Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Beitar: Vlasnik protiv rasista

Kako je novi gazda odlučio stati na kraj zloglasnoj La Familiji

Zadnja izmjena: 13. siječnja 2020. Vizual Vladimir Šagadin/Getty Images

U posljednje vrijeme u rubrici Na prvu često pišemo o rasističkim ispadima na europskim nogometnim stadionima, ponajviše onima u Engleskoj i Italiji. I ovako, baš na prvu, dojam je da je broj incidenata takve vrste u porastu. Pojedina istraživanja takvo što će možda i potvrditi; ipak, istini za volju, prilično je nezgodno odgonetnuti koliko je u međuvremenu javnost postala senzibilizirana za to pitanje, a onda i koliko su igrači postali odlučniji u prokazivanju takvih, slobodno možemo reći, idiota.

Ako se zadržimo na hrvatskom primjeru, uzimalo se svojevremeno da je ono najčešće oponašanje majmuna tzv. “dio folklora”, nestašna navijačka provokacija, pa ga tobože zato nije trebalo sankcionirati. Treba imati na umu i to da je ultradesnica — tj. preduvjet majmunskom (o)ponašanju — u manjoj, a katkad i većoj mjeri prisutna u većini navijačkih skupina. Shodno tomu, bilo bi jednako neozbiljno donositi grandiozni zaključak da je rasizam na europskim stadionima, recimo, posljedica jačanja konzervativno-populističkih snaga u Europi — bilo na desnom centru ili na samoj desnici, a onda i jačanja antiimigrantske klime, što u suštini zaključuje UEFA-in predsjednik Aleksander Čeferin. Naravno, bolje je proučavati specifični, nacionalni kontekst.

Međutim, od toga kolikih je razmjera taj problem u europskim okvirima, je li uistinu došlo do eskalacije i koji je uzrok za to ipak je bitniji način na koji ga nogometne strukture tretiraju, kako se prema njemu odnose klubovi, nacionalni savezi, a onda i krovne nogometne organizacije, ovi tobože moralni čistunci iz UEFA-e i FIFA-e. A većina prozvanih to čini baš onako kako ne bi trebali. Problem se uglavnom relativizira i umanjuje, gura pod tepih, kazne se donose pro forma, odgovornost se nerijetko prebacuje na drugu stranu.

A što ako bi se problem mogao efikasno, možda i bezbolno riješiti i maknuti sa stadiona?

“Nemam apsolutno nikakvu toleranciju spram rasizma”, kaže novi Beitarov vlasnik. “Apsolutno nikakvu. Uzvikni jedan rasistički komentar i tužit ću te za milijun dolara”

Zamislimo sada na trenutak da na tribinama imate prilično veliku skupinu — pa, nazovimo ih tako — uistinu krvožednih i prekaljenih rasista. Navijači Beitara iz Jeruzalema, jednog od najvećih i najpopularnijih izraelskih klubova, nisu se — primjerice, kao oni iz Grčke —radikalizirali u vrijeme gospodarske krize. Jasno, kontekst je sasvim drugačiji, vezan uz izraelsko-arapski sukob.

Beitar je jedini izraelski prvoligaški klub koji nikad nije imao Arapina u svojim redovima — pa tako ni onog izraelskog, iz skupine koja čini oko 20 posto izraelskog stanovništva, a uglavnom se radi o Palestincima koji su ostali u zemlji nakon osnutka izraelske države 1948. Klupska navijačka skupina La Familia u dio folklora uzima skandiranje “Smrt Arapima”, često poziva na rat, a ponosno vijori i transparent “Beitar zauvijek čist”.

Antiarapski val

Jeste li Arapin ili samo Musliman, njima zapravo i nije toliko bitno.

U klub su 2013. stigla dva Muslimana iz Čečenije, Zaur Sadajev i Dzabrail Kadijev, a oveća skupina navijača priredila im je paklen doček na prvom treningu, zasipujaći ih uvredama, pa i sa željom da provale u teren. Kad je Sadajev u jednoj prvenstvenoj utakmici postigao gol za vodstvo, stotine, ako ne i tisuće navijača krenule su napuštati uglavnom istočnu tribinu stadiona Teddy, gdje je smještena La Familia. Nedugo potom, LF je zapalila klupske prostorije, a klub su ubrzo napustili vlasnik Arkadij Gajdamak, predsjednik i klupska legenda Itzik Kornfein, koji je, usput budi rečeno, dobivao prijetnje smrću, a naravno, i dvojica Muslimana.

