No, nešto dalje od grandiozne jezgre Presqu’îlea i luksuznih izloga Vieuxa, tamo negdje preko mostova na Rhôni, raste jedno potpuno drugačije društvo. Kao da mostovi ujedno označavaju i neku nevidljivu granicu dvaju svjetova, oni iz Presqu’îlea će je prijeći jednako rijetko koliko i oni s druge strane. Neoklasicizam i barok zamjenjuje utilitarni modernizam blokova u kojima su se uglavnom smjestili imigranti iz Magreba, ponajviše Alžirci, koji su tijekom 1950-ih kao radnici stizali u Francusku bježeći od od nasilja izazvanog Alžirskim ratom za nezavisnost.

Ondje, u sivilu i surovosti ulica, cvate jedna forma umjetnosti. Odjeveni u dresove različitih klubova, dječaci i mladići svoje dane provode na ulicama igrajući nogomet. Za njih je to eskapizam, način da pronađu svoje mjesto u zajednici te put koji bi ih mogao dovesti do toga da konačno budu prihvaćeni izvan naizgled imaginarnih, ali zapravo itekako stvarnih granica.

Među zgusnutim blokovima ima prostora za igru, ali ona uglavnom podrazumijeva i niz prirodnih prepreka na improviziranim igralištima. Stube, klupe, ograde; svaka ta prepreka izvlači od igrača potrebu da prigrli loptu i vuče je sam do protivničkog gola. Najčešće je to zbog otežanih uvjeta koji čine bilo kakvo taktiziranje ili pas-igru gotovo nemogućom. Tango iz slamova, kako je nogomet u sličnom okruženju nazvao Eduardo Galeano, rodio je čitav niz samoukih virtuoza s loptom. Ovdje je rasla generacija, kako ju je nazvao Aleksandar Hemon, “nogometnih neoromantika” — vječito neprilagodođenih, ali onih koji će dignuti tribine na noge.

Od ulice do Bernabeua

Jedan od tih dječaka bio je i Karim Benzema, potomak alžirskih doseljenika koji se rodio i odrastao u jednom takvom predgrađu Lyona imena Bron Terraillon. I on je bio neodvojiv od lopte i ulice, a njegova debeljuškasta dječja građa priskrbila mu je nadimak Coco.

I kao što to obično biva kod djece koja se ne mogu odvojiti od lopte, roditelji su u jednom trenutku posustali i upisali ga u lokalnu školu nogometa, a ondje je zabljesnuo u utakmici protiv Olympiqueovih klinaca i tako privukao pozornost najvećeg gradskog kluba. Priča kaže da je po dolasku onamo Benzema i dalje bio glavom toliko daleko od luksuznih travnatih terena, a toliko blizu prašnjavim ulicama kojima bi se uvijek vraćao po dolasku kući s treninga da u Lyonu nisu htjeli riskirati pa su ga postavili u klupski internat da bi se fokusirao na ‘pravi’ nogomet.

Odluka im je uspjela, pošto se Benzema aklimatizirao na uvjete drugačijeg kolektiva, a kada je konačno kao 16-godišnjak pod trenerom Paulom Le Guenom došao u svlačionicu prve momčadi, dočekali su ga podsmjesi starijih igrača zbog njegove fizionomije koja je i dalje bila u potpunosti dječačka. Međutim, jedna druga priča kaže da je u tom trenutku stao ispred imena poput Sylvaina Wiltorda, Michaela Essiena, Florenta Maloude i Érica Abidala kako bi im — taj inače introvertirani dječak — priopćio kako je on tu stigao da im “uzme mjesto”.

I sve ove priče iz formativnih godina ne služe da bi se obojala priča o njemu ili napravio predložak za neki filmski scenarij, već jer je svaka od tih priča bitna za razumijevanje njegova karijernog tijeka. Onog koji je uvijek bio preslika dana s ulice, u kojem se uvijek isprepretala potreba za borbom između individualnog i momčadskog, duhovnog i materijalnog.

Nije samo počeo zabijati kao na traci, već je — kako je to Mourinho uz smiješak kasnije izjavio — “počeo braniti i kornere”. Pobudio je u njemu revolt

Benzema je svoju prijetnju i ostvario kada je prodajom Maloude dobio ‘desetku’ u šampionskom Lyonu, u kojem je u 148 nastupa zabio 66 golova i zaradio transfer u Real Madrid, istog ljeta kada su na Santiago Bernabéu stigle megazvijezde Kaká i Cristiano Ronaldo. No, Benzema je bio drugačiji; kako je vrijeme odmicalo, Kaká je ispao promašaj, dok je Cristiano zapravo bio već zakapareno pojačanje Ramóna Calderóna, smrtnog neprijatelja tada novoustoličenog predsjednika Florentina Péreza. Benzema je tako bio Pérezov projekt; predsjednik ga je osobno posjetio u Lyonu kako bi ga privolio na potpis.

