Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

‘Balkanski’ Bayern želi na europski košarkaški vrh, ali zasad mu se ne žuri

Dejan Radonjić gradi respektabilnu momčad

Za narode bivše Jugoslavije Njemačka je već dugo vremena obećana zemlja. Još prije Drugog svjetskog rata su deseci tisuća jugoslavenskih radnika svoj kruh zarađivali u njemačkim industrijskim regijama. Ta je praksa potom zaustavljena — što zbog strogih emigracijskih pravila novouspostavljene komunističke vlasti, što zbog toga što je Njemačka bila potpuno razorena i pod višegodišnjom savezničkom okupacijom. Međutim, uskoro je započela svoj veliki gospodarski oporavak, a u tu je svrhu Nijemcima opet zatrebala radna snaga iz inozemstva. U 1960-ima su jugoslavenske vlasti omogućile svojim građanima odlazak na “privremeni rad u inozemstvu”, stoga je migracija uhvatila puni zamah.

U današnje doba situacija se nije previše promijenila usprkos novim tržištima poput Irske i Velike Britanije. Prema podacima iz prošle godine, u Njemačkoj živi oko 333.000 Hrvata (na sedmom mjestu od stranih nacija), 223.000 Srba (12. po brojnosti), 173.000 državljana BiH (16.), itd. Logično, najpoželjnija destinacija emigranata je München, najbliži rodnoj grudi od svih velikih njemačkih gradova. Ondje Hrvati pušu za vrat Turcima u borbi za najbrojniju stranu populaciju u gradu (cca 37.000 ljudi), dok su državljani BiH na toj ljestvici sedmi (19.000), a Srbi deveti (14.000).

Ovakav trend nije zaobišao ni košarku, a na čelu mu stoji — Crnogorac.

Dejan Radonjić poznat je kao tip koji se voli negdje udomaćiti. Podgoričku Budućnost vodio je gotovo čitavo desetljeće (2005.-2013.), da bi potom odradio pet sezona na klupi Crvene zvezde i za to vrijeme oborio rekord kluba po broju vođenih utakmica. Još u lipnju 2016. imao je na stolu sjajnu ponudu moćne Baskonije, ali ju je, dovevši svog menadžera u nevjericu, odbio zato što je vjerovao da još nije dovršio posao sa Zvezdom. Ali ljeto kasnije, to je bilo to. Crnogorski stručnjak shvatio je da je sa Zvezdom ostvario maksimum i nikakva nagovaranja, pa ni podebljani ugovor, nisu ga nagovorili da ostane. Radonjić je zaključio crveno-bijelu priču i izašao na tržište, iščekujući ponude. No, kako to obično u životu biva, kad je napokon odlučio krenuti dalje, ponuda je manjkalo, barem onih koje bi ga zanimale. Sve klupe elitnih euroligaša bile su popunjene, stoga je morao biti strpljiv dok se nešto ne otvori.

I čekao je Radonja dosta dugo, uživao u zasluženom odmoru, dok se konačno nije otvorilo. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane — srpski izbornik Saša Đorđević radio je odličan posao s Bayernom sve dok ga posla nije koštalo ispadanje od Darüşşafake u polufinalu Eurokupa. Sasvim nepravedno, jer je prije toga osvojio njemački kup i u prvenstvu imao omjer 23:2. Međutim, trenerski je zanat prilično surov i tu nema mjesta za empatiju, stoga Radonjić nije oklijevao uskočiti na Đorđevićevo mjesto početkom travnja ove godine.

S konja na magarca?

Košarkaški Bayern nije nimalo nalik svom nogometnom bratu — ili, bolje rečeno, tati. U najbolju ruku može ga se nazvati prosječnim europskim klubom, iako je sve donedavno bio nižerazredni.

Svoje najbolje dane klub je doživio u 1950-ima kada je osvojio dva njemačka prvenstva, da bi 1974. ispao u drugu ligu i ondje se dugo, dugo zadržao. Tek su 2008. ljudi koji su tada vodili klub digli glas na kolege iz blještave nogometne sekcije, upozorivši ih da je košarkaški odjel postao ruglo, pogotovo kad ga se usporedi s primjerima Real Madrida, Barcelone i ostalih uspješnih na obje fronte. Tada su konačno najavljena veća ulaganja, pa se za tri godine Bayern uspio vratiti u Bundesligu.

Tu ambicije nisu stale, dapače. Novi je cilj bio osvojiti naslov prvaka i plasman u Euroligu. Zahvaljujući tome što Jordi Bertomeu ima fetiš na nogometne klubove, drugi je cilj ostvaren prije prvog — Bayern je dobio posebnu pozivnicu za nastup u Euroligi u sezoni 2013./14. Tada je ostvaren plasman u Top 16, čemu je pridodan naslov njemačkog prvaka na koji se čekalo 59 godina.

Ipak, nakon toga je opet uslijedio pad. Iduće dvije sezone Bayern je bio jedan od najlošijih klubova u Euroligi sve dok na koncu nije ostao bez nje. Smanjenjem na 16 klubova, pravo nastupa dobio je samo njemački prvak, a domaći naslov je Bavarcima ponovo izmicao.

