Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Berahino, dijete rata

Bio je na vratima engleske reprezentacije. Sad igra za Burundi. Što se dogodilo?

Zadnja izmjena: 25. lipnja 2019. Gareth Copley

Mauricio Pochettino je u prijelaznom roku 2015. pred Daniela Levyja stavio samo jednu želju. Njegov izbor je bio Saido Berahino i to je bilo sve što ga je zanimalo.

“To je kao kad se zaljubiš u ženu”, objasnio je Pochettino za BBC. “Postoji mnogo žena na svijetu, ali ti želiš baš tu jednu. Nekad je to nemoguće, ali radi se o ljubavi. Vidite, ista je stvar i u nogometu. Za nas je važno dodati pravi profil u momčad, nekoga tko može igrati naš stil nogometa i pod našom filozofijom, a Saido je taj.”

Pochettino se zaljubio u kombinaciju Berahinova talenta s loptom kojim je mogao stvoriti višak za sebe i njegove navike u kretanju bez lopte kojima je stvarao prostor za suigrače. Bio je ono što mu je trebalo, ali nisu sve ljubavne priče sretne. West Bromwich Albion je imao igrača starog tek 20 godina koji nije bio klasični napadač, ali je svejedno natrpao 20 golova te sezone. Pochettino je javno pričao koliko je zaljubljen i West Brom je redom odbijao ponude koje je Tottenham uporno slao, nadajući se da će bolje unovčiti jednog od najvećih talenata u ligi. I priča je itekako imala rezona, Berahino je zabio 10 golova u 11 nastupa za englesku U-21 reprezentaciju i u javnosti je imao status ogromnog talenta.

I tu su počeli problemi — Berahino je uspio. Došao je na razinu koju je sanjao i više se nije imao za što boriti

Na kraju, transfer se nije dogodio. Levy je iskrcao 22 milijuna eura Leverkusenu i Son Heung-min je prešao u Tottenham, a Saido Berahino je napravio prvi korak na svom putu u propast.

Kao 10-godišnje dijete, Berahino je izbjegao iz Burundija u kojem se vodio krvavi građanski rat. Jednako kao u Ruandi — zapravo, kao u većini područja koje je u Africi kolonijalno kontrolirala Njemačka, pa ih je nakon Prvog svjetskog rata i Versajskog ugovora preuzela Belgija — 99 posto etničkog sastava Burundija čine plemena Tutsi i Hutu. Kad se u Ruandi dogodio genocid, oružani sukob se prelio preko granice i prešao u Burundi.

Jedna od žrtava u tom bezumnom pokolju bio je i Saidov otac, a majka Liliane je odlučila da će pokušati bježati prema Europi. Iako su, zbog utjecaja belgijskih kolonizatora, pričali francuski, na kraju su igrom slučaja završili u Engleskoj, gdje je Saido prvo smješten u dom za nezbrinutu djecu i nije znao gdje mu je majka, a onda je nakon nekoliko tjedana neizvjesnosti morao napraviti DNK test kako bi engleske službe stvarno potvrdile da mu je to majka u procesu koji je trajao mjesecima. Dijete od 10 godina u skroz nepoznatom svijetu. Dijete koje jako loše priča engleski, kojem je otac poginuo i koji je odvojen od majke zbog birokratske procjene. Možete li zamisliti nešto strašnije? Jedino poznato što je Saidu ostalo bila je Biblija koju je ponio iz Burundija, sve ostalo je bilo novo i stresno.

Pravila i sloboda

A onda je na tjelesnom zaigrao nogomet za momčad Aston Towera i sve je dobilo neki smisao.

Nogomet je bio način da se dijete bez doma, roditelja i znanja jezika snađe u sasvim novoj kulturi. Berahino je imao urođeni dar za davanje golova, trpao je iz svih pozicija i na sve načine. Ali ima puno talentiranih klinaca. Razlika između svih njih i Saida je bila u tome što u toj školi nitko nije trenirao više od njega jer nikome nogomet nije bio život kao što je bio njemu. Jedino vrijeme kad je sve bilo normalno bilo je ono kad je imao loptu u nogama, tada nije trebao znati engleski da bi se izrazio niti je trebao nekoga da ga zaštiti.

