Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Berdych: Konzistentno dosadan

Hladni Čeh otišao je u mirovinu. Hoće li nekome nedostajati?

Zadnja izmjena: 19. studenoga 2019. Photo by Adam Pretty/Getty Images

Ne znam što vas je nagnalo da kliknete na ovaj tekst, ali znam da to nije bio osjećaj privrženosti spram Tomáša Berdycha. Ili ako jest, ako ste od svih na ATP Touru odabrali baš njega, onda s vama nešto nije u redu.

Stvarno ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko gotivio Berdycha. Osim ako ste Čeh, ajde, pa da proigraju ti patriotski osjećaji, iako me ne bi čudilo da Berdych u svojoj domovini ima isti ili sličan status kao i Marin Čilić u Hrvatskoj — status nekoga koga se osporava i koga se, na koncu, baš i ne voli.

Nije to ništa tako neobično ili zabranjeno jer ljudi uglavnom ne vole one koji ne pokazuju puno emocija i naprosto ne znaju što bi o takvima mislili. Berdych je upravo jedan takav primjerak, pa onda i dosadan i nezanimljiv, a toj slici svakako pridonosi i njegov jednolični i monotoni stil igre — oslanjanje na servis i forhend — koji ne pruža puno prostora za imaginaciju. Ako ništa drugo, ovaj šminkerčić se nikada nije pretvarao i jedino po čemu se izdvajao jest ono da je furao, ili bolje rečeno, igrao u H&M odjeći, što je valjda bilo simpatično i slatko samo njegovoj supruzi Ester Sátorovoj, inače i manekenki.

“Ako bih mogao promijeniti jednu stvar na sebi, to bi bilo da mogu igrati bezbrižnije i slobodnije. To je nešto što sam imao kad sam bio puno, puno mlađi”

Ali dobro, imam neki osjećaj da Berdycha uistinu boli ona stvar što o njemu misli moja malenkost, kao i drugi koje tenis rajca. To i nije toliko bitno, reći će njegov obrambeni mehanizam, a uostalom, njegovi kolege ističu, kao i za Čilića, da se radi o vrlo ljubaznoj osobi i kako to već ide kad se priča o nekome tko je miran, tih, povučen, škrt na riječima iliti dosadan…

Postoji, međutim, još jedan razlog zašto nam Berdych nije sjeo, nešto zbog čega i on samog sebe ponekad nije volio, iako bi vjerojatno radije pojeo tenisku lopticu nego to priznao. Mi ljudi smo, kakvi god da bili, u jednakoj mjeri svi ‘bespomoćni’ i kad iskusimo neku emocionalnu traumu s vremenom obično shvatimo ono da ‘život ide dalje’, što je samo posljedica još jednog obrambenog mehanizma. Ako je neugodna, ne volimo razmišljati o prošlosti i vraćati se na nju jer je ne možemo promijeniti i oni koji to često čine, vjerojatno su nesretni ljudi. Naravno da Berdo nije nesretna osoba; samo od igre zaradio je oko 29 i pol milijuna dolara, a ima i suprugu manekenku — treba li mu uistinu više od toga?!

Pa opet, da ga pitate žali li za čime sad kad je prije koji dan okončao karijeru, vjerojatno bi odgovorio da je prošlost nepromjenjiva ili bi sramežljivo promrsio kako je možda mogao imati jedan Grand Slam. A ako biste nastavili čačkati po tome, vjerojatno bi se ispostavilo da Čeh i nije baš tako ljubazan… Jer ta je prošlost za njega ipak ponešto neugodna i mnogi bi mu mogli prišiti etiketu chokera.

Sinonim za konzistentnost

Već smo pisali o tome što choke može učiniti od igrača i čovjeka, a čisto terminologije radi, valja istaknuti da se ne radi samo o gubitku dobivenog meča, već i o lošoj kontroli stresa u onim ključnim, tzv. velikim poenima. Također, isticali smo da je lagano steći status chokera, što je nepravedno pa i nehumano, a nerijetko se dogodi da javnost sasvim olako i potpuno krivo zaključi da je nastupio choke — ponekad suparnik naprosto odigra savršeno i onda nemate za čim žaliti.