Mačka koja je postala pas

Stvari ipak nisu tekle po planu.

Benzema je doveden kako bi proširio napadačku rotaciju i skinuo dio tereta s leđa Gonzala Higuaína, kojeg su već tijekom ere Manuela Pellegrinija počele moriti ozljede zbog kojih je konačno i napustio Madrid. No, Benzema nikako nije uspijevao uloviti kontinuitet, pokazati onu drskost koju je imao kada je kao bucmasti klinjo u svlačionici Lyona odbrusio starijim kolegama. Njegova glava nije bila na mjestu, a zbog povučenog karaktera i činjenice da je imao problema s usvajanjem jezika tamošnji su ga mediji već počeli uspoređivati s Nicolasom Anelkom i njegovom neuspješnom, letargičnom epizodom u Realu Madridu.

I u tome je uvijek bilo istine, što i čini ovu njegovu priču posebnom. Benzema je iz svoje čahure redovito izlazio samo kada bi odlučio donijeti krive odluke. Bila to umiješanost u aferu s privatnim snimkama reprezentativnog suigrača Mathieua Valbuene, ili ona u kojoj je izgubio milijune eura i odgovarao pred sudom zbog uključenosti u otvaranje pariškog restorana za koji se ispostavilo da je bio tek preonica novca za kriminalni milje.

Za te je prijestupe, doduše, amnestiran pred sudom, ali za neke nikada neće biti. Davna izjava kako je u njegovu srcu Alžir, dok je Francuska “samo sport”, bila je početak negativne percepcije koja je naposljetku dovela do izopćenja iz nacionalne vrste. Samo on zna kako se osjećao dok su Les Bleus ovog ljeta osvajali svjetski naslov i koliko mu je bilo žao što to ne proživljava s njima.

Njegova ćudljivost dovela ga je i do ruba otpisa iz Real Madrida, ali je na kraju jedan drugi revolt možda i spasio njegovu karijeru. Dolazak Joséa Mourinha i njegova tradicionalnog psihološkog rata sa svima doveo je i Benzemu na udar. Osim što se redovito na pripremama žalio kako ne može početi treninge prije 10 ujutro jer Francuz “još spava”, Mourinho je uporno kreirao narativ prema kojem traži drugog napadača uz njega pošto je zapravo jasno da Benzema i nije njegov tip igrača. Lakonog i vječno spreman da se povuče i razigrava iz dubine, Benzema je bio sušta suprotnost fizički dominantnom napadaču koji je sposoban igrati s obranom na leđima; tipu kakvog Mou vječno fetišizira.

Ali uz sve nedvosmislene prozivke, za šikaniranje i izjave poput one da “ako već nema lovačkog psa, onda mora loviti s mačkom”, Mourinho je znao što točno želi. Krajem Higuaínove ere u Madridu prvo je želio uspostaviti svoju dominaciju kroz igrice s Pérezom, znajući da je Benzemino pitanje jedno od ključnih. Pérez se, naravno, nije želio odreći Benzeme jer bi to značilo njegov vlastiti poraz, dok je Mourinho u toj fazi bizarnih, ali učinkovitih psiholoških ratova zaključio da će dobivanjem ‘svog’ tipa napadača motivirati “mačku” Benzemu da se pretvori u “psa”.

Prijelomna točka

Kompromis između Mourinha i Péreza zvao se Emmanuel Adebayor, kojeg su doveli na posudbu. Iako kudikamo bliži Mourinhovu senzibilitetu, Adebayor je postao tek katalizator za Benzemu, koji ne samo da je uz razigravanje počeo i zabijati kao na traci, već je — kako je to Mourinho uz smiješak kasnije izjavio — “počeo braniti i kornere”. Pobudio je u njemu revolt.

Portugalac je dobio krvožednog psa kojeg je tražio; iako Benzema nije njegov najslavljeniji trijumf u tim psihološkim ratovima, svakako je jedan od većih. Štoviše, gotovo 200 golova u nešto više od 400 nastupa za Real Madrid, ali i 113 asistencija koje je pridodao tom učinku nasljeđe je koje je prijelomnu točku imalo upravo u tim danima.

Pripadanje, izopćenje i revolt lajtmotivi su Benzemine karijere još otkako je kao Coco bježao od kuće da bi na ulici igrao nogomet. To su često i lajtmotivi života u zajednicama poput one iz koje je potekao. I dok su se neki od klinaca s kojima je tada igrao u nedostatku prihvaćanja i drugih opcija okrenuli kriminalu, njega je možda ista vrsta revolta tjerala da ostvari svoj izvanserijski nogometni talent.