Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Život s demonima

Hatem Ben Arfa nije ostvario sve što je mogao. Ali lopta ga još voli

Zadnja izmjena: 7. ožujka 2019. Ilustracija: Telesport/Profimedia

Prije 17 godina, kamere francuske televizije Canal+ ušle su u kamp Clairefontaine, mjesto stasanja generacija francuskih nogometnih talenata, kako bi snimile još jednu epizodu serijala o razvoju mladih igrača pod nazivom À la Clairefontaine. U toj konkretnoj epizodi pratili su “buduću generaciju svjetskih prvaka”, ali naletjeli su na jednu živopisnu situaciju.

Dvojica mlađih tinejdžera, od kojih je jedan od drugog veći za glavu, prepiru se pred vratima svoje sobe; izgleda da je u pitanju nekakva šala na račun ovog manjeg. Međutim, smijeh i dobacivanja ubrzo prerastu u nesporazum, a zatim i u otvoreni sukob. Kamerman je s pristojne distance pratio kako se dvojcu pridružuje još nekoliko suigrača, spremno ih razdvajajući. Ovog manjeg, koji je nekako uživao u provociranju, uspjeli su izgurati na balkon odakle je svejedno nastavio provocirati dok prisutni nisu konačno smirili situaciju.

Razjareni mladić je Abou Diaby, dok je vragolan s balkona Hatem Ben Arfa, tada izdvojen kao ponajveći talent te generacije.

“Osjećao sam se kao zatvorenik. Nisam vidio svjetlo, osjećao sam se kao zatvoren u mračnoj sobi bez vrata, ili u tunelu bez izlaza”

Samo dvije godine kasnije postat će i europski prvak sa selekcijom francuske reprezentacije do 17 godina, a na tom turniru će ponijeti i titulu najboljeg strijelca. Hatem je volio loptu i ona je voljela njega; trebao je taj njegov prvi veliki trijumf biti tek najava onih brojnih nadolazećih, ali na kraju će se pokazati zašto je najupečatljivija scena iz te scene dokumentarca ona u kojoj Ben Arfu po smirivanju situacije snimaju s leđa kako pogrbljen i otuđen gleda u pod.

Teška srca čovjek za takav talent mora zaključiti da se njegova karijera ‘svela’ na nešto loše, ali to je neupitna realnost. Njegov nesputan nogometni duh opsjeo je niz osobnih demona koji Hatemu nisu dali da ostvari ono što su mu ljudi predviđali. Izvorište tih demona seže duboko u njegovo djetinjstvo, odnosno u odnos s ocem kojeg je opetovano, sramežljivo ali dovoljno jasno, provlačio kroz intervjue i to ne samo kada se trebalo opravdavati za svoje postupke.

U potrazi za očinskom figurom

Hatem je rođen u pariškom predgrađu, u obitelji koja je u sebi imala nogometni pedigre, ali i restriktivnu pozadinu. Njegov otac Kamal doselio je u Francusku nakon što je u rodnom Tunisu imao zapaženu nogometnu karijeru, igrajući kao kreativni veznjak koji je došao čak i do pristojne reprezentativne razine. No, Kamal je bio i izrazito strog i hladan otac i njegov odnos sa sinom bio je ispočetka, čini se, krivo postavljen.

“Otac mi nikada nije rekao da me voli”, ispričao je inače vrlo rječiti Hatem u jednom intervjuu za L’Equipe prije par godina. “Ta velikodušnost je nešto što mi je nedostajalo u životu i otkako sam bio dijete bio sam vrlo impulzivan, uvijek sam se tukao.”

U otuđenju od vlastitog oca nije dobio emocionalnu zrelost, što je za posljedicu imalo konstantnu potrebu za bijegom ili, bolje rečeno, potragom za nečime što nije točno znao definirati, ali znao je da to treba dobiti. No, jednom kad mladić odluči krenuti u profesionalne vode, to znači i da pristaje na razinu pedagogije koja za konačni cilj ima oblikovati ga kao osobu samo da bi postao i bolji igrač. Trener je tu da pomogne, ali on nikako ne može nadomjestiti očinsku figuru i stvari koje čovjeku samo prava obitelj može dati. Taj je problem pratio Hatema gdje god je stigao, počevši od Lyona u koji je došao sa samo 15 godina.

