Dok je bio Arsenalov kapetan, redovno je sudjelovao u barskim tučnjavama, što je oduševljavalo dobar dio ljudi. U svibnju 1990. je slupao auto sa razinom alkohola u krvi četiri puta većom od dopuštene granice, zbog čega je završio u zatvoru na četiri mjeseca. Po svom priznanju je jednom prigodom osvojio titulu Igrača utakmice koje se uopće ne sjeća, jer je igrao pijan kao zemlja. Zvuči kao dobra šala, ali Adams je gubio kontrolu nad sobom i jurišao prema dnu.

“Nogomet je industrija u kojoj nisi smio pokazati emociju”, otvorio se konačno mnogo godina kasnije, potpisavši između ostalog i potresne biografije indikativnih naslova: Addicted i Sober, ovisan i trijezan. “Ljudi su emocije smatrali slabošću. Mentalno zdravlje uopće nije bilo na dnevnom redu, ni u 1980-ima i 1990-ima. Ako smo trebali takav vid pomoći, jednostavno bismo stisnuli muda i očvrsnuli. Na kraju smo završavali s živčanim slomovima”.

“Problem je u tome što ljudi imaju sliku kako bi nogometaši trebali izgledati, ponašati se i o čemu bi trebali pričati. Postoji pritisak konformizma, a to je veoma opasno”

Danas Adams vodi dobrotvornu udrugu Sporting Chance Clinic, koja pomaže mladim sportašima s raznim mentalnim problemima, ali unatoč toj hvale vrijednoj činjenici još uvijek povremeno skriva emocije kada priča o sebi i svojoj prošlosti. Takve stvari i ograničenja postanu ugravirana u ljudima, tim više ako su čitavih života viđeni kao stijene, baš kao što su ljudi vidjeli njega.

Iako o tim problemima Adams voli govoriti kao onima koji pripadaju prošlom vremenu, to nažalost ipak nije tako. Srećom se događaju pozitivni pomaci po pitanju inkluzije i ohrabrivanja igrača da pokažu svoje ljudske strane u svakom smislu, ali nogomet je sam po sebi industrija koju je užasno teško mijenjati, naprosto jer je u njemu, baš kao i u Adamsu, od samog početka ugravirana ta toksična crta koja nogometaše ograničava na ono što drugi misle da jesu i trebaju biti, u strahu od sebe samih i svojih problema koje liječe konzumiranjem nogometa.

“Zovu me ‘lezbijka’”

Héctor Bellerín je rođen prije 25 godina, taman negdje kada se Adams odlučio i službeno otrijezniti.

Danas je Španjolac jedan od najdugovječnijih igrača u Arsenalovoj svlačionici; otkako se kao 16-godišnjak preselio u klupsku akademiju iz Barcelonine La Masije, Bellerín je sakupio preko 200 nastupa za Topnike. Da nije bilo opetovanih problema s ozljedama, ta bi brojka vjerojatno bila i kudikamo veća. Minulog je vikenda asistirao za oba pogotka u pobjedi nad Sheffield Unitedom, što je stigla kao još jedna potvrda da može, ako ga zdravlje posluži, biti pravi predvodnik ovog Arsenala.

No, njegova brzina, pas-igra i inteligencija na travnjaku nisu jedine karakteristike koje ga izdvajaju. Dok je prošlog ljeta još bio u procesu saniranja teške ozljede prednjih križnih ligamenata, Héctor se pojavio na pariškim ulicama — ali ne kako bi odgovorio na interes Paris Saint-Germaina, kluba koji je i prošlog mjeseca odbio. Umjesto toga, Bellerín je ulicom prošetao noseći ružičasti komplet s otprije prepoznatljivom dugom kosom vezanom u rep i rinčicom u lijevom uhu. Bio je, naime, model za novu liniju Louisa Vuittona u sklopu Pariškog tjedna mode; da se kojim slučajem Adams u nekom trenutku svoje igračke karijere takav pojavio u javnosti, ljudi bi mislili da je totalno prošvikao. Ljudima je, naime, normalnije da se čovjek pijan mlati po birtijama i zabija autom u zid.

I u tom slučaju vidimo da se stvari i dalje u svojoj srži nisu puno promijenile. Bellerín je u više navrata otkrivao koliko je uvreda primao.

“Većinom dolaze online, ali čuješ to i na stadionu”, objašnjavao je. “Zovu me ‘lezbijka’ zbog toga što puštam kosu. Problem je u tome što ljudi imaju razvijenu sliku kako bi nogometaši tobože trebali izgledati, kako bi se trebali ponašati i o čemu bi trebali pričati. Postoji pritisak konformizma, a to je veoma opasno. U životu treba biti dopušteno da se čovjek slobodno izrazi, to ljude čini sretnijima.”

Ljubav prema modi, koja mu je omogućila i da sudjeluje u dizajniranju odijela koje Arsenalovi igrači nose u formalnim prilikama, dolazi još iz djetinjstva, baš kao i želja za izražavanjem mimo onog nogometnog. Bellerínova strast prema modi dolazi od njegove majke i bake, koje su se obje bavile šivanjem, pa je od rane dobi bio okružen skicama i tkaninama, ali je otac — inače iz Seville i veliki Betisov navijač — na njega prenio i ljubav prema nogometu.

Dati glas svima

I tu je vidljiv možda i ključni kontrast između njega i Adamsa; iako su obojica došli iz razmjerno skromnih, radničkih obitelji, Adams je pričao o tome kako je u njegovoj obitelji oduvijek bilo previše potisnutih emocija. Otac mu je bio vozač kamiona, a majka bi često komentirala kako se udala za njega jer je imao posao i “nije ju maltretirao”.

