Na prvu ne djeluje kao da se u ovakvoj utakmic može naći puno toga poetičnog, bez obzira na to što je riječ o Clásicu. Činjenica da se ova utakmica igra tisućama kilometara daleko od organske navijačke baze obaju klubova, i to samo kako bi Španjolski nogometni savez inkasirao preko 120 milijuna eura koliko su mu za trogodišnja prava na ovaj turnir iskeširali Saudijci, djeluje tek kao vapaj za pažnjom, uslijed izgubljene komercijalne utrke s engleskim nogometom. Ipak, prevelik je ovo dvoboj prevelikih nogometnih institucija da ne bi imao baš nikakav dublji značaj.

Iako se radi o djelomično tek revijalnom trofeju, značajan je za Xavija kao trenera, ali i kao osobu. Ovo mu je prvi trofej s Barcelonom u ulozi trenera, kao i prvi za sam klub koji je osvojen bez Lionela Messija.

Barcelona je nakon niza fatamorgana pronašla oazu. I to je za ovu Barçu već nešto

Bespredmetno je više govoriti o Messijevu utjecaju na klub; on je toliki da se narativ vrti oko njega čak i godinu i pol dana nakon njegova šokantnog odlaska. Posljednji trofej bez njega Barcelona je osvojila još u prošlom tisućljeću, 1999. — ta je titula prvaka bila ujedno i prvi Xavijev igrački trofej u klubu. Barcelona je tada žudila za transformacijom i dominacijom, baš kao što se to nameće kao imperativ Xaviju sada, u procesu koji, kako je i sam tekao, ne ide glatko.

Sinoćnja pobjeda važna je za Barcelonu, ne samo zbog trofeja koji podiže samopouzdanje kako je i naglašeno, već i zbog stila. Xavi redovito, kako to obično u Barceloni i govore, spominje važnost načina na koji se pobjeđuje. Ponovio je to i sinoć, insistirajući na tome da je “moto uvijek na tome ‘kako’”. Prečesto je međutim to “kako” pod Xavijem bilo ugušeno, bačeno u drugi plan ponajprije kroz loše kadroviranje i neuravnoteženu momčad, sastavljenu pod pritiskom marketinškog potencijala, a ne tradicionalnog epicentra stilske progesivnosti. Barcelona je u tom škripcu prečesto bila dosadna i nedorečena: dovoljno prekrcana individualnom klasom da je održava na razini, ali i nedovoljno razrađenog stila da Xaviju i ekipi omogući izbjegavanje eliminacija iz europske elite.

Jedna lasta

Taj je kontrast bio izrazito vidljiv prošlog listopada u posljednjem ogledu ovih dvaju povijesnih suparnika. Real je tada slavio također s 3:1. Iako je Xavi nakon utakmice pokušavao ublažiti dojam pričama kako su odlučili detalji i kako Barcelona “nije zaslužila poraz”, generalni je dojam bio takav da je Real mogao i gore unesrećiti Barcelonu, samo da u nekom trenutku nije maknuo nogu s gasa i usmjerio tok utakmice u za sebe sigurne vode. Barcelona je tada imala nešto veći posjed lopte, ali i više udaraca; većina njih je, međutim, došla iz invidivualnih situacija i završila promašajima, poput onoga Roberta Lewandowskog, za kojeg bi čovjek rekao da on, od svih ljudi, ne može takvu šansu promašiti.

Sinoć Lewa nije promašio, već je hladnokrvno pospremio Gavijevu povratnu loptu za povećanje vodstva pred sam kraj prvog poluvremena. Xavi je nakon utakmice pohvalio vezni red, tvrdeći da baš Gavi “nije mogao bolje čitati igru”, te da su, uz njega, i Pedri — strijelac trećeg pogotka — te Frenkie de Jong i ove sezone prečesto kritizirani veteran Sergio Busquets bili naprosto “fenomenalni”.

U tom se naglasku krije i ključ ove pobjede, ali i optimizma; sva tri Barçina pogotka sinoć — kao i dobre šanse Ousmanea Dembelea i Lewandowskog — stigle su iz fantastično koordiniranih akcija.

Spomenuti vezni red, na krilima zaista fenomenalnih klinaca, Gavija i Pedrija, nepogrešivo je iskakao u pritisak na pasivne Madriđane, toliko pravovremeno da je i Luka Modrić izišao iz igre bez pravog učinka ‘već’ u 65. minuti, jer se čak ni on nije mogao oduprijeti pritisku tih mladića. Busi je u svom 45. Clásicu fenomenalno diktirao tempo, a njegovih ukupno 104 dodavanja sinoć — pri čemu se opet treba vratiti na drugi gol i akciju koju je on začeo iz svoje polovice — evociraju također neke stare Barcelonine uspomene.

No, najvažnije od svega, ova pobjeda služi kao ideal Xavijeve igre i tog stila kojeg je dosad prečesto tek deklarativno isticao.

Sinoć je Barcelona u potpunosti dominirala terenom uz konkretni plan i egzekuciju, a ona je stigla upravo tako što se objedinio niz faktora, bez isticanja pojedinačnih segmenata. Simbolično je to što su 18-godišnji Gavi s golom i asistencijom te 20-godišnji Pedri iznijeli najopipljiviji teret, uz Lewandowskog i Busquetsa; Xaviju cilj treba biti izvući maksimalnu korist iz individualaca kako bi pospješio opći sustav igre, a dosad su ga puno češće individualci izvlačili. U podosta utakmica, pogotovo protiv jačih suparnika u Europi, Xavijeva Barcelona nije djelovala kao da ima iole suvislu razinu kontrole i ideje kako se nametnuti na terenu. Sinoć je konačno pokazala da ova momčad to ima u sebi.

Naravno, Xavi je u pravu kada kaže da jedna lasta ne čini proljeće, već da je proljeće dug period do kojeg on i momčad tek trebaju tek doći. Sinoćnji je trijumf dao prijeko potrebnu potvrdu smjera u kojem taj proces treba ići.

Barcelona možda više nikada neće biti ‘ona stara’, i to iz raznih nenogometnih razloga zbog kojih ni Xavi ne može biti spasitelj vrijednosti koje klupska povijest zastupa, ili je zastupala. Ali daleko od Katalonije, u pješčanom i bogatom okruženju u kakvom je Xavi i ostvario svoju trenersku tranziciju, Barcelona je nakon niza fatamorgana pronašla svoju oazu. I to je za ovu Barçu već nešto.