Ni temperaturni minus koji je već do kraja utakmice između Istre i Hajduka ulazio u kosti nije mogao spriječiti feštu Istrijana na terenu. Uostalom, što je i tih -1 u zraku naspram +3 na semaforu? I dok su se Demoni i onaj domaći dio glavne, zapadne tribine na Drosini grijali u euforiji, slavljeničku atmosferu dodatno je podgrijavao Einar Galilea, vrteći barjak podno tribine kao da se u igru spustio sa štange i onda sjajnim pogotkom za 2:0 prelomio susret. Kapetan, dobri duh i ponajprije osebujna ličnost.
Ne trebate potrošiti previše vremena s lokalcima po Puli da i sami, ako ste iole upućeniji u domaća nogometna zbivanja, locirate razloge zbog kojih je Istra od uvođenja lige 10 godine 2013. čak sedam sezona čupala prvoligaški status završavajući na pretposljednjem mjestu lige. Nevolje s katastrofalnim kadroviranjem i upravljanjem odražavale su se i na igrački kadar koji je prečesto bio građen na igračima-prolaznicima, nedovoljno kvalitetnima za ozbiljnije domete. Za Istrine navijače bilo je još i gore to da mnogi od njih nisu ni pokušali graditi nekakvu poveznicu s klubom i sredinom u koju su došli. Nećemo se lagati, ni ulazak španjolske grupacije Alavés-Baskonia u klub 2018. nije načelno dao neki ozbiljniji pomak u organizacijskom smislu, iako se to očekivalo.
Galilea u toj priči služi kao protuteža. Njega su Španjolci gurali kao ‘svog’ čovjeka u svlačionicama Istre, ali prethodno i Rudeša, u koji su inicijalno uložili i onamo transferirali Alavésovo dijete rođeno u Vitoria-Gasteizu, gradu u kojem je i sjedište grupacije. Bask je odskakao kao tip igrača koji energijom, pa i agresivnošću održava momčad i pomaže joj prigrliti ulogu underdoga koji se neće lako predati. No, iako ima šarmantnu pozadinsku priču zagrebačkog kvartovskog kluba s malom, ali odanom navijačkom bazom, Rudeš je identitetom poprilično marginaliziran u gradu s tako monolitnim susjedom kao što je Dinamo.
A Galilea traži nešto više.
Galilea se u Puli udomaćio. Fino uštimanom stroju Gonzala Garcije donosi ono što domaći navijači najviše žele vidjeti
“Dan ima 24 sata, a vi trenirate dva, dva i pol ili tri sata”, objašnjavao je jednom prilikom svoje viđenje nogometa kao profesije. “Nakon toga morate živjeti život, s prijateljima, ljudima na ulici, imati planove koje želite ostvariti. Ja imam puno interesa izvan nogometa i sretan sam zbog toga, jer inače bi mi život bio monoton”.
U Puli je pronašao neočekivano puno poticaja za svoje interese. Tko zna, možda je kao nesuđeni profesor povijesti — za što se školovao dok se ipak nije odlučio za profesionalnu nogometnu karijeru — i uoči dolaska znao ponešto o gradu; o povijesti koja se uvelike vrtjela i oko duhova Uljanika, čiji kranovi i dizalice i dalje čine istaknuti dio gradske panorame. Ali čak i da nije, brzo je saznao ponešto preko svoje druge velike strasti, a to je glazba.
Priča veća od brojki
Kad je s Istrom preklani stigao do jednog od rijetkih rezultatskih podviga, plasmana u finale Kupa pobjedom nad Rijekom, Galilea je također plijenio pažnju detaljem sa slavlja po završetku susreta. Tada nije bio dežurni barjaktar, već je na sebe navukao majicu s natpisom “Monteparadiso”, na kojem slovo “A” strši u onoj svojoj poznatoj anarhističkoj stiliziranoj varijanti. U pitanju je merch s jednog od najpoznatijih i najdugovječnijih hrvatskih punk festivala koji nosi ime po kvartu u kojem se prvi put održao još tamo 1992.
Pula je grad punka, supkulture koja je opjevala uličnu (multi)kulturu grada; od kultnih Problema pa do šire poznatih KUD Idijota, Pasmatersa ili Fakofbolana, scena je uvijek bila jaka, pogotovo zato jer je zastupala stavove običnih ljudi. Galilea je strastveni punker; sam je spominjao kako je u toj buntovnoj baskijskoj kulturi punk bitna stavka i kako nije rijetkost i da tamošnji nogometaši, inače poslovično nezainteresirani za kulturu, u značajnoj mjeri prate punk bendove.
Po dolasku u Pulu vrata pulske scene otvorio mu je piknik na koji ga je pozvao jedan član Istrina stručnog stožera. Među okupljenima je bio i pjevač još jednog lokalnog punk benda, koji je ostao potpuno šokiran kada mu je Einar rekao da ga je već slušao, pošto su njegovi prijatelji iz baskijskog benda Gadafiste Brothers nastupali u Puli. Domaćini su ga pozvali u prostorije kulturnog centra Rojc, epicentra pulske alternativne kulture u kojem mnogi bendovi održavaju i probe, te mu poklonili navedenu majicu kao uspomenu.
Nije stalo na tome. Galilea slobodno vrijeme koristi za obilaženje kulturnih i prirodnih znamenitosti grada, regije, ali i zemlje, odlazeći i na planinarske ture. S ljudima u Istri je, kaže, uspostavio prisan odnos ne samo zbog načina na koji je primljen, već i zbog osjećaja da je ipak u pitanju specifična regija u kojoj je možda mogao pronaći i neke sličnosti sa svojom Baskijom. Zbog toga možda nije ni čudno da je, po isteku ugovora s Alavésom u ljeto 2021., dva mjeseca nakon finala s Dinamom, želio ostati u Istri i potpisao stalni ugovor.
Galilea se u Puli udomaćio. U međuvremenu je postao kapetan momčadi, ali i rijetka konstanta u pulskoj svlačionici. Nastup protiv Hajduka, kojem je sada zabio svoj drugi gol od sveukupno pet u karijeri (prvi je bio dok je još igrao u Rudešu), bio mu je već 124. u Istrinu dresu, a više od njega ima samo ozlijeđeni veteran Slavko Blagojević, koji je na 156 nastupa. No, njegova je priča definitivno veća od pukih brojki, pogotovo u klubu koji je žudio ne samo za stabilnošću kadra, već i za profilom igrača koji će ostaviti dublji trag. Za karakterom kakav je spasio klub i onda kad je grcao u dugovima nakon što su ga nesposobni vlasnici doveli do samog dna.
Galilea to dobro prepoznaje i inače fino uštimanom stroju Gonzala Garcije donosi ono što domaći navijači najviše žele vidjeti. Bandiera je u pravim rukama.
