Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Au revoir, Arsène

Oproštaj od briljantnog nogometnog uma. I jedne ere

Zadnja izmjena: 16. svibnja 2018. Profimedia

Arsène Wenger odradio je posljednju utakmicu kao Arsenalov menadžer i nakon 22 godine napušta klub za koji je postao sinonim. Pobjedom protiv Huddersfielda završava eru velikih menadžera koji su u klubu ostajali preko 20 godina, nešto što nećemo više gledati na elitnoj razini.

Odlazi. Bez pompe, naslovnica, vatrometa i šampanjca. Odlazi bez velikih riječi i suza, jer u ovom trenutku njegov odlazak nije tužna vijest koliko olakšanje. Ružno je to tako reći jer čovjek je genijalac i jedan od najvećih trenera svih vremena, pionir modernog nogometa i čovjek koji je na Otok donio drugačiji način razmišljanja. Ali opet, istina je. Možda izaziva osjećaj sjete ili neku prazninu, ali nema tuge jer svi su znali da Wenger mora otići.

Vjerojatno je morao i puno prije, jer ponekad rastanak donese emocionalno olakšanje.

Recimo, najtužniji trenutak mog života nije bilo ono jutro kad je djed umro. Neopisivo teže je bilo desetak dana ranije, kad sam morao prihvatiti da se čovjek odjednom ne može podignuti iz kreveta i da više ne može izgovoriti rečenicu. Svi moramo otići, ali nevjerojatno je teško pomiriti se s tim da je jedna tako važna figura onemoćala do te mjere da, iako je još živa, više zapravo nije tu. Ostala je ljuštura koja samo podsjeća na nekoć najmoćnijeg čovjeka na svijetu.

Wenger je dugo slabio i blijedio, kao starac koji se sve teže kreće i sve više zaboravlja. Međutim, i dalje se mogao kretati. Gledajući utakmicu između Manchester Cityja i Arsenala – onu prvenstvenu, kada su crte na Emiratesu bile iscrtane plavom bojom, drugu u pet dana koju je Pep Guardiola dobio 3:0 – za mene je Wenger otišao negdje u petoj minuti te utakmice. U jednom sam trenutku osjetio tugu koja je značila, za mene osobno, da Wenger zapravo i nije tu. I premda još neko vrijeme nije bilo objavljeno da napušta Arsenal, taj sam dan upamtio kao onaj presudni. Utakmica protiv Cityja je događaj kad se Arsène Wenger više nije mogao podignuti iz kreveta i kad je od njega ostala samo ljuštura. Kolosalna nogometna figura onemoćala je do te mjere da više zapravo nije tu, a to su pokazale i tribine. Puno drugih ljudi je očito doživjelo isti osjećaj par dana ranije.

I ranije je Wenger gubio uzastopne utakmice.

No, nikad stadion nije bio sablasno prazan kao tog 1. ožujka; bilo je i hladnijih dana kada su tribine bile pune, ali ovaj put su ljudi svojim nedolaskom poslali poruku. Prazne stolice na Emiratesu pokazale su puno više nego svi transparenti i ispadi u kameru Arsenal Fan TV-a. Od menadžera i sinonima za klub ostala je samo ljuštura koja je podsjećala na najmoćnijeg čovjeka u njihovu svijetu.

Jednostavno su znali da na klupi više nije onaj Wenger koji je u prvih 500 utakmica na Arsenalovoj klupi osvojio sedam trofeja. Nikad, doduše, nije osvojio Ligu prvaka, ali kompenzirao je to tako što je osvojio Premier ligu bez poraza. U nevjerojatnoj sezoni Wenger je postao nepobjediv i tu je postavio zlatni standard dominacije, nešto što vjerojatno neće biti nadmašeno u Premier ligi. A tajna nije bila u demonstraciji te moći mačističkom silom; ljudi su tu moć prihvatili jer je došla kroz sasvim drugačije razmišljanje od svega što su dotad mogli vidjeti.

Kad se pojavio na sceni, Wenger je bio toliko različit nogometni trener od ostatka kolega da je izgledao kao uljez. Uostalom, i bio je uljez. U Arsenal je došao iz Japana, a dok su drugi vrhunski treneri njegove generacije učili nogomet na travnjaku i gradili autoritet igračkim primjerom, on je svoju inačicu nogometa naučio u krčmi i autoritet stvarao trenerskim znanjem.

