo uživati u fantastičnom nadmudrivanju s obje strane. Pa ipak, suština uspjeha Atalante nije taktičke naravi, nego se prvenstveno radi o dugogodišnjoj strategiji koja je postala identitet kluba i temeljna odrednica uspjeha.

Ključ ovog povratka u Europu je Atalantina sjajna nogometna škola.

Nakon poraza u petom kolu od kvalitetom zaista mršavog Palerma, Gasperiniju je voda došla do grla. Iduće je kolo momčad igrala protiv jednako klimavog Crotonea i nekako izvukla tri boda. Međutim, igra je i dalje bila prilično loša. Zato se Gasperini odlučio za neke malo oštrije preinake. Prije utakmice s Napolijem u sedmom kolu na doručku je priopćio predsjedniku da će malo promijeniti formaciju i da će od prve minute priliku dobiti Mattia Caldara i Roberto Gagliardini. Iako je predsjedniku Antoniju Percassiju san imati početnu postavu isključivo sastavljenu od mladih igrača iz vlastitog pogona, prema Gasperinijevim riječima za list La Gazzetta dello Sport, bio je toliko potresen da te noći nije mogao spavati.

S koliko je godina igrač mlad?

Epilog? Pobjeda, nevjerojatni rast forme i prikazane igre koji je kulminirao činjenicom da su danas, na kraju te iste sezone, točno ta dva igrača već napravila izlazne transfere u visini godišnjeg budžeta cijelog kluba.

Atalanta se ne može nositi s financijski moćnim susjedima sa sjevera Italije, a kako ima proizvode premium kvalitete, često posluži kao samoposluga. Te izdašne ponude klub nije u stanju odbijati, tako da će malo novca i prestiža iz europskih natjecanja sasvim dobro doći. Ovako je momčad još u zimskom prijelaznom roku, već na pola sezone, ostala bez nekih igrača jer Juventus je dao 15 milijuna eura za Caldaru (kojeg je ostavio na posudbi), a Gagliardini je u međuvremenu postao jedna od svijetlih točaka katastrofalnog Intera. Na kraju se forsiranje mladih igrača itekako isplatilo, i financijski i rezultatski.

Rezultat je samo nuspojava dobrog rada. Akademija je klupski identitet, diplomci prvi dobiju šansu u cijeloj Italiji

Doduše, u talijanskom nogometu riječ mlad ima specifično značenje. Recimo, ova dvojica bi s 22 godine u Hrvatskoj već bili stari, dok bi u Bundesligi bili formirani igrači koji su odavno dio prve momčadi. S druge strane, u Italiji predsjednik koji preferira guranje mlađih igrača gubi san jer trener odjednom stavlja dvojicu neiskusnih, pa zamislite kako bi reagirala neka konzervativnija uprava. Vrijeme je relativno i u Italiji mladost traje malo duže, od igrača se traži sazrijevanje u taktičkom smislu i stabilizacija u svim aspektima igre.

S te strane nije nimalo čudno da je Juventus Caldaru ostavio 18 mjeseci na posudbi u Atalanti, iako je početkom svibnja napunio 23 godine. Riječ je o stoperu, i to iznimno talentiranom, za kojeg je procijenjeno da će bolje napredovati igrajući za Atalantu u svojstvu nositelja igre nego sjedeći na klupi Juventusa. Koliko je dobar, na stranu njegovih čak sedam postignutih golova u prvenstvu (Mario Mandžukić i Antonio Candreva imaju po šest), najbolje govori to što ga se aklamacijom smatra dijelom kralježnice buduće talijanske reprezentativne obrane zajedno s Alessijom Romagnolijem i Danieleom Ruganijem. A u Italiji status reprezentativnog stopera ima specifičnu težinu.

Začin momčadi

A kad on za godinu dana zapravo preseli u Torino, Atalanta će već imati potencijalnu zamjenu. Jer kad je Gagliardini otišao, na njegovo je mjesto u sredini terena uskočio Remo Freuler, koji je nastavio udarati ritam igri jednako kvalitetno kao i njegov prethodnik.