Vrlo je brzo napredovao zahvaljujući svom izvanserijskom talentu, ali je isto tako pokazivao i svoju problematičnu stranu.

Nakon debija za prvu momčad sa samo 17 godina Ben Arfa je 2008. kao 20-godišnjak proglašen mladim igračem sezone u Ligue 1, što mu je donijelo i prvi nastup za seniorsku francusku reprezentaciju. Međutim, u sjeni sjajnih nastupa na terenu Hatem je imao niz problema u svlačionici. Nikako se nije mogao složiti s drugim hipertalentiranim klincem u momčadi i suigračem na onom osvojenom Euru, Karimom Benzemom, zbog čega ga je tadašnji trener Alain Perrin javno opomenuo da se treba naučiti timskom radu i ponašanju. Iako je Perrin želio najbolje za njega i za momčad, Ben Arfa je valjda u njemu vidio samo sirovi autoritet, koji je tu da ga konstantno opominje bez da mu pokuša pružiti ruku i upitati ga zbog čega ima problema sa samim sobom. Nakon još jednog sukoba, ovog puta sa Sébastienom Squillacijem, situacija je za Lyon postala neodrživa.

Mistični kult

Ben Arfa je tek koji mjesec nakon produženja ugovora objavio da napušta Lyon jer momčad “nema ukusa” i da se ne namjerava vratiti na početak priprema već da je sve dogovorio s rivalom iz Marseillea. Klub je promptno odgovorio na prozivke o manjku ukusa pričom kako je Ben Arfa napustio svlačionicu zaboravivši da je ostavio ispisan ček na 90.000 eura u ormariću.

Krivnja ambicioznog oca Kamala je bila i to da se oglašavao javno samo kada je trebalo ‘prokazati’ i kritizirati Hatema. Prvi put se to dogodilo po njegovu prelasku u Marseille, kada je javno istupio s pričom o tome da su mu sina indoktrinirali u kultu sufista, sljedbenika mističnog učenja o islamu. Njihovo je učenje uvelike oslonjeno na odricanjima i borbu s mističnim bićima poput raznih demona, a čelnik kulta preuzima snažnu autoritativnu figuru; Hatem mu je pri dolasku na molitvu obavezno morao ljubiti noge i općenito bespogovorno vjerovati. Tu se vidjela njegova ranjivost u potrazi za pravom očinskom figurom; u jednom se trenutku bio spreman odreći cjelokupne karijere kako bi se posvetio sufizmu, ali je shvatio da i u čelniku kulta ima tek tek drugo lice vlastitog oca koji mu je bio samo autoritet, ne i izvor sigurnosti.

Othrvao se tom utjecaju, ali je i dalje zamjerao ocu zbog javnog istupa.

U Marseilleu se činilo, baš kao što će se ta iluzija ponavljati i kasnije, da je Ben Arfa odbacio svoje demone i fokusirao se samo na igru. Bila je to posljednja šampionska sezona za klub, do naslova ga je dovukao današnji izbornik Didier Deschamps. Ben Arfa je s desetkom na leđima podizao publiku na noge svojim driblinzima i dodavanjima, leteći po terenu i noseći ekipu. S njim su bili toliko zadovoljni da su mu i navijači i ljudi u klubu opraštali čak i bedastoće poput situacije kada na jednoj utakmici nije mogao ući u igru jer je imao problema sa skidanjem svoje zlatne narukvice ili kada je obukao krivi dres.

Ali on, bez obzira na igre, nije bio zadovoljan sam sa sobom; opetovano je naglašavao kako mu treba identitet i razumijevanje trenera. Ni Deschamps mu to, čini se, nije mogao pružiti pa je i taj odnos počeo pucati i završio na tome da je Hatem samo prestao dolaziti na treninge. Marseille je reagirao slanjem u Newcastle, na posudbu s pravom otkupa.