Beitar su 1936. osnovali David Horn i Shmuel Kirchstein, sljedbenici tzv. revizionističkog cionizma — što je, možemo reći radikalna frakcija unutar cionističkog pokreta koja je nastala u 1920-ima, a od matice se odcijepila u 1930-ima. U borbi za izraelsku državu revizionisti su težili maksimalističkim teritorijalnim rješenjima, kao i oštrom suprotstavljanju Arapima, ali i britanskoj upravi nad Palestinom, zbog čega su nastajale razne paramilitarne organizacije čiji su pripadnici bili i pojedini igrači i dužnosnici kluba.

Horn je bio i vođa Betara, omladinskog pokreta revizionista koji je, među ostalim, pomagao naseljavanje Židova u Palestinu — poglavito onih iz Sjeverne Afrike i s Bliskog istoka, Mizrahi Židova, čije porijeklo danas vuče oko 60 posto izraelskog stanovnišva i koji čine većinu klupskog navijačkog korpusa. Betarov član u mladosti je bio i Menachem Begin, kasniji osnivač Likuda, stranke nastale u 1970-ima dobrim dijelom na spomenutoj ideologiji, a čije je zaštitno lice i Benjamin Netanayhu, dugogodišnji izraelski premijer te čest gost na stadionu Teddy. Velika većina Beitarovih navijača glasači su desničarskog Likuda.

“Antiarapski val započeo je nakon terorističkih napada u drugoj polovici 1990-ih”, priča o radikalizaciji dijela Beitarovih navijača navijač David Frenkiel, konkretno o razdoblju kad su izraelske vlasti pronalazile dijalog s Palestinskom oslobodilačkom organizacijom. “Reakcija medija i ljevice izazvala je infantilni odgovor. Što su više bili napadani, navijači su više provocirali. Nisam siguran jesu li svi koji su pjevali bili rasisti, ali tako to ide na tribinama — vičeš isto ono što i onaj pored tebe.”

Prijetili igraču da će mu promijeniti ime

Na utakmici protiv Maccabija iz Tel Aviva prije pet godina La Familia je uzvikivala ime Jigala Amira — desničarskog ekstremista i Mizrahi Židova koji je 1995. u Tel Avivu ubio tadašnjeg premijera Jichaka Rabina, potpisnika Sporazuma iz Osla kojim je PLO priznao izraelsku državu, a Izrael PLO kao političkog predstavnika Palestinaca.

Kad je Beitar 2007. igrao protiv Bnei Sakhina, najpopularnijeg izraelsko-arapskog kluba, navijači su imali svoj uobičajeni rasistički obred, zbog čega je savez klub kaznio s praznim tribinama na sljedećoj utakmici protiv istog suparnika. Odgovor La Familie nije trebalo dugo čekati — zapaljene su prostorije saveza te na zidovima ostavjene prijetnje smrću njegovu predsjedniku. Već dugi niz godina LF klub drži kao taoca, šteti mu u svakom mogućem pogledu i dojam je da joj nitko ne može ništa.

“Nemam apsolutno nikakvu toleranciju spram rasizma”, pojavio se, međutim, mladi Moshe Hogeg, novi Beitarov vlasnik od kolovoza 2018., inače i tehnološki magnat. “Apsolutno nikakvu. Takva je i moja reakcija. Uzvikni jedan rasistički komentar i tužit ću te za milijun dolara.”

U praksi to izgleda ovako – pojedinac koji se na utakmici rasistički ponaša prima pismo u kojem mu se prijeti tužbom jer šteti ugledu kluba. U strahu od potencijalno visokih odšteta i sudskih troškova, ne preostaje mu drugo nego da začepi gubicu.