Wenger je uvijek bio ‘Le Professeur‘. Odrastao je u okolici Strasbourga, u prilično imućnoj obitelji koja je držala bistro u kojem su se redovito gledale utakmice. To se manifestiralo time što je uvijek bio odličan učenik, ali Wenger je u svojoj suštini bio štreber kojeg su fascinirale stvari oko sebe i pitanja koja nije mogao ostaviti neodgovorenima. A nogomet je, kao i mnogim drugim dječacima, bio najveća fascinacija. Da bi sam sebi objasnio što se ondje događa i da bi naučio nešto što ga je istinski privlačilo, godinama je proučavao nogomet tako da je gledao utakmice na televiziji u svom bistrou i bilježio reakcije ljudi. Zapisivao je koji se elementi nogometne igre sviđaju ljudima, što ih čini nervoznima i kako se ponašaju u različitim fazama utakmice. Razmišljao je kako na travnjaku implementirati ono što ljudi vole i svejedno biti uspješan. Jer koja je poanta nogometa ako ljude ne čini sretnima?

Kasnije je Wenger, upravo na osnovi tih dječačkih bilješki, razvio svoj sustav igre.

Dizajnirao je nogomet u kojem je pobjeda jednako važna kao i način na koji se do nje dolazi. Naučio je svijet, posebno Englesku, da se može igrati lijep nogomet i pobjeđivati. Zapravo, naučio ih je kako se mora igrati lijep nogomet jer on uveseljava ljude, baš kao što je naučio u majčinu bistrou.

Nije znao da sa starim Highburyjem odlazi i njegova genijalnost. Nitko to nije znao

Međutim, to kao da se negdje izgubilo poslije crvenog kartona Jensu Lehmanu na Stade de Franceu. To finale Lige prvaka u kojem je igrao protiv Barcelone Franka Rijkaarda bilo je vrhunac njegove trenerske putanje. Imao je igrača manje, ali svejedno je poveo golom Sola Campbella. Thierry Henry je nabacio iz slobodnog udarca uz desni rub kaznenog prostora, Oleguer je ostao kratak i Arsenal je vodio. A čak i nešto kasnije, kad je ušao Henrik Larsson i promijenio dinamiku utakmice te Juliano Belletti koji je zabio gol za Barcelonino vodstvo, svi su mislili kako se Arsenal može vratiti. Nije bilo važno što je više od 70 minuta imala igrača manje, to je bila toliko dobra momčad i imala je tako dobrog trenera da se od nje očekivalo da okrene utakmicu. I nije bila previše daleko od toga, jer to je bio Arsenal kojem se vjerovalo.

A što ljudi misle o njegovom sadašnjem Arsenalu najbolje je pokazao sablasno prazan Emirates Stadium.

Gdje su stvari pošle po zlu nitko zapravo ne zna. Ali jesu, i to baš negdje poslije tog Campbellova gola. Arsenal je brojio zadnje dane na Highburyju, gradio se novi stadion za kojeg vlasnici nisu imali gotov novac. Stadion koji je bio zalog za budućnost financirali su rasprodajom igrača iz potentne momčadi. Računica je bila da će prihodi, ako sagrade novi stadion, dovoljno porasti da mogu servisirati sve veće financijske zahtjeve. I bili su u pravu, jer Emirates donosi dovoljno love da se isplati, ali bilo je potrebno žrtvovati nekoliko sezona.

To je Wenger kao ekonomist jako dobro znao. Nije znao da žrtvuje baš onih nekoliko rubnih sezona u kojima je još mogao uhvatiti koji trofej i nije znao da će, kad klub opet stane na noge, on biti samo ljuštura nekoć moćnog čovjeka. Nije znao da sa starim Highburyjem odlazi i njegova genijalnost. Nitko to nije znao.

Valjda su vlasnici kluba smatrali da rasprodaja nije toliki problem, jer Wenger je uvijek pronalazio igrače. Ne znaju ni oni kako, ali uvijek je nalazio vrijednost ondje gdje je drugi nisu vidjeli. Međutim, nisu računali da će se čarolija potrošiti. Nitko nije računao na to. U svlačionici više nije bilo karaktera poput Patricka Vieire i Gilberta Silve, a umjesto igrača kakav je bio Henry Wenger je dovodio igrače kao što su bili Marouane Chamakh.

Doduše, još je pokušavao igrati lijepi nogomet, ali to se pretvorilo u predvidljivu dosadu s ciljem ulaska loptom u gol koju je svaki iole jači suparnik lako rješavao. I nikako mu nije palo na pamet da napravi nešto drugačije. Sva pojačanja na koja je trošio novac, posebno u zadnje vrijeme, bila su praktično identična. Sve utakmice koje je izgubio bile su nekako identične. Sve je bilo nekakvo dosadno ponavljanje uvijek istog ciklusa, kao da je izgubio tajnu koja ga je učinila posebnim.