Nakon samo nekoliko mjeseci primijetili su ga skauti West Bromwich Albiona i dobio je poziv u klupsku akademiju. Već je počeo živjeti s majkom, naučio je nešto engleskog, ali nogomet je i dalje bio njegov primarni ispušni ventil. Samo, bio je to drugačiji nogomet od onog koji je igrao u Africi ili u školi. Svako malo dobivao je nove upute što napraviti, kamo se kretati i kako odigrati. Bilo je previše pravila, a Berahino nije baš volio pravila jer su najgore epizode njegova života bile određene pravilima koja nije razumio.

Međutim, kad je navršio 14 i dobio zadnju šansu u akademiji, trener Peter Smith, čovjek koji je trenirao sasvim drugu generaciju od one u kojoj je Saido igrao, promijenio je način na koji je mladić shvaćao nogomet. Vidio je svu raskoš talenta kad ima slobodu i zaljubio se jednako kao Pochettino, ali vidio je koliko se Berahino muči s najosnovnijim zakonitostima igre. Dao mu je videa Didiera Drogbe i Samuela Eto’oa iz kojih je mogao učiti kretanja i Berahino je eksplodirao.

Samo dvije godine kasnije bio je na vratima engleske reprezentacije — pozivan je, ali nije zaigrao — probio se do Premier lige u kojoj je u sezoni 2014./15. utrpao 14 golova. Zabio je Chelseaju, Manchester Unitedu i Liverpoolu, a Pochettino se zaljubio u njegovu igru, u sposobnost koju je imao s loptom u nogama i sve ono što je radio kad je nije imao, sva ona pravila koja ga je Smith naučio i svu onu želju da igra nogomet koja ga je razlikovala od ostalih talentiranih klinaca na igralištu Aston Towera.

I tu su počeli problemi — Berahino je uspio. Došao je na razinu koju je sanjao i više se nije imao za što boriti, a na toj razini se pojavio cijeli novi set pravila koja nikad nije znao pratiti.

Nogomet kao medij

Lista incidenata je poduža, a svaki se svodi na alkohol. Nekoliko puta uhvaćen je kako vozi u pijanom stanju, a u veljači je ostao bez vozačke dozvole na dvije i pol godine jer je napravio incident ispred kluba gdje se prvo posvađao s nepoznatim ljudima, a onda je sjeo u auto i bježao policiji — mrtav pijan, naravno — kasnije se opravdavajući da je bježao od skupine razbojnika koja mu je ukrala sat i pokušala mu uzeti auto.

Nakon što su u West Bromwich Albionu shvatili kamo ide njegova karijera, prodali su ga u Stoke City, a ondje se Berahino našao u bizarnoj situaciji da je u 900 dana zabio samo dva ligaška gola, ali je u samo šest tjedana dobio tri djeteta, sve s različitim ženama.

“To uopće nije pitanje”, izjavio je Berahino kad su ga u doba Tottenhamovih ponuda novinari pitali hoće li nastupati za Englesku ili Burundi. “Želim igrati na najvišoj razini, s najboljim igračima i na najboljim turnirima. Burundi je moja domovina i ja ću uvijek biti Burunđanin bez obzira na sve što se dogodi, čak iako postanem uspješan igrač u Premier ligi. Uvijek ću imati dio kulture Burundija u sebi. Igranje za Englesku je sasvim drugačije, ona mi je dala drugu šansu u životu, omogućila je mojoj obitelji drugačiji tip života. Osjećam veliku zahvalnost za ono što je Engleska napravila za mene i moju obitelj, zato kad igram za Englesku igram sa strašću i uzbuđenjem, srećom i željom za pobjedom.“

Stvari su se otad promijenile i Berahino je sinoć nastupio na Afričkom kupu nacija za Burundi. Izgubio je od Nigerije 1:0, ali možda je upravo to točka iz koje se sve može preokrenuti.

Berahino je doživio stvari koje nijedno dijete ne bi trebalo doživjeti, a jedan od važnijih čimbenika u tome je bio nogomet. Kroz nogomet se prilagodio, kroz nogomet je izrazio svoju volju da se uklopi i nogomet mu je bio medij kojim se mogao izraziti i izboriti za sebe. A na neki način je taj nogomet izdao svojim ponašanjem i činjenicom da se prestao truditi. Nastup na Afričkom kupu nacija je savršena prilika da se podsjeti na to, da se nakon 15 godina vrati u Burundi — u zemlju u kojoj barem tri milijuna ljudi ovisi o humanitarnoj pomoći — i da shvati gdje ga je nogomet doveo. Gdje je bio kad je u Aston Toweru radio više nego itko drugi i kako je potratio svoj talent.

Ne propusti top članke