“Ne pokušavam bilo kome uništiti život, ne pokušavam bilo kome biti otac ili majka ili nekoga odgajati jer to nije moj posao”, kaže Hogeg. “Ali kad takvo ponašanje donesete na stadion, ono loše utječe na ostatak publike, pa i na društvo, a to ne mogu dopustiti”, objašnjava.

Prošle je sezone La Familia izazvala samo dva incidenta, dok ove zasad nijedan, zbog čega se na tribine vratio dio publike, ali i neki sponzori. Kulminacija ‘pozitive’ dogodila se u studenom prošle godine kad je cijeli stadion bučno proslavio pogodak Alija Muhameda. Pomalo je groteskno, međutim, što je Muhamed kršćanin iz Nigera, ali LF je ponovno došla na njegov prvi trening te prijetila, pazite sad, da će mu promijeniti ime; doduše, momci nisu baš objasnili kako bi to napravili, a kasnije su pojašnjavali da su mu mislili dati nadimak…

“Pobijedio sam već prije i pobijedit ću opet”

Pa, ipak, idila u Beitaru je na prilično staklenim nogama.

Klub je trenutno treći u prvenstvu i postoji nada da bi kroz dogledno vrijeme mogao uzeti naslov, što zahtjevna navijačka baza gotovo uvijek očekuje, pa je zbog mira u kući na djelu vjerojatno samo ‘prekid vatre’. U klubu trenutno nema nijednog Muslimana, a kamoli Arapina, iako Hogeg tvrdi da će, ako bude pravo pojačanje, dovesti upravo Arapina. Pitanje je samo kome će slati pisma ako njegovoj obitelji i njemu krenu stizati prijetnje smrću…

Jer LF je puno više od obične ekstremne i infantilnim idejama zadojene navijačke skupine. U srpnju 2016. izraelska je policija pokrenula akciju da razbije najekstremniju jezgru; diljem zemlje uhićeno je 56 članova, uglavnom kriminalaca, a zaplijenjena je i velika količina oružja. Među uhićenima je bilo i devet vojnika.

Ne manje važno, odnosno možda i najvažnije — taj zapravo samo utišani sukob Hogega s La Familijom ocrtava i dublju podjelu u izraelskom društvu. Izrael se posljednjih godina nazivao “start up nacijom” jer je prošao kroz tehnološki boom tijekom kojeg se obogatio i Hogeg, ponajprije u području blockchain tehnologije. On spada u devet posto Izraelaca koji rade u tehnološkom sektoru, ali prisvajaju znatno veće bogatstvo od toga,. Velika većina Beitarovih navijača su, pak, slabije obrazovani ljudi koji rade tradicionalnije poslove.

“To je momčad siromašnih koji su u zemlju stigli prije 70-80 godina”, kaže izraelski sociolog Yair Galily, misleći na Mizrahi Židove. “Današnji navijači njeguju takvu sliku u glavi.”

Ujedno se radi o sukobu liberalnog i konzervativnog; ta se podjela dobro ocrtava i u tome što će se u zemlji u ožujku održati treći parlamentarni izbori u godinu dana. I Likud i Plavo i Bijelo, savez liberalnih centrista, koji se — između ostaloga — zalaže za pregovore s Palestincima oko mirovnog sporazuma, vrte se oko 25 posto te nisu mogli sastaviti većinu u izraelskom parlamentu Knessetu,, a zajedno u vladu ne žele.

“Možeš biti desničar i za Likud, ali to ne znači da moraš biti rasist”, smatra Hogeg, kojem, usput budi rečeno, u zadnje vrijeme stižu tužbe za pronevjeru novca u matičnom biznisu, koje su zasad odbačene. Zapravo, pravi će izazov uslijediti tek ako u klub stigne Arapin, nešto na čemu Hogeg neće pošto-poto inzistirati, već će vjerojatno jako dobro odvagnuti, koliko se god ‘busao’. “Pobijedio sam već prije i pobijedit ću opet. Ništa me neće spriječiti da radim ono u što vjerujem”, prilično je optimističan, možda i smetnuvši s uma da druga strana razmišlja na sasvim isti način.

Ne propusti top članke