Héctor se sjeća svog djeda, koji je provodio dane plivajući i radeći u svom vrtu. To ga je godinama kasnije nagnalo da se involvira i u financiranje nekoliko ekoloških projekata, kao i u Forest Green Rovers, četvrtoligaša koji je proglašen “ekološki najrazvijenijim klubom na svijetu”, a čiji je Bellerín drugi najveći dioničar. No, ključna stvar koju je kao dijete naučio je ta da nečija životna priča ne počinje i ne završava sa samim sobom. To mu je temelj na kojem je izgradio svoj karakter; on točno zna odakle dolazi i što želi za sebe, a svakim javnim istupom pokušava prenijeti te poruke na druge kako bi im pomogao da se izraze u smjeru solidarnosti i otvorenosti.

Tijekom pauze zbog karantene nije do iznemoglosti bingao serije na Netflixu niti postao hrpu jednoličnih i ispraznih Instagram postova, već je krenuo usavršavati svoju strast prema fotografiranju, crtanju i čitanju. Putem se posvetio i radu u marketinškoj tvrtki koju je nakon diplomiranja na studiju marketinga 2016. upogonio sa svojim najboljim prijateljem. Najvažnije od svega, proveo je vrijeme razgovarajući s kolegama i ljudima općenito, razvijajući nova saznanja o društvu koje ga okružuje i potrebama koje ima.

S tim nije imao problema, makar je bio svjestan posljedica u okruženju koje ne trpi one koji su glasni i drugačiji, držeći ih gotovo taocima, ponajviše kroz užasno redikulozni stav kako moraju biti sretni jer imaju lukrativne plaće. Novac sigurno može kupiti luksuz, ali živimo u svijetu u kojem su nečija ličnost, stav, a onda i mentalno zdravlje postali luksuz, a to se ne može nadomjestiti nikakvim milijunima ni milijardama. Pitajte samo podužu listu sportaša koji se nisu mogli nositi s posljedicama toga, i koji su nerijetko završavali tragično.

Bellerín sam priznaje kako razina uvreda zbog činjenice da se slobodno izražava i aktivno pomaže pojedincima i ciljevima za koje drži da im je vrijedno dati glas kroz njegovu popularnost može “bilo koga natjerati na dvojbu”. Ali nikad nije razmišljao da od toga odustane i postane i sam konformist; umjesto toga daje glas svima: od siromašnih i obespravljenih kojima odvaja od svoje plaće, kao u slučaju žrtava katastrofalnog požara u londonskom Grenfell Toweru, pitanja ženskih reproduktivnih prava, rasizma i homofobije, pa do svojih kolega, koje smatra onima koji se prvo trebaju osjećati dobro da bi igrali dobro, a onda i pomoći drugima da se tako osjećaju.

Najbolje verzije samih sebe

“Toliko mi ljudi šalje poruke da se samo fokusiram na nogomet”, pričao je na panelu na kojem je sudjelovao pri Sveučilištu u Oxfordu. “Ja im naprosto kažem da ne brinu. Čovjek sam; imam svoje strasti i hobije, ali sam jednako tako nogometaš i nogomet je moj glavni fokus. Zbilja ne razumijem zašto ljudi to govore nogometašima; ne bi govorili nekome tko ima djecu i obitelj da ne smije pokušavati biti što je više moguće dobar otac jer se moraju fokusirati samo na nogomet. Tako je i sa mnom i s mojim projektima; oni mi pomažu da se vratim na teren i budem bolji igrač.”

Bellerin je sa 16 godina otišao iz Barcelone jer u La Masiji nije našao ono što je tražio. Ondje je stil bio usmjeren prema tome da nogometaš uživa u građenju kroz distinktivni stil igre, ali on se osjećao previše ugušen i omeđen normama koje je smatrao neodrživim, kao nešto što je samo sebi svrha, a to se, evo, u Barceloninu slučaju naknadno pokazalo i točnim.

Njegov aktivizam pomaže i nogometu naprosto zato jer pokušava predočiti ljudima da jedino sretan čovjek može uživati u životu, pa tako i u igranju nogometa. A nogometu je u cilju da nogometaši budu ovisni o novcu koji zarađuju i što je još važnije, pomisli da oni taj novac nisu zaradili, već da im je on dodijeljen kao nagrada za šutnju. To je ono što Bellerín poručuje, a što svi često zaboravljamo: nogometaši su ljudi, sa svojim pozadinama, željama, preferencijama i strastima. Slamati taj sustav znači i mogućnost da se polje rasprave proširi na šire društvene probleme. Nogomet je, uostalom, krenuo kao društveni produkt, i to onaj koji su elite odbacivale, a siromašni razvijali kroz zajedništvo.

Nogomet je i dalje velika zatvorena kutija, koja od nogometaša čini dosadne poslušnike. Bellerína vrijeđaju jer ne šuti o svojim i globalnim problemima, već o njima priča nevjerojatno otvoreno i elokventno. On je postao primjer u okruženju u kojem su i ljudi poput Adamsa grozomorno pucali u tišini.

Bellerín je također sjajan nogometaš i na tragu je da potvrdi svoje nasljeđe u tom velikom klubu, ali on ne dopušta da mu drugi objašnjavaju tko je i što treba ili ne treba predstavljati. Mogu vas živcirati sve stvari koje zastupa: od strasti za fotografijom i slikarstvom pa do borbe za prava siromašnih, žena i raznih drugih ugroženih i manjinskih skupina. Ali na temelju njegove priče možemo lako izvući zaključak koliko je naprosto bitno da omogućimo nogometašima da budu najbolje verzije samih sebe, baš kao što bismo to željeli i svima do kojih nam je, na osobnijoj ili manje osobnoj razini, stalo.

Bellerín vas voli; njemu je stalo do ljudi, ali i nogometa samog.