Uoči večerašnjeg ogleda između Torina i Udinesea, inače uz posljednjeplasiranu Bresciju dviju ekipa s najgorom formom uoči prekida Serie A, u pred kamere je istupio Torinov Pijetao i poručio kako je “gotovo s riječima”.
Pijetao je Torov kapetan Andrea Belotti, a tom izjavom aludira na to da Torinovi igrači već dugo ne ‘pričaju’ na terenu, pošto su povratničkim remijem protiv Parme u prošlom kolu prekinuli crni niz od čak sedam uzastopnih poraza u svim natjecanjima. Naravno, Belotti se kapetanski isturio i preuzeo odgovornost za mobilizaciju, znajući da se od njega prvog traži da povede. On je i dalje jedan od najskupljih igrača u Serie A za potencijalne kupce; s otkupnom klauzulom od čak 100 milijuna eura koja je i dalje aktivna, Belotti je svakako jedna od čudnijih priča tog mahnitog tržišta.
Belotti je svoj nogometni put tražio uzduž i poprijeko cijele Italije.
Kada su ga kao klinca odbili u Atalantinoj akademiji, pridružio se trećeligaškom AlbinoLeffeu i ondje razmjerno brzo zasjao još tamo 2013.. Iako još uvijek zelen, Belotti se uspješno nosio s iskusnim i robusnim trećeligaškim braničima i kao takav je za oči zapeo poznatom Giorgiju Perinettiju, sportskom direktoru koji se nakon Rome, Napolija i Juventusa skrasio u Palermovu drugoligaškom projektu. U Belottiju je vidio idealnog mladog igrača koji će podebljati konkurenciju tada odličnog — pogotovo za drugoligašku razinu — napadačkog arsenala momčadi. U svlačionici su ga dočekali Abel Hernández, Kyle Lafferty i mladi Paulo Dybala, a Belotti je odmah upao u prvu ekipu, da bi sa 10 golova u 24 odigrane utakmice pomogao uvesti Palermo u Serie A.
On je uvijek bio ‘stara devetka’ zarobljena u tijelu mladića. Europski velikani od napadača naprosto traže puno više
Međutim, život u Serie A nosi dodatnu dimenziju za koju je Belottiju trebao period privikavanja, pogotovo zbog dobrog slaganja između Dybale i povučenijeg Franca Vázqueza, koji je u međuvremenu također došao. Belottijeva je uloga bila drugačija s njima dvojicom; u tom tercetu je on bio radnik, neumorna jurilica koja je odvlačila suparnike i odnosila duele, omogućujući argentinskom dvojcu slobodu u kreaciji pred golovima. I baš su ga zbog tih kvaliteta, a ne zbog njegova golgeterskog učinka, primijetili u Torinu, a 7,5 milijuna eura odštete bila je sića u odnosu na 40, koliko je gradski rival Juventus istog ljeta 2015. iskrcao za Dybalu.
Torino je tada u napadu imao Ciru Immobilea, čovjeka koji je oduvijek bio percipiran kao klasična, ubojita devetka i onaj koji će svoje šanse kreirati na snagu i snalaženje u prostoru. To je, doduše, samo dijelom bilo točno; Gian Piero Ventura znao je da Immobileu nedostaje upravo snage i iznošenja duela s igračem na leđima, a gledajući Belottija u Palermu dobio je ideju kako iz tih njegovih sirovih kvaliteta dobiti najbolje u paru s Immobileom i Fabiom Quagliarellom — prije nego što je ovaj drugi te zime napustio klub.
Novi Vieri
I tu je Belotti imao nešto nižu frenkvenciju golova, ali je u potpunosti izvršavao ono što se od njega tražilo. Quags je te sezone s njim u paru zabio pet golova u 5 golova u 16 utakmica prije svog odlaska, dok je Immobile, tada na posudbi iz Seville, tek preuzeo štafetu i uvalio isto toliko golova u 14 utakmica do kraja prvenstva. Belotti ih je oslobađao fizičke igre koju su i jedan i drugi izbjegavali.
No, onda su se okolnosti drastično promijenile.
Ventura je preko noći sporazumno raskinuo ugovor s klubom, znajući za pomalo iznenađujuću ponudu Talijanskog nogometnog saveza koji mu je ponudio izborničku funkciju nakon što je Antonio Conte odstupio poslije Eura u Francuskoj. Iz kluba je otišao i Immobile, a kada je na klupu stigao Siniša Mihajlović, promijenio se podosta i stil igre u kojem je Belotti u sustavu 4-3-3 postao Torinov glavni napadač. Zajedno s novopridošlim Iagom Falqueom postavljenim široko, Belotti je eksplodirao; bilo ga je posvuda na terenu, zabijao je iz kojekakvih situacija u šesnaestercu, kombinirajući svoje fizičke predispozicije, igru s obje noge i odlično postavljanje u završnici.