I puno, puno puta Berdych stvarno nije mogao odigrati ništa drugačije…

“On je uvijek bio jedan od onih koji se povremeno znaju ‘sčoukati’, budu potišteni i to je ono što se dogodilo danas”, opleo je jednom po njemu, bez imalo milosti, Stanislas Wawrinka. Bilo je to 2014., nakon polufinala na Australian Openu, kad je Wawrinka dobio Berdycha sa 6-3, 6-7, 7-6, 7-6, a Čeh je u oba izgubljena tie-breaka činio duple pogreške, od toga jednu na suparnikovoj set lopti. Tako mu je lekciju na terenu i izvan njega dao tip koji je do svoje 27. godine takoreći ‘hladio jaja’, a Wawrinkina karijera fino demonstrira što je na najvišoj razini bilo potrebno da uzdrmate dominaciju Velike četvorke. I to smo isticali — razliku na vrhu ne stvara toliko količina talenta ili predanosti, već mentalni aspekt igre.

Dovoljno vam je bilo uočiti kako Wawrinka slavi pobjede da bi shvatili što se promijenilo u njegovoj igri; običavao bi gledati prema svom treneru Magnusu Normanu i upirati kažiprstom u sljepoočnicu, dajući do znanja gdje se počela kovati pobjeda. Tako je igrač koji je dotad plutao oko 20. mjesta odjednom otpuhao Berdycha koji je naporno šljakao da bi bio ‘samo’ dugogodišnji top 10 igrač. Upravo se to, zbog tih nekoliko poena koji u tenisu život znače, ne smije zaboraviti — Čeh je u najjačoj teniskoj eri bio sinonim za konzistentnost.

U top 10 drugi put je ušao u srpnju 2010. i ondje se zadržao sve do siječnja 2017. Ukupno je kao top 10 igrač proveo 369 tjedana, što je više od njegovih ‘suboraca’: Davida Ferrera (358) koji nam se ipak uspio uvući pod kožu i Jo-Wilfrieda Tsonge (260) koji je omiljen već imena radi. Kad je Berdych u Wimbledonu 2010. pobijedio Rogera Federera i Novaka Đokovića, u finalu ga je ‘zazidao’ Rafael Nadal. Uz Wawrinku i Tsongu, jedini je koji je pobijedio svakog iz Velike četvorke na Slamu, ali što mu to vrijedi kad ih nije uspio nanizati…

Vjerojatno zato što je bio tako, katkad malo psihički labilniji, Berdo je prilično kasno sazrio. S 25 godina je dvaput dospio tek do četvrtfinala Grand Slama, ali je na koncu 17 puta dosezao najmanje četvrtfinale; od tih 17, čak je 13 puta ispadao od članova Velike četvorke, dok su ga po jednom isprašili i kasniji osvajači, mrski mu Wawrinka i Čilić. Bio je u polufinalima na sva četiri Grand Slama, ali da mu se pritisak katkad poigrava s umom sugerira i ono da ima samo 13 titula, uz 19 izgubljenih finala.

Od krvi i mesa

Naravno, takav kontinuitet Berdych je imao i zato što nije imao problema s ozljedama, što se promijenilo 2017. i ostalo je nepromijenjeno do danas. Da je vrag odnio šalu shvatio je prije tri godine kad je angažirao Gorana Ivaniševića kako bi uzeli Slam, ali hladni Čeh baš i nije kliknuo s temperamentnim Goranom.

Dok je Čilić radio s Goranom, jedna od promjena, osim nove tehnike servisa, sadržala se u onome da Marin postane emotivniji na terenu. Berdych u tome nije uspio, niti je uspio odigrati dva neponovljivo dobra tjedna i vjerojatno ga je pritisak nagrizao i zato jer dolazi iz Češke, prilično uspješne teniske nacije — kojoj je i sam u dva navrata donio naslov Davis Cupa  — gdje se svaki rezultat mjeri gledajući uspjehe Ivana Lendla i Martine Navrátilove, bez obzira što su uzeli američko državljanstvo.

“Ako bih mogao promijeniti jednu stvar na sebi, to bi bilo da mogu igrati bezbrižnije i slobodnije, što vas onda tjera da budete agresivniji“, rekao je jednom Tomáš, nehotice otkrivajući svoj problem. “To je nešto što sam imao kad sam bio puno, puno mlađi.”

Ili, to je nešto što je imao dok nije bilo takvog pritiska.

Pa opet, koliko god dosadan, nezanimljiv, neatraktivan i katkad naprosto samo čovjek, Čeh je zaslužio puno više od toga da ga se promatra kao chokera. I vjerujem da je zbog njega barem jedno češko dijete uzelo reket u ruke, makar i u toj H&M odjeći.

“Bez Rogera, Rafe i ostalih, mislim da moj tenis nikada ne bi dostigao tu razinu. Vjerojatno bi danas imao jedan Slam, a možda i ne bi, tko zna. Ali realnost je takva da bez njih nikada ne bi bio tako dobar”, zaključio je Berdych, samo čovjek od krvi i mesa. Čovjek koji shvaća da život mora ići dalje.

Ne propusti top članke