Ako vas netko nekad pita što to znači da fotografija govori tisuću riječi, pokažite mu sliku Nikole Jurčevića koji je još dugo nakon poraza protiv Lokomotive ostao sjediti na klupi u Kranjčevićevoj.
Sjedio je sam i zamišljen, vrtio je bocu vode kroz ruke kao da će mu ona dati analizu gdje je sve krenulo po zlu i kako popraviti stvari, a šok se nije ni trudio sakriti s lica. Na kraju će osvojiti prvenstvo, to znamo i on i svi mi, ali prazan pogled slomljenog čovjeka otkrivao je duboko razočaranje. Vjerojatno ono najteže – samim sobom, jer Jurčević je očito povukao sve poteze i očito nema rješenje. Pokušao je vikati i ludovati uz aut liniju, animirati igrače i probuditi ih kad to već nisu napravila dva rana gola. Nije pomoglo. Njegovi igrači su se nastavili prešetavati po terenu i igrati privatne partije, računajući kako će pobjeda doći sama od sebe. Doduše, niti su u prošlosti navikli na jaki Lokomotivin otpor, niti je mlađa sestra s Kajzerice ovaj put jurišala u kost, ali neku razinu zalaganja je ipak potrebno pokazati. A koliko god se Jurčević trudio, nije uspijevao izvući ništa više od revijalnog prešetavanja.
Međutim, nije stvar samo u zalaganju i motivaciji, iako – ironično – tu Jurčević jedino može napraviti razliku jer ne može računati da će nešto postići sistemskim rješenjima. Jednostavno, klub mu je lošim strateškim potezima u planiranju momčadi zavezao ruke i ograničio opcije u radu.
Već smo to detaljno analizirali i nema potrebe sve ponavljati, ali nužno je naglasiti kako je Dinamo – s obzirom na ulaganja u momčad i budžet za plaće – zaista katastrofalno posložena momčad. Gomilanje prilično skupih igrača u napadu i manjak rješenja u sredini terena Dinamo osuđuju da igra nogomet bez igre, oslonjen isključivo na individualnu kvalitetu skupih napadača. Ozljedom Nikole More Dinamo u veznom redu nema profil igrača koji može organizirati napade i ubrzati protok lopte.
A ako je ikome trebala potvrda lošeg planiranja momčadi, dovoljan je dokaz za to činjenica da je Dinamov najkreativniji igrač sinoć igrao za Lokomotivu. Samo ono jedno dodavanje kojim je Bojan Knežević negdje sredinom prvog poluvremena izbacio Lirima Kastratija u prostor je puno više nego što je pokazala cijela vezna linija Dinama cijelo proljeće. Ali eto, pošto je netko u upravi kluba zaključio kako se Kneževića može otpisati i kako je pametno ostati samo na Mori, Jurčević zaista nema izbora nego graditi igru kroz tandem Arijan Ademi-Tongo Doumbia. A koliko god ih motivirao, to nije nešto što obećava.
Fascinantni potezi uprave
I zato Jurčević nije problem. Uostalom, ako ni treći trener u sezoni ne može napraviti razliku u kvaliteti igre, onda očito nije stvar u treneru. Problem koji Dinamo muči je nevjerojatna bahatost.
Svjesni svoje kvalitete i suparnika protiv kojeg igraju, Dinamovi igrači su očekivali da će pobijediti sami od sebe. Očekivali su proslavu naslova bez da se zatrče i bez da odigraju utakmicu kako priliči nogometnim profesionalcima, jer kvaliteta je dovoljna sama po sebi. I to je bahato, ali opet puno manje nego ono što je radila klupska uprava.
Ljudi su mislili kako je dobra ideja otpustiti trenera dva dana prije prvenstva. Pa što će njima trener, što će im tričarije poput odrađenih priprema ili plana sezone, bili su svjesni kvalitete i očekivali su šetnju. Trener je ionako prolazna figura. Prije toga, ljudi su otpustili sportskog direktora tjedan dana prije početka transfernog roka. Rutinski su imenovali Marijana Vlaka da vodi klupsku sportsku politiku i da odradi posao na tržnici doslovno tjedan dana prije nego je transferni rok započeo. Kakva priprema, kakav rad, kakvo planiranje momčadi.
