Autsajder na San Siru

AC Milan je prožvakao i ispljunuo vlastite legende, zašto bi s Rangnickom bilo drugačije?

Zadnja izmjena: 14. svibnja 2020.

Ogromni teret stare slave, gubitak dodira s realnošću i akutni nedostatak strpljenja — to je danas AC Milan, klub koji se u posljednje vrijeme pretvorio u rezalište vlastih legendi, nanijevši u tom procesu puno jada i boli svojim navijačima. A onda je odlučio pokušati nešto sasvim drugačije.

Kad sam prije dvije godine pisao tekst s tezom da je klub postao žrtva svojih vlasnika i njihovih specifičnih okolnosti, konzultirao sam prijatelja kojem su investicijsko bankarstvo i funkcioniranje hedge fondova uža struka. Yonghong Li, vlasnik kojem je Silvio Berlusconi prodao klub, jednostavno nije bio dovoljno bogat i morao se zaduživati da bi uopće kupio dionice, a njegovo financijsko stanje iskoristio je američki lešinarski hedge fond Elliott te uletio nakon što Kinezi nisu uspjeli podmiriti ratu od 32 milijuna eura; Amerikanci su za smiješno mali novac preuzeli cijeli klub kako bi ga malo sredili i poslije preprodali uz višestruk profit.

Prijatelj je provjerio navedene stvari s ekonomske strane, ali nije se mogao složiti sa zaključkom. Stvar je bila u tome da je navijač rossonera — odrastao je uz veliki Milan, dosta dugo je živio u Italiji i uvijek će imati ‘slijepu pjegu’ koja će ga sprječavati da o klubu razmišlja posve racionalno.

Otprilike je ista stvar bila, samo povećana na entu potenciju, sa Zvonimirom Bobanom i Paolom Maldinijem kada su preuzeli direktorske funkcije. Milan je njihov klub, to je dio njihovih života i prirodno je da žele pomoći koliko god mogu. Racionalno gledajući, morali su znati da postoje problemi koje će biti teško riješiti i da samo riskiraju teško stečenu reputaciju, ali svi mi imamo slijepu pjegu na nešto i neke stvari ne možemo vidjeti dovoljno jasno.

Očekivanja i standardi nisu realni, oni su ostali na razini na kojoj klub već dugo vremena nije i to je mlin koji melje trenere i direktore

Prateći svoje principe, Boban je prije dva mjeseca izašao u javnost s intervjuom u kojem je rekao kako vlasnici rade iza leđa njemu i Maldiniju kao kreatorima sportske politike. Izvršni direktor Ivan Gazidis to nije želio trpjeti, raskinuo mu je ugovor i tako je Bobanova epizoda u Upravi završila nakon manje od godine dana.

Međutim, Boban u tom intervjuu nije rekao ništa što se već prije nije znalo. Nije nikakva tajna da je AC Milan već neko vrijeme na mjesto šefa struke aktivno pokušavao dovesti Ralfa Rangnicka.

Prosvjetljenje protiv Lobanovskog

“Zlo mi je od Milanova tretmana Bobana i Maldinija“, komentirao je Fabio Capello situaciju, stajući na stranu svojih bivših igrača. “Kao direktori su pokazivali iskrenost kakvu su imali i kao igrači. Napravio bih isto što je napravio i Boban jer čast dolazi ispred svega.“

Međutim, kad stvari gledamo korporativno, odnosno onako kako ih gleda Elliott s ljudima koje je postavio da upravljaju klubom, ovakav potez je očekivan. Koliko god bili veliki igrači, Boban i Maldini su na pozicijama direktora bili početnici bez ikakvih referenci. Rangnick je drugačija priča, on je svoje ime u direktorskim sferama nogometa stvorio i onda ponovo potvrdio podižući novi projekt iz temelja. Kako god mjerili uspjeh, Rangnick je uspješan čovjek, organizacijski genij i nogometni velikan. Malo je izgubio na važnosti u organizaciji Red Bullova nogometnog carstva jer sa svojih 60 godina i nije baš lice koje predstavlja brand usmjeren isključivo na mladu publiku, ali ipak je iznenađenje da ga je primamio Milanov projekt.

Rangnick je dosad u svojoj karijeri imao nešto što u Milanu neće imati — povjerenje i vrijeme koje mu je bilo potrebno da nešto izgradi.

Nakon što je preuzeo upravljanje sportskim pogonom Red Bull Salzburga, njegov izbor trenera bio je isključivo Roger Schmidt. O nogometu su razmišljali na isti način i to je bilo presudan faktor. Rangnickovo prosvjetljenje, kako je to opisao u svom tekstu za The Coaches’ Voice, dogodilo se još u veljači 1983. kada je kao trener-igrač šestoligaške Viktorije Backnang igrao pripremnu utakmicu protiv Dinama iz Kijeva koji je tada vodio Valerij Lobanovski. I prije toga je Rangnick igrao utakmice protiv velikih klubova; gubio ih je jer je razlika u klasi bila ogromna, ali s vremena na vrijeme bi kao zadnji vezni dobio priliku podignuti glavu i potražiti rješenje s loptom. Protiv Dinama to nije bilo moguće, toliko Ukrajinci nisu dopuštali Viktoriji da diše da se Rangnick nekoliko puta uhvatio da broji suparničke igrače jer je bio uvjeren da ih je 13 ili 14 na terenu.