A možda stvar uopće nije bila u Wengeru.

Možda je samo stvar u vremenu koje se ne može pobijediti i sudbini koju dijelimo svi. „Sudbina je to većine ljudi“, kako kaže talijanski pjesnik Roberto Pazzi, „da umru prije smrti, nesposobni prepoznati nešto novo, različito.“

Nikad nisam bio Arsenalov navijač niti mi je Wenger ikad bio najdraži nogometni lik. Uvijek me nerviralo to što prečesto bira polovična rješenja koja ne mogu proći na elitnoj razini. Iritirao me je jer nije pokazivao znakove ikakvog napretka. Zajedničko je to mnogim trenerima, ali on me posebno ljutio. Jednostavno, bio sam premlad da ovim očima gledam vrijeme kad je bio avangarda i kad je postavljao standarde, a ne možete se emotivno vezati uz nešto što niste gledali. Ili barem niste znali zapravo gledati. Za razliku od drugih za koje sam se vezao dok su napredovali, u Profesorovu mi je slučaju ostalo da pamtim samo ovo zadnje vrijeme u kojem nije mogao prepoznati nešto novo i različito. Nekako se unaprijed znalo kako će njegove utakmice teći i kako će završiti, bile su karikatura samog Wengera. S nekakvom idejom, ali nedovoljno vjere i premalo posvećenosti da se izgura do kraja. Polovično, a polovičnost je smrt za ideju na vrhunskoj razini.

Ali svejedno, cijelo sam vrijeme osjećao nevjerojatnu dozu poštovanja prema liku Arsènea Wengera. I nikad sebi nisam mogao objasniti zašto. Valjda zato što sam znao koliko je velik – ili, barem, koliko je bio velik. Iskustvo me dobro naučilo da neće, ali svejedno sam prije svake utakmice imao nekakvo očekivanje da će se izvući, da će baš sada posložiti stvari i odraditi jednu pravu seriju. Ako ništa drugo, onda za rastanak koji je trebao napraviti prije desetak godina.

Nikad to nisam dočekao, nikad se nije dogodilo ništa osim ponavljanja uvijek istog uzorka polovičnosti. Objektivno očekivano, jer Wenger je postajao ljuštura koju je savršeno predstavljalo ono četvrto mjesto kao simbol onoga što jest. Blizu samog vrha, jer riječ je o nevjerojatnom nogometnom umu, a tako daleko od njega jer je njegovo vrijeme prošlo.

Zapravo, prošlo je odavno, ali utakmica protiv Cityja je bila ona prijelomna točka koja pokazuje da je onemoćao do te mjere da više zapravo nije tu. Ništa više nije odavalo dojam živog čovjeka. Tribine su bile prazne, on je veći dio utakmice sjedio, a Citjevi su igrači oko 30. minute doslovno stali, ostavljajući dostojanstvo suparniku. I njih je vjerojatno uhvatila neka neobjašnjiva tuga kad su shvatili da je s druge strane čovjek koji je napravio nevjerojatne stvari za ligu i moderni nogomet, ali taj čovjek se ne može više podignuti iz kreveta niti može izgovoriti rečenicu. Od menadžera i sinonima za klub ostala je samo ljuštura koja je podsjećala na najmoćnijeg čovjeka u njihovom svijetu.

Previše je djece odgojeno u nogometu, a da nikad nisu shvatila koliko je velik taj Wenger.

Previše je ljudi zaboravilo koliko je moćan Arsèneov nogometni um. Previše je navijača Arsenala koji su prokleli dan kad je šef došao u klub. Šteta, jer da se povukao prije osam ili deset godina sa starim Highburyjem, povijest bi ga upamtila kao jednog od najvećih.

Uostalom, to je i bio. Uz Sir Alexa Fergusona i Joséa Mourinha, Wenger je najveći trener u eri Premier lige. Postavio je standarde modernog nogometa, uveo je znanost u igru i postavio paradigmu po kojoj je način na koji se dolazi do pobjede jednako važan kao pobjeda sama. Uvijek je bio drugačiji, težio je nekim drugim stvarima, a ostao je zadnji od svoje vrste – menadžer koji je bio sinonim za klub.

S njegovim povlačenjem je završila jedna era; kad ljudima ishlape sjećanja na zadnjih desetak godina, stvorit će se distanca s koje ćemo bolje znati koliko je zapravo bio velik taj Arsène Wenger. Mijenjao je nogomet i postavljao je standarde, a to rade tek rijetki i to je veličina koja će uvijek biti prepoznata. Au revoir, Le Professeur!

Ne propusti top članke