Atletika: Top 10 kraljica i kraljeva

Telesportov izbor najboljih atletičarki i atletičara u proteklom desetljeću

Zadnja izmjena: 5. veljače 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Otkazivanje Svjetskog dvoranskog atletskog prvenstva u Nanjingu (zbog epidemije koronavirusa) odgodilo je ‘službeni’ početak novog desetljeća za kraljicu sportova, koji se ondje trebao dogoditi i u praksi. Atletika se mijenja, traže se nova lica, nove zvijezde preko čijih će postignuća Međunarodna atletska federacija pokušati zadržati razinu popularnosti iz prošle dekade (2010.-2019.), koja je, zbog odlaska nekih velikih faca i doping afera, već počela dobrano opadati.

Ako ste u međuvremenu izgubili korak s praćenjem atletike, možda vam malo konteksta da ova ljestvica top 5 atletičarki i top 5 atletičara u proteklih 10 godina, koje su uistinu bile vrlo sadržajne. Glavni kriteriji za rangiranje su zlatna odličja s olimpijskih igara i svjetskih prvenstava na otvorenom, obaranje svjetskih rekorda i IAAF-ove nagrade za atletičara/atletičarku godine. Dakako, kombiniranje tih kriterija nije strogo određeno matematičkom formulom, već donekle subjektivnom procjenom autora.

Pa krenimo; dame imaju prednost.

Nije zato što je naša, nego zato što kao dvostruka olimpijska i svjetska prvakinja (2013. i 2017.) zaslužuje biti tu. Doduše, Sandrina slaba točka su daljine hitaca — s rezultatom 71,41 tek je 15. na vječnoj ljestvici i stoga ne može biti na nešto višem mjestu na ovoj listi. Iako, kao olakotnu okolnost treba istaknuti da je taj Sandrin hitac najdalji od 1992., kao i da su četiri od pet prvoplasiranih bacačica iz dopingom okaljane Istočne Njemačke.

U top 5 našlo se samo jedno mjesto za sprinterice, a tu je Allyson Felix odnijela prevagu ispred Jamajčanki Shelly-Ann Fraser-Pryce i Elaine Thompson. Amerikanka je složila uistinu bogatu kolekciju zlatnih odličja: pet olimpijskih (200, 4×100 i 4×400 u Londonu, 4×100 i 4×400 u Riju) i sedam svjetskih (4×100 i 4×400 u 2011., 400 u 2015., 4×100 i 4×400 u 2017. i 4×400 i 4×400 mješovito 2019.), a njima je pridodala i nagradu za atletičarku godine 2012. Budući da je većina njezine riznice popunjena ekipnim uspjesima, četvrto mjesto je optimalna pozicija za Felix.

Američka preponašica prošle je godine dvaput obarala svjetski rekord (52.20 pa 52.16), ali to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da se nađe na ovoj ljestvici da rekorde nije obilato potvrdila najvišim odličjima. Dalilah je olimpijska prvakinja iz Rija, kao i aktualna svjetska iz Dohe, gdje je osvojila i zlato u štafeti 4×400 metara, što joj je donijelo nagradu za atletičarku godine, kao i treće mjesto u ovom izboru.

Etiopska dugoprugašica ima slične dosege kao i Muhammad, ali je ispred nje smješta par detalja. Ayana je također svoju riznicu popunila jednim olimpijskim (10.000 metara u Riju) i dva svjetska zlata (5.000 metara 2015. i 10.000 metara 2017.), no, za razliku od Amerikankinih, sva tri su individualna. Isto tako, Ayana je svoj svjetski rekord na 10 kilometara (29:17.45) postavila u najboljem trenutku — na Igrama u Riju, stoga je nešto više odjeknuo, a usto ima i drugi najbolji rezultat u povijesti na 5.000 metara, također iz 2016., što joj je tada donijelo nagradu za atletičarku godine.

Ovdje nije bilo nikakve dileme, poljska bacačica naprosto je razvalila konkurenciju – dva olimpijska zlata i tri svjetska (2013., 2015. i 2017.), s tim da valjda ni sama više ne broji koliko je puta popravljala svjetski rekord (aktualnih 82,98 s Igara u Riju). Dovoljno je reći da je od 20 najdaljih hitaca u povijesti, pazite sada, 19 njezinih. A opet, sve to nije bilo dovoljno da osvoji barem jednu nagradu za atletičarku godine. IAAF, odnosno World Athletics po novome, oduvijek je na bacačke discipline gledao kao na manje vrijedne, dok je od svih bacačkih upravo kladivo u najgorem položaju. U takvim okolnostima Anita je ostala bez počasnih priznanja koja zaslužuje, ali ovo joj neće izmaći — Włodarczyk je Telesportova atletičarka desetljeća.