Za Dinamo Kijev je to bila lagana prijateljska utakmica kojom je Lobanovski zamijenio trening. Razlika u kvaliteti igrača je naprosto bila prevelika i njegovi su zaboravili da su je uopće odigrali čim su se vratili u trening kamp u blizini Stuttgarta. Međutim, ta utakmica je promijenila njemački nogomet. Rangnick je u tom trenutku doživio prosvjetljenje jer je prvi put zaigrao protiv momčadi koja sistemski ulazi u presing po izgubljenoj lopti i shvatio je koliko je to moćno oružje. Shvatio je da postoji drugačiji način da se igra nogomet i to je polako prenio na niz progesivnih njemačkih trenera.

Najekstremniji među njima je bio Schmidt. On je u svom shvaćanju nogometne igre potpuni radikal i apsolutni fundamentalist, ajatolah presinga koji će presing gurati do ruba pameti. Rangnick je u Salzburgu tražio upravo to i zato je insistirao na dovođenju Schmidta koji je na ljeto 2012. preuzeo trenersku poziciju u Red Bullu.

Poveznica s prošlošću

Problem je bio u tome što stvari nisu išle baš dobro. Debitirao je u ÖFB-Cupu u kojem je jedva dobio niželigaški Wiener Sport-Club, a onda je četiri dana kasnije igrao drugo pretkolo kvalifikacija za Ligu prvaka protiv F91 Dudelangea. U Luksemburgu je izgubio 1:0, a u uzvratu tjedan dana kasnije dvaput gubio da bi na kraju pobijedio 4:3, što nije bilo dovoljno za prolazak jer je Dudelange imao više golova u gostima.

Ukratko, Rangnickovo čudo od djeteta na kojem je inzistirao je u svom prvom amaterskom nastupu uspjelo ispasti od luksemburške poluamaterske momčadi. Usto je Salzburg izgubio prvenstvo od bečke Austrije i prva sezona je bila potpuna katastrofa.

Međutim, nije se dogodilo ništa posebno. Rangnick je nastavio raditi po svome, ne gledajući taj poraz kao sramotu nego kao samo jednu etapu u dugoročnom planu. Stao je iza Schmidta koji je ostao na trenerskoj klupi i nastavio raditi po svome; nikome nije palo na pamet dijeliti otkaze i mijenjati smjer u kojem ide cijeli klub jer je Rangnick zaključio da se radi dobro i da će rezultat doći.

U Milanu tako nešto neće biti moguće jer ondje nema strpljenja.

Marco Giampaolo je došao na Milanovu klupu kao Maldinijeva i Bobanova verzija Schmidta. Jasno je da Maldini i Boban nisu imali toliko jasnu viziju razvoja kluba kao što ju je imao Rangnick i nisu bili spremni na nepopularne rezove, ali jadni Giampaolo je preživio svega sedam kola Serie A i nitko ga živ nije mogao obraniti nakon što je krenuo pritisak javnosti koja ga je rastrgala. U svojoj karijeri je pokazao da zna raditi posao koji je u Empoliju na trenutke bio vrijedan divljenja, ali očekivanja u Milanu su bila drugačija, na tragu onoga što taj klub već dugo naprosto nije.

Uostalom, Maldini i Boban su došli u klub kako bi bili poveznica s nekim prošlim vremenima, baš kao što je Milan nakon Massimiliana Allegrija na klupi nizao bivše igračke legende. Pozadina takvih odluka bila je u nekakvom simboličkom povezivanju današnjeg Milana s onim nekadašnjim, kroz ljude koji razumiju kulturu pobjeđivanja i znaju koliko je AC Milan velik klub. Kada se odustalo od svih seedorfa i gattusa ovog svijeta na klupi i kada se shvatilo da oni nisu rješenje, tu poveznicu i imidž velikog kluba koji cijeni svoju tradiciju Milan je pokušavao nastaviti imenovanjem igračkih legendi na menadžerska mjesta.

Ni to nije uspjelo, jednako kao što neće uspjeti ni s Rangnickom.

Nesreća koja čeka da se dogodi

Za početak, Maldinijev istup prema Rangnicku je jasna poruka da nije dobrodošao i da je autsajder. Komentirajući njegovu želju da ima široke ovlasti i kontrolu nad sportskim segmentom kluba, poručio je: “Za njega imam jedan savjet — prije učenja talijanskog jezika trebao bi naučiti opće koncepte poštovanja, jer ima kolega koji usprkos poteškoćama u ovom trenutku pokušavaju sezoni završiti na profesionalan način”.

Nije nužno Maldini u krivu. Zapravo, vjerojatno je potpuno u pravu kao što je bio i Boban, samo što bi svoj bijes trebao usmjeriti prema vlasnicima, jer oni su ti koji mu igraju iza leđa. Međutim, to je samo pokazatelj što Rangnicka čeka ako dođe kao simbol prljave igre koju igraju Amerikanci, a zbog koje posljedično neće moći računati na suradnju koju je imao u Hoffenheimu, Salzburgu ili Leipzigu.

Drugi aspekt priče je još bitniji, a on se svodi na strpljenje. U Milanu toga nema, nema vremena na raspolaganju i nema luksuza da se ispadne od nekog Dudelangea, pa nastavi raditi po planu i programu kao da se ništa nije dogodilo, ako je netko odredio da se dobro radi. Očekivanja i standardi nisu realni, oni su ostali na razini na kojoj klub već dugo vremena nije i to je mlin koji melje trenere i direktore.

Upravo zbog toga, Rangnick u Milanu je nesreća koja samo čeka da se dogodi. Čovjek je genijalac organizacije i nogometni velikan, ali treba ga pustiti da radi i treba mu dati vremena da shvati što i kako odraditi. S obzirom na način na koji je AC Milan prožvakao i ispljunuo legende kakve su Maldini i Boban, teško da će Rangnick proći drugačije.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.