Hatem je naglašavao kako je jedini trener koji ga je u potpunosti shvaćao kontroverzni bivši francuski izbornik Raymond Domenech, poznat po fijasku na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi. On je Ben Arfu uveo u reprezentaciju i dao mu ruku podrške, što je pogotovo čudno jer to i nije bila odlika njegove trenerske karijere.

“Shvaćao me”, pričao je za njega Ben Arfa. “Vidio sam mu to u očima i osjećao sam se samouvjeren jer sam se naslušao trenera koji samo koriste riječi, ali one ne govore nužno da ti trener vjeruje. To moraš osjetiti.”

Mala osoba pobjeda

Činilo se da to osjeća i pod Chrisom Hughtonom, trenerom koji ga je dočekao u Newcastleu, poznatog po svom blagonaklonom i temeljitom odnosu s igračima. Ali kada su stvari na tom polju kliknule, Ben Arfino prokletstvo ga je ponovno stiglo, samo na drugačiji način. Nakon samo četiri utakmice pretrpio je tešku ozljedu koja ga je udaljila s terena gotovo punih godinu dana. U međuvremenu je na klupu stigao Alan Pardew, sam po sebi težak tip koji nikada nije imao žicu za odnose s individualcima. Iako se Ben Arfa po povratku na teren trudio više nego ikad, osvojivši srca još jedne vojske navijača, taj odnos nikada nije mogao funkcionirati. Nakon što mu je sunarodnjak i prijatelj Yohan Cabaye otišao u Paris Saint-Germain, Ben Arfa je konačno pukao.

“Osjećao sam se kao zatvorenik”, pričao je o tim danima. “Nisam vidio svjetlo, osjećao sam se kao zatvoren u mračnoj sobi bez vrata, ili u tunelu bez izlaza.”

Iako je tu pričao o karijeri u Newcastleu, iste bi se riječi vjerojatno mogle primijeniti i na osobne probleme koji su se nakon preuranjeno prekinute posudbe u Hullu činili gori nego ikad. I baš kao i prethodni put, njegov se otac oglasio kada je situacija djelovala najtežom po njegova sina. Optužio je agenta Michela Ouazinea da samo želi novac preko Hatemovih leđa, čime ga  “razdvaja od svoje obitelji”.

Spas je ponudila Nica, koja je pod Lucieneom Favreom okupljala ‘kažnjeničku bojnu’ s Ben Arfom i Mariom Balotellijem u glavnim ulogama. Ondje mu je rečeno da ne žele stavljati nikakav pritisak na njega niti očekivati da će sam rješavati utakmice. Imali su dovoljno povjerenja u njega da mu daju mu slobodu bez puno ograničenja, ali i osjećaja dužnosti. Gledati Ben Arfu te sezone u Nici značilo je ponovno gledati raskoš nesputanog talenta, prethodno izgubljenog među vlastitim demonima koje je skinuo s leđa baš kao što je skidao i suparničke braniče.

Kad je već postalo jasno da nekadašnja predviđanja o potencijalu za Ballon d’Or više nisu nimalo realna, Ben Arfa se obreuo u Paris Saint-Germainu. Za pretpostaviti je da je želio pokušati proživjeti život kakav je propustio dok se borio sa samim sobom. No, nakon što je u prvoj sezoni ondje uglavnom dobivao mrvice, ulazeći s klupe, naprosto je spremljen u ‘frižider’. Ovaj put nije bilo bijesa ni skandala, čime je dokazao da se pomirio sa svijetom; bilo je čak i humora na vlastiti račun, kad je na Instagramu objavio fotku na kojoj uz kolač i svjećice obilježava godinu dana bez nastupa za PSG.

Danas će, na svoj 32. rođendan, zaigrati za Rennes u osmini finala Europske lige protiv Arsenala. Nogomet nije zaboravio igrati; i dalje voli loptu i ona voli njega. Ove sezone igra vrlo dobro i po WhoScoredu je, primerice, šesti najbolje ocijenjeni igrač Ligue 1. Demoni koji su ga proganjali nisu otišli, ali možda se naučio suživotu s njima. Sigurno ima za žaliti to što svoj izvanserijski talent nije pretvorio u uspješniju karijeru, ali ni ta mala osobna pobjeda nije za zanemariti.

Ne propusti top članke