U Bergamu, udaljenom kakvih 50-ak kilometara od Milana, navijači imaju svoj dan posvećen baš Atalanti. Godišnji je to blagdan zvan La Festa della Dea, odnosno, Blagdan Boginje: deseci tisuća ljudi izađu na ulice u klupskim bojama i do zore pjevaju i plešu u čast svog nogometnog kluba. U sklopu tog slavlja su 2013. čak na ulice izveli i tenk, koji je u bizarnom performansu gazio automobile obojene u boje najmržih rivala Brescije i Rome. To je otprilike i dobar presjek strasti u tom gradu koji je po stanovništvu manji od Splita; strast odvodi u obje krajnosti, od mržnje do ljubavi, baš kao kakvo ratničko pleme koje se okuplja na slavljenju svog božanstva, onom kojem prinose svoje žrtve.

Festa se lani nije održala iz protestnih razloga, pošto je legendarni vođa Atalantinih ultrasa Claudio Galimberti, poznatiji pod nadimkom Bocia, završio iza rešetaka uslijed prijetnji upućenih šefu policije. Ultrasi bez svog duhovnog vođe nisu željeli hiniti slavljeničku atmosferu, ali sinoćnja večer bila je uspješni nadomjestak. Prvi put, može se to slobodno reći, Praznik Boginje bio je održan izvan granica gradskih srednjovjekovnih utvrda, na San Siru. Prinijeli su i žrtvu: bila je to Valencia.

Svih tih 45.000 ljudi koji su potegnuli za Milano bili su dio jedinstvene Atalantine vojske, ali i simbioze koja nogometu toliko nedostaje

Nogomet bi u racionalnom smislu uvijek trebalo sagledavati odvojeno od strasti koja ga omeđuje. Imati i 100.000 navijača iza sebe, ma koliko god bili glasni, šareni ili prijeteći, ne garantira da će suparnik zaboraviti na svoj plan i pokleknuti pred naletima. Valencia je desetkovana ozljedama, ne pomaže joj ni novi kuršlus u režiji klupske uprave, ali u drugom krugu Lige prvaka nije slučajno. Da je bilo tek nešto više koncentracije, mogla nakon četiri primljena gola zabiti i još koji u završnici i tako ostaviti pitanje prolaska poprilično otvorenim, ali Boginja i njena vojska su odradili svoj dio posla i sačuvali prednost.

Lakše je romantizirati sadašnjost kraj neizvjesne budućnosti, tako što se slijepo ufamo u to da su strast i ludilo faktori koji mogu smanjiti nikada veći jaz između nogometnih bogataša i siromaha, pogotovo na balu bogatih što Liga prvaka jest. Atalanta je u svoje premijerno sudjelovanje u elitnom natjecanju krenula s tri uzastopna poraza i zaista se činilo da će biti samo prolaznica. Ali onda su stvari sjele na mjesto i dovele nas do sinoćnje večeri i bitke u kojoj je momčad izašla kao suvereni pobjednik.

Ujediniti nogomet

I sigurno da dio ljudi možda i zamara sva ta silna priča o Atalanti, njenim uspjesima i podvizima, kao što u ovoj eri ljude zamara sve što čuju više od dvaput; sve to onda, bez obzira na kontekst, postaje ponavljanje. Međutim, priču o Atalantinu putu i o sinoćnjem prazniku nogometa važno je istaknuti, jer on podjednaku priču priča i hladnim, objektivnim promatračima koji u svemu traže jasne uzroke i poveznice, kao i nepopravljivim nogometnim romanticima koji i dalje vjeruju da su tisuće grla s tribina barem podjednak adut u rukavu kao i milijarde eura potrošene na stvaranje stroja od momčadi.

U moru podataka i statistika iskočila je jedna koja je mozaik sklopila u cjelinu. Kad su Hans Hateboer i Remo Freuler svojim pogocima — uz, naravno, onaj Josipa Iličića — odveli ekipu do ogromne prednosti od 4:0, Atalanta je postala ekipa s najviše različitih strijelaca u ovosezonskom izdanju Lige prvaka; više i od Tottenhama i Bayerna, s kojima je dosad u tom segmentu dijelila vrh. Tih 10 imena koja su zabijala, među kojima je i Mario Pašalić, predstavljaju mjerljiv dokaz sustava koji provodi Gian Piero Gasperini, ali i potvrdu da je nogomet i dalje igra u kojoj je kolektivni trud preduvjet uspjeha.

I onda sve dobije smisao.

Smisla imaju sve one ispisane ispričnice djeci koje su euforični roditelji vodili u Milano, a koje su između ostalog potpisivali i sami Atalantini igrači, poput veznjaka Joséa Luisa Palomina, poručujući kako i najmlađi imaju pravo “svjedočiti povijesti”. Smisla dobiju i otkazani sati u autoškolama i ostalim institucijama koje su se u Bergamu redom zatvarale kako bi narod pohrlio za svojom Boginjom, da je isprati u jednu od najvećih bitaka ikad. Svih tih 45.000 ljudi koji su potegnuli za Milano bili su dio jedinstvene Atalantine vojske, ali i simbioze koja nogometu toliko nedostaje. U njegovoj jednadžbi prečesto nedostaje jedna varijabla: ili su navijači supstitut za osrednju momčad od koje se previše očekuje, ili su u pitanju vrhunske ekipe iza koje nema te strasti, borbe, žrtve. Atalanta ima sve to.

Nije zavraga Giuseppe Garibaldi, talijanski revolucionar koji je zaslužan za ujedinjenje Italije, Bergamo prozvao Città dei Mille, odnosno grad tisuće: slogan je to koji i dalje stoji na gradskom barjaku. On seže još iz 1860., kada je u Bergamu Garibaldijev bliski suborac Francesco Nullo u kazalištu provodio regrutaciju dobrovoljaca za “Ekspediciju tisuće”, odnosno invaziju na jug Italije, tad pod kontrolom Burbonaca. Zapisi kažu da se na tu ekspediciju prijavilo toliko ljudi da su mnoge od njih morali ostaviti u Milanu, naprosto zato jer brodovi koji su čekali na obalama Ligurskog mora nisu mogli primiti toliki broj ljudi iz samo jednog grada.

I kao da je tih navodnih 1.000 dobrovoljaca iz Bergama, ostavljenih tog dana, čekalo u Milanu sve ove godine da njihov duh ponovno prevlada kroz predaje koje su ostavili iza sebe. Sada je brojka od 1.000 došla do 50.000, a umjesto Garibaldija i Nulla na čelu ove sinoćnje ekspedicije bili su Gasperini, Papu Gómez, Iličić i ostali. Njihova je misija, barem na jednu noć, ujediniti nogomet u svom izvornom obliku. I u tome su, baš kao onomad i njihovi pretci u svom naumu, u potpunosti uspjeli.

https://www.youtube.com/watch?v=rJo6YCcKaf4