Sada se možemo pozabaviti muškarcima.

Nisam imao srca izostaviti s liste jednog od ovih američkih velikana. Da sam baš bio primoran birati, vjerojatno bih bacao novčić jer zaista nemam pojma tko bi bio ispred po navedenim kriterijima. Obojica su dvostruki olimpijski prvaci, obojica su drugoplasirani na vječnoj ljestvici. Tayloru prednost daju dva svjetska zlata više (2011., 2015., 2017. i 2019. naspram Eatonovih 2013. i 2015.), ali to se anulira Eatonovom nagradom za atletičara godine 2015., kao i činjenicom da je u dva navrata oborio svjetski rekord (2012. i 2015.) te potom 2018. bio nadmašen, dok Taylor nikad nije dosegnuo 18,29 metara Jonathana Edwardsa iz 1995.

Možda se čini smiješnim što je četverostruki olimpijski i šesterostruki svjetski prvak (2011., 2013. i 2015. na 5000 m, 2013., 2015. i 2017. na 10 000 m) tek četvrti na listi, ali Farrah ima upadljivu Ahilovu petu – vremena. Sva ta silna zlata za Britanca, a vječna ljestvica kaže da je u pitanju 16. muškarac u povijesti na 10.000 metara i tek 34. na 5.000. Dakle, Kenenisa Bekele pa Haile Gebrselassie, na koje su sjećanja još uvijek svježa, pa još 30-ak ljudi i onda tek Farrah. Nedvojbeno je riječ o velikom šampionu, ali Mo Farrah je daleko od čovjeka koji pomiče granice.

S kenijskim je maratoncem suprotna situacija nego s Farrahom — dok se Kipchoge natjecao na stadionu, u jakoj konkurenciji izmicale su mu velike medalje (ali je svejedno šesti svih vremena na 5.000 metara i 21. na 10.000), dok se prelaskom na maraton prometnuo u svjetskog rekordera (2:01.39 u Berlinu 2018.), a još veće divljenje izazvao je probijanjem granice od dva sata u prilagođenim uvjetima u Beču prošle godine. Tu je i olimpijsko zlato iz 2016., dvije nagrade za atletičara godine (2018. i 2019.), kao i niz pobjeda na najprestižnijim svjetskim maratonima. Kipchoge je, kao frajer koji neumorno pomiče granice izdržljivosti, velika inspiracija milijunima trkača i zato je ovako visoko rangiran unatoč stanovitom manjku odličja u odnosu na konkurenciju.

Kenijski srednjoprugaš ima dva olimpijska i dva svjetska zlata (2011. i 2015.), usto i nagradu za atletičara godine 2010., ali ono što ga izdvaja na drugo mjesto jest obaranje svjetskog rekorda i to na najvećoj pozornici — Igrama u Londonu. Bila je to najbolja utrka na 800 metara u povijesti — svih osam finalista istrčalo je nacionalni, osobni ili sezonski rekord, a vrijeme osmoplasiranog Andrewa Osagieja bilo bi dovoljno za zlato na trima prethodnim Igrama. Međutim, Rudisha je s rezultatom 1:40:91 bio neuhvatljiv, popravivši za 18 stotinki svjetski rekord koji je sam postavio dvije godine ranije.

Naravno da je na vrhu Najveći. Istina, Bolt u ovom desetljeću nije oborio individualne svjetske rekorde, ali samo zato što je u prethodnom postavio ljestvicu malo previsoko, čak i za sebe. Zato je Jamajčanin dvaput popravljao svjetski rekord u štafeti 4 x 100 metara (2011. i 2012.), a tu je i pravi ocean zlatnih odličja: šest olimpijskih i osam svjetskih zlata (200 m i 4×100 m 2011., sve tri discipline u 2015. i 2017.). U prošlom desetljeću Usain Bolt bio je zaštitno lice atletike, stoga ne čudi da je čak četiri puta bio proglašen atletičarem godine. Njegovim umirovljenjem započela je nova era za sprint i atletiku općenito, a svi strahuju da će to biti era dekadencije, jer takva se munjevita ličnost rađa jednom u 100 godina.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.