Djelomično je to zbog sistema igre, koji igračima pomaže da istaknu svoje sposobnosti. Zadaci unutar tog sistema nisu nimalo jednostavni i zahtijevaju od svih igrača i fizičke i tehničke kapacitete – toliko da možemo govoriti o inačici totalnog nogometa. Međutim, ti zadaci su jasni i nema praznog hoda ili improvizacije. Kretnje su jasne, koridori otvaranja i zatvaranja prostora su unaprijed dogovoreni i savršeno uigrani. Postoji visoka razina automatizma, ali i fleksibilnosti s nekoliko opcija u akcijama gdje igrači mogu prikazati svoju kreativnost. Zapravo, sistem im pomaže da budu bolji nego što to zapravo jesu, a njihova polivalentnost pomaže da sistem zapravo funkcionira na ovoj savršenoj razini.

Kao i svi sustavi igre s tri stopera, i ovaj jako mnogo ovisi o igri bočnih igrača. Leonardo Spinazzola je od zaista osrednjeg lijevog krila postao izvrstan bek, dok je s druge strane Andrea Conti barem jednako impresivan u oba smjera igra i vjerojatna meta brojnih klubova u sve popularnijim formacijama s tri stopera.

U napadu je Andrea Petagna, produkt Milanove omladinske škole koji nikad nije uspio u matičnom klubu. Međutim, Gasperini ga je u vrlo kratkom vremenu oblikovao u odličnog target man-centarfora kojemu će na vrata ubrzo početi kucati i najveći klubovi u potrazi za tim gotovo izumrlim tipom napadača. Iza njega je Alejandro Gómez, igrač čiji je tip već odavno izumro: jedna od zadnjih romantičnih desetki, fine tehnike i savršene vizije iz ove momčadi strši na sve načine. Najprije generacijski, jer riječ je o igraču koji već ide prema zalazu karijere, a i fizičkim kapacitetima – jer, za razliku od ostatka momčadi, ne donosi polivalentnost u igri.

Međutim, on je začin ove momčadi, onaj dodatak koji je čini posebnom.

Uostalom, kada imaš igrača kao što je Franck Yannick Kessié, možeš kompenzirati gotovo bilo što u svojoj igri. Iznimno mladi, ali nevjerojatno dobar zadnji vezni vjerojatno će srušiti rekord izlaznog transfera. Riječ je o igraču koji posjeduje sve – životinjsku snagu koja mu pomaže ostvariti dominaciju u duelima i skok igri, pokretljivost i brzinu, ali i solidnu tehniku i dobar pregled igre zbog kojeg je odličan u distribuciji lopte. Nevjerojatna je lakoća kojom Kessié dominira u svim segmentima igre i jasno je da ga Atalanta neće moći još dugo zadržati.

Metode koje daju rezultate

No, nema straha za Atalantu. Prošle je godine osvojila talijansko prvenstvo u U-17 i U-15 kategorijama, s tim da u svom omladinskom pogonu nikad nije išla po rezultat. Glavno je oduvijek bilo brusiti talente i učiti ih igri, a rezultat je samo nuspojava dobrog rada. Akademija je klupski identitet, diplomci prvi dobiju šansu u cijeloj Italiji, a to su polako počeli primjećivati i roditelji talentirane djece koji sve češće odlučuju odbiti ponude velikih klubova kako bi svoju djecu upisali u Atalantinu akademiju.

S tim da sada imaju i pravog trenera prve momčadi. Tenera koji ima jako dobar sistem, odličan je taktičar, ali vjeruje mladim igračima i ne boji ih se gurnuti u vatru. To je valjda naslijedio iz doba kad je radio u Juventusovoj nogometnoj školi. Međutim, njegove metode daju i rezultate, pa je tako uveo Genou u Europu nakon 19 godina izbivanja. U Europsku ligu je vratio i Atalantu, prvi put nakon sezone 1990./91. Boginja iz Bergama će na izlet u Europu. Što zbog Gasperinijeve taktike, što zbog vjere u mlade talente, što zbog kvalitetnog rada u omladinskoj školi.

I onda, zar je toliko ludo nadati se da će se ubrzo u Bergamu slaviti kao da je opet 2. lipnja 1963.?