Zbog svega toga činilo se da je Radonjić spao s konja na magarca. No, pokazalo se da je ponovo imao dobar osjećaj. Zvezda bez njega nije uspjela izboriti Euroligu, dok je on u samo dva mjeseca dovršio Đorđevićev posao i novim naslovom prvaka osigurao povratak u elitu.

U novoj sezoni okupio je momčad koja vrvi igračima iz naše regije: u kadru su vanjski igrači Stefan Jović, Vladimir Lučić i Nemanja Dangubić, redom srpski reprezentativci, zatim je tu hrvatski centar Leon Radošević te naposljetku bek Nihad Đedović, odbjegli reprezentativac Bosne i Hercegovine (morao se odreći BiH putovnice da bi uzeo njemačko državljanstvo, stoga više ne smije nastupati za reprezentaciju). Družina gastarbajtera bi bila još brojnija da ljetos klub nisu napustili Milan Mačvan i Amar Gegić. Njihov utjecaj na igru je ogroman — Jović, Đedović i Lučić su starteri i imaju najveću minutažu na terenu. Radošević i Dangubić su impulsi s klupe izuzetno bitni za podizanje poslovično visokog intenziteta u obrani, koji se postiže brojnim rotacijama (nitko ne igra više od 25 minuta po utakmici).

Najbolje tek dolazi

I kako igra taj balkanski Bayern?

Pa, ništa posebno. Može se zaključiti da je ta momčad ni na nebu ni na zemlji — kad igra sa suparnicima iz donjeg dijela ljestvice, obranom se nametne i bez većih problema dođe do bodova, ali s druge strane ti obrambeni mehanizmi ne funkcioniraju protiv momčadi iz vrha; napad, kao i obično u Radonjićevim momčadima, to ne može nadoknaditi. Tako su im Efes, Barcelona, Fenerbahçe, pa i probuđeni Maccabi ubacili preko 80 poena i došli do pobjede, a posebno je autoritativan bio CSKA, kada je Dimitris Itoudis pronašao protuotrov za sve Radonjićeve obrambene zamke.

S druge strane, taj je zid bio dovoljno čvrst protiv Gran Canarije, Darüşşafake, Himkija i Baskonije (nitko nije dosegnuo 80 poena), tako da se može reći je jedini veliki skalp bilo Panathinaikosov, protiv kojeg je pobjeda iščupana u završnici. Radonjić je sastavio sebi karakterističnu momčad koja bježi od vanjskog šuta i ide na ‘sigurne’ poene, pokušavajući maksimalno usporiti ritam u inat modernim trendovima. Kad se sve zbroji i oduzme, Bayern je na omjeru 5:6 vrijednom tek 10. mjesta i morat će podići razinu igre ako se želi ugurati u doigravanje.

Sa sigurnošću se može reći da Bayern izgleda slabije od Zvezde prije par sezona. Međutim, to nije bez razloga, niti će tako biti još dugo. Klupski čelnici ne namjeravaju imati tek prosječnu euroligašku momčad, oni žele tim za titulu. Ali ne žuri im se i po tom se razlikuju od onih koji žele na vrh preko noći, poput Milana i Darüşşafake ranije.

Kao i u nogometnom slučaju, to što imaju ogromnu platežnu moć ne znači da će se razbacivati novcem u utrci za elitnim europskim igračima, odnosno da će ih preplatiti kao dva navedena kluba. Pokazat će mišiće jednim zvučnim transferom (Derrick Williams, drugi pick NBA drafta iz 2011.), tek toliko da zapale raju, ali ostatak novca će potrošiti na radničku momčad — to su redom nimalo zvučni igrači, ali dobri u oba smjera, izuzetno zahvalni. Bayernovu je vodstvu bitno da trener ima viziju što postići s njima, tako da Radonjić ima prilično komfornu situaciju, posebice stoga što je nedavno objavljeno kako je Euroliga klubu dodijelila dvogodišnju A licencu, upravo zato što vjeruje u Bayernov projekt.

Najbolji Bayern možemo očekivati za par godina. Tek je nekolicina igrača (Jović, Dangubić) navikla raditi s Radonjićem, a poznato je da njemu treba dosta vremena da izgradi sve što ima na umu. Na kraju ove sezone spoznat će tko se uklapa u njegovu viziju, a tko ne, pa će uslijediti nadogradnja. S tim da, za razliku od Zvezde gdje su mu najbolji igrači uglavnom odlazili, Bayern ima moć da zadrži sve koje želi te im pridoda one koji mu nedostaju.

Zato Bayern treba držati na oku, iako se čini da ove sezone neće biti ništa posebno od te momčadi. Trenutno joj za veći pothvat nedostaje individualne kvalitete, ali Radonjić je uvijek bio majstor za tempiranje forme, tako da će balkanska kolonija vjerojatno skinuti poneki veliki skalp, a možda čak i izboriti doigravanje. Ipak, najbolje od Bavaraca očekujte u godinama koje dolaze, kada bi trebala nastupiti nova eksplozija radonjizma.

Ne propusti top članke