Porazi više nisu greška u matrici. Razotkriveno je da Dinamova bahatost nema pokrića
Zaista je fascinantna je razina bahatosti koja se manifestirala u ta dva poteza. U Dinamoj su upravi očito bili toliko uvjereni u svoju kvalitetu da su mislili kako se mogu prošetati do plasmana u Europu i osvajanja prvenstva i bez trenera i sportskog direktora, inače ne bi postavljali nove ljude na te pozicije bez ikakve pripreme, ili bi ih promijenili dovoljno ranije da odrade potrebne pripreme za sezonu. I koliko moraš biti bahat da nakon takvih poteza možeš misliti da će sve ispasti savršeno?
Na kraju je Dinamo promašio Europu, a u domaćem prvenstvu je najlošiji u zadnjih 12 godina. Čak i ako do kraja sezone upiše svih šest bodova, Dinamo će sezonu završiti s njih tek 76; ako znamo da je lani s 86 bodova bio tek drugi, jasno je da je Dinamo osvojio naslov – jer osvojit će ga, u to ne sumnjam – na račun prežvakane priče u kojoj su Rijeka i Hajduk, pa i Osijek, ispali još gori.
Bez pokrića
Međutim, u toj priči o lošem i gorem postoji jedan važan detalj. Perspektiva.
Dinamo možda jest dobio utrku – ili će je dobiti, svejedno – u foto-finišu, ali za ljude u klubu treba biti poražavajuća činjenica da je uopće potreban foto-finiš u situaciji kad se s Ferrarijem utrkuju protiv dva Golfa i Alfa Romea. Perspektiva je u tome da Dinamo na plaće troši toliko više od ostalih da su i očekivanja veća. Iz dekade dominacije ostalo je dovoljno infrastrukturne, kadrovske i financijske zalihe koja se sada troši, a kada El Arabi Hillel Soudani sam ima veću plaću nego po četvorica najbolje plaćenih igrača konkurentskih klubova, onda to nešto znači i po pitanju očekivanja.
Jurčević nije pao s Marsa i sasvim je svjestan te perspektive. Za razliku od drugih, on nije bahat i ne zavarava se pobjedom u foto-finišu jer je svjestan da je njegova momčad ozbiljno podbacila s obzirom na to kakve resurse ima na raspolaganju, a onda i on s njom. Porazi na Maksimiru protiv izravnih konkurenata i iznenađenja protiv Lokomotive više nisu greška u matrici nego realnost, a izgleda da se on ne može nositi s bahatošću koju je pokazala uprava u slaganju momčadi i onom koju pokazuju igrači na terenu. Vjerojatno je zato i njegovo razočaranje veće.
I upravo radi toga, Dinamov problem nije Jurčević, iako će na njega na kraju pasti sva odgovornost. Osvojit će naslov i tako potvrditi da je dobio najlakši posao na svijetu, ali će vrlo brzo odletjeti jer će na njega pasti sva bahatost uprave i igrača i tako potvrditi da je taj posao zapravo najteži na svijetu.
A prije kraja sezone, skraćenih priprema i novih kvalifikacija za Europu koje će opet biti nužne da Dinamo pokrpa financijsku rupu, puno govori izjava Interova trenera Samira Toplaka nakon utakmice u Rijeci.
„Pa što se meni tiče, s današnjim porazom Dinama i pobjedom Rijeke prvenstvo se lijepo zakuhalo. Nisam siguran da Dinamo u ozračju u kojem jest može pobijediti Rudeš.“
Možda sam ciničan, ali siguran sam kako Lokomotiva ne bi pobijedila Dinamo da je razlika između prvog i drugog bila nešto manja. Isto tako mislim da će Dinamo prilično lagano dobiti utakmicu protiv Rudeša jer je razlika u kvaliteti zaista ogromna. Ali Toplakova izjava pokazuje da su se stvari jako promijenile. Kad ovako nešto izjavi trener kluba u HNL-u, to znači kako je razotkriveno da Dinamova bahatost nema pokrića. A ako je suditi po dojmu koji je ostavio Nikola Jurčević na klupi dugo poslije poraza od Lokomotive, toga je i on svjestan.
