Čuveni bejzbolaš Elwin Preacher Roe jednom je, kada je zbog loše forme izvučen u drugom inningu, unatoč očekivanjima gledateljstva kako će zbog toga planuti stvar samo objasnio u maniri orijentalnih teorija dualnosti: “Znate, ponekad vi pojedete medvjeda, a ponekad medvjed pojede vas”, bio je njegov jednostavni komentar, a koji je onda ušao u pop-kulturalnu legendu. Misao su iskoristila i braća Joel i Ethan Coen u svom remek-djelu The Big Lebowski, kada ju glavnom protagonistu u upečatljivoj sceni ponovi ‘kolega’ sa šanka. “Sviđa mi se tvoj stil, Dude”, doda mu. “Ali, ima ta jedna stvar… moraš li koristiti toliko psovki?”, na što mu Dude odgovori protupitanjem: “Koji kurac pričaš?”.

“U redu, Dude”, odvrati kauboj s osmijehom na licu. “Nek bude po tvom”.

“Dajem sve od sebe i ljudi nisu glupi. Nekad možeš pobijediti, ali margina je jako, jako mala. Navijači osjećaju da se svakog dana borim za njih”

I to je otprilike misao i scena koja će idealno opisati Mourinha. Na press konferenciji uoči finala jedan mu je talijanski novinar postavio poduže pitanje o disciplinskim mjerama koje su ove sezone uključile čak 13 isključenja za njega i njegov stožer, završivši s: “Treba li biti baš tako?”. Kad mu je prevoditelj krenuo objašnjavati srž pitanja, Mou ga je prekinuo i samo rekao: “Nemoj se truditi gubiti vrijeme na ta sranja.”. Nek bude po njegovom, jer tako mora biti.

O njegovim metodama, onim savršenog nogometnog makijavelista, rečeno je već sve što se imalo za reći. I odavno je jasno da će on ostati zauvijek isti, a da to ljudima i klubovima ili paše, ili ne mogu smisliti: on jest taj medvjed koji vas nekad pojede, a nekad, kao i sinoć, završi pojeden. Porazom, naravno, ali i količinom mračne energije koju isijava iz sebe u potrazi za jedinom stvari koja ga zadovoljava, a to je trijumf. Nije on dao medalju onom klincu samo jer ga je želio usrećiti, nego i zato jer je opet tom gestom želio reći nešto o sebi, o tome da sve te gadarije i anti-nogomet koji oblikuje radi kako bi donio trijumf prvenstveno sebi, a onda i klubu.

Rim ga obožava

I dok je bio na svom vrhuncu, dok se i statusom i relevantnošću stavljao uz bok najboljima često kao njihov ideološki antipod, sve bi stalo u taj binarni svijet koji je kreirao. Ili si pobijedio, ili si izgubio.

Ali ovaj jučerašnji poraz i općenito ove dvije sezone u Romi ponudile su neočekivani novi narativ u ovoj već kasnoj fazi njegove zaista velike trenerske karijere. Ovo je poraz koji nesumnjivo boli Romine navijače, ali oni su ponosni što su i ove sezone bili dio takvog puta. Mourinhova je destrukcija u svojoj terminalnoj fazi obično iza sebe ostavljala horde iscrpljenih i zbunjenih navijača, od Londona do Madrida. U Rimu je, međutim, ozbiljno ujedinio ozlojeđeno i fragmentirano navijačko tijelo, gladno uspjeha i relevantnosti.

“Mourinha smo prezirali dok je bio u Interu”, pričao mi je prijatelj Romanist. “Ali sad ga obožavamo; znamo da je to i dalje Mourinho, i znamo kakav je to nogomet. No, on nam je omogućio osjećaj da smo opet zaista bitni, da smo veliki, i to je njegov ogromni zalog.”

Gledajući stvari kroz tu prizmu, primijetiš murale s njegovim likom po ulicama radničkog kvarta Testaccija, čvrstog Romina uporišta. Njegova kultna fotografija na kojoj vozi Vespu postala je sama po sebi pop-kulturni fenomen u Vječnom gradu; našla se ne samo na zidovima, već i na majicama i zastavama. A na tribinama Puskás Aréne sinoć je, baš kao i na lanjskom finalu u Tirani, stajao transparent s natpisom “Ave Mou”. Lani je Roma prosječno bilježila nešto manje od 42.000 gledatelja na svojim domaćim utakmicama, dok je ove sezone ta brojka narasla na preko 62.000; to su brojke kakve klub nije vidio još od šampionske 2001. U posljednjih 20 godina Roma je Olimpico rasprodala četiri puta, dok se samo u ove zadnje dvije Mourinhove sezone to dogodilo čak devet puta.

“Grad sanja dok vjetar puše”, glasi pjesma koju su mu navijači sklepali. “Sve se promijenilo, jer je stigao Mou”.

Nema sumnje da je njegov trenerski vrhunac prošao, ali u Romi je našao mjesto na kojem njegove metode nose nešto više od tog crno-bijelog pogleda na sirovi uspjeh. Na kraju krajeva, može mu se zamjerati i to što je prosuo plasman u Ligu prvaka preko Serie A, iako je u jednom trenutku imao poprilično komfornu situaciju, pogotovo s kaznom Juventusu. Nije slučajno ni to da je Mourinho svoj kult ponovno oživio baš u Italiji, nogometnoj kulturi koja je i sama fascinantna onoliko koliko može biti i toksična, i u kojoj se stvari često rade glavom kroz zid.

Mourinho je sam i u najavi finala, ali i nakon poraza dao naslutiti da mu ovo može biti oproštaj od Rome. Navijači su ga na nedavnoj utakmici klupske B ekipe koju je došao popratiti molili da ostane, poručujući mu da ga “Rim obožava”.

“Bit će teško jednog dana otići odavde”, odgovorio im je. “Dajem sve od sebe i ljudi nisu glupi. Nekad možeš pobijediti, ali margina je jako, jako mala. U Rominu slučaju nije stvar u pobjedama i plasmanu u finala; navijači osjećaju da se svakog dana borim za njih. Stigao sam u Rim kako bih im pomogao da rastu i dosegnu ove posebne, povijesne trenutke za klub. Postoje klubovi za koje je novo finale samo još jedno finale, dok je za Romu ovo zaista posebno”.

I sad ga navodno ponovno vrbuju baš neki od tih klubovi za koje je novo finale samo još jedno finale. Povratak u takvo okruženje značio bi i povratak one stare, prožvakane priče o Mourinhu i njegovim metodama; iz Rima bi, pak, što je rijetkost u njegovu slučaju, otišao kao još uvijek moćni Cezar, a ne kao Neron.

Što god mu sada bio idući korak, Mou nam je konačno ovom epizodom ponudio nešto novo, a sve dalje će ionako napraviti po svom.