U toj prvoj sezoni pod Mihom zabio je čak 12 golova u 35 utakmica, što je bila samo najava iduće, u kojoj je zabio 26 golova u 35. Time je oborio rekord u sezoni za igrača mlađeg od 24 godine koji je prethodno držao Andrij Ševčenko, a na ljestvici strijelaca Serie A od njega su bili bolji samo Edin Džeko i Dries Mertens s dva, odnosno tri gola više.
Naravno, kada je tu formu Belotti prenio i na iduću sezonu i kada mu je stari trener odaslao reprezentativni poziv, Italija je već brujala o “novom Christianu Vieriju” i dugoročnom rješenju za poziciju napadača u nacionalnoj vrsti. Također, prštale su i ponude iz top klubova, a kao najizglednije opcije su se nametali Manchester United i Chelsea. A kada je na stol sletjela i Arsenalova ponuda, Torino je znao da brzo mora reagirati: pred Andreu je postavio novi ugovor do ljeta 2021., s otkupnom klauzulom od čak 100 milijuna eura. U klubu su Igrali na kartu hiperinflacije, misleći da će zaraditi rekordnu svotu za Serie A koja bi nadmašila čak i prelazak Gonzala Higuaina iz Napolija u Juventus sezonu ranije.
Torino je također znao da se Belotti neće puno žaliti na visoku cijenu koja bi mogla suziti krug zainteresiranih kupaca. Prvo zato jer je odisao samopouzdanjem, pa bi bilo kakvo premišljanje oko te klauzule bilo vjerojatno krivo protumačeno. Ali drugi razlog je još indikativniji: Belotti je neizmjerno odan igrač koji će povjerenje znati višestruko uzvratiti. Primjerice, kada je dao riječ Palermu, odbio je ponude koje su mu garantirale i dvostruko veću plaću. Poznat je i po tome da voli racionalno raspolagati s primanjima, odbijajući pomisao da mu slava nekontrolirano utječe na život.
“Želim i dalje da ljudi vide Andreu iz mog rodnog Gorlaga”, govorio je. “To je zato što mislim da se uopće nisam promijenio, i uvijek više želim biti dobra osoba prije nego dobar igrač”.
Pretjerana cijena
Zato je odbio čak i podmukle prijedloge samog Vierija, koji mu je između redaka sugerirao da štrajkom isposluje transfer u neki od navedenih klubova. Međutim, Torino je u jednoj kocki dobio, a u drugoj, važnijoj po klub, izgubio. Belotti je zaista odbio štrajk i pristao na novi ugovor koji mu opet, iako povećan, sigurno nije bio na razini onog kakav bi dobio u Engleskoj. Ali odbio je pobunu jer je zaista ispao bolji čovjek nego što je nogometaš.
To ne znači da je slab igrač, dapače, jer je i u svakoj od idućih sezona premašio brojku od 10 ligaških golova, što će po svemu sudeći dostići i u ovoj, u kojoj ih ima devet. No, čak je i na vrhuncu tržišnog ludila to bila pretjerana cijena, jer su klubovi naprosto znali da takva odšteta nije isplativa za karakternog napadača koji posjeduje niz kvaliteta, ali koji prosperira ponajviše od činjenice da je Serie A u osnovi spora liga koja omogućuje napadačima poput Belottija, ali i ljudima oko njih, puno veću mogućnost dolaženja u prigode za postizanje pogotka.
Izvan tog specifičnog konteksta Belotti bi se puno teže snašao; on je uvijek bio ‘stara devetka’ zarobljena u tijelu mladića. Europski velikani od napadača naprosto traže puno više. I od svih lauda koje su mu se upućivale na vrhuncu forme i hypea, danas nekako najrealnije djeluje ona koja se u tom trenutku činila nepotrebno grubom, a koju mu je uputio veliki Arrigo Sacchi. On je za Belottija rekao da ga “Bog nije nagradio ogromnim talentom”, ali su tu “veće vrijednosti, poput velikodušnosti, entuzijazma i strasti”.
U zadnjoj godini ugovora Torino sada mora iskoristiti ono što se da kod igrača koji nakon loše sezone i za klub i za njega navršava 27 godina. Danas je Belottijeva pozicija puno realnija — što zbog njegove produkcije koja pomalo i pati lošijom realizacijom, što zbog situacije u kojoj se samo tržište našlo. Torino će sada biti sretan ako nakon svog tog kukurikanja za svog Pijetla dobije makar i četvrtinu cijene, ali nema sumnje da će Belotti opet naći nekoga tko će cijeniti set vještina koji i dalje neosporno posjeduje. A onda, čak iznad njih, i njegove ljudske kvalitete.
