Svi pamtimo trenutak kada je, u 20. minuti utakmice između Španjolske i Hrvatske na Euru, Pedri s gotovo polovice igrališta poslao loptu natrag prema vrataru, kako bi ponovno pokrenuo španjolski napad. Unai Simón ju je imao na nozi, ali je njen odskok u posljednjem trenutku značio samo jedno: sramotu. Inače, ta 44 metra između Pedrija i mreže najveća ja udaljenost iz koje je igrač postigao autogol u povijesti velikih natjecanja.
Međutim, nije ta brojka ona koja je u ovom slučaju bila ključna, dapače.
Simónu je ta utakmica protiv Hrvatske bila 51. službena koju je odigrao ‘prošle’ sezone, one koja se samo pretočila u ‘novu’. Bilo je i tijekom sezone sličnih pogrešaka; u utakmici protiv Real Valladolida je, primjerice, bizarno odbio jedan naizgled neopasni ubačaj gostujućeg braniča ravno u suigrača Iñiga Martineza, a lopta se samo odbila u gol. Jasno, jedno je kada se takav kiks dogodi negdje na trećini prvenstva kad okolnosti nisu toliko tragične, a nešto drugo je knockout susret na Europskom prvenstvu. U ovom drugom slučaju taj je Simónov kiks mogao imati kudikamo veće posljedice. Ali nije.
“Unai je svih naučio jednu važnu lekciju”, izjavio je poslije te utakmice španjolski izbornik Luis Enrique. “Nakon što napraviš pogrešku ona više nije važna, već je važan tvoj stav nakon nje. To je pouka za sve njegove suigrače i za svu djecu koja žele igrati nogomet”.
“Kada stvari krenu loše, tada treba znati kako ne potonuti”
Djelovalo je da su tu lekciju suigrači zaista i naučili. Kapetan Sergio Busquets izjavio je kako “Unai ima jako snažan karakter”, a kada je Pablo Sarabia zabio onaj gol za izjednačenje, suigrači su se prvo okrenuli ka Simónu. On će se iskupiti; od začetka akcije koja će rezultirati pogotkom za 2:1 pa do one sjajne obrane Andreju Kramariću u produžetku. I to je sve ono što se traži od vratara; malen je prostor za iskupljenje i Simón je tada zaista vraćen iz mrtvih.
Uvijek ostaje pitanje kakve bi lekcije bile da su zbog njegove pogreške Španjolci ispali, ali u tom je kontekstu jedna drugačija priča i lekcija bitnija te jako dobro objašnjava širu sliku Simonove, ali i općenito vratarske sudbine.
Rođen u blatu
Vratari su borci protiv samoće, ljudi koji uvijek žive na rubu provalije i kojima je dovoljan jedan takav mali odskok da ih šira publika uzme na zub i proglasi “kikserima”. U tekstu u kojem sam pisao o evoluciji golmanske uloge pod Pepom Guardiolom spomenuo sam slučaj Víctora Valdésa, koji je u onom El Clásicu 2011. došao na Santiago Bernabeu spasiti prvenstvo s Barcelonom samo da bi nakon 22 sekunde ‘prodao’ jedno široko dodavanje ravno u noge Ángelu Di Maríji, koji je loptu onda uspio produžiti Karimu Benzemi za vodstvo Real Madrida.
Bio je to trenutak nalik ovom Simónovom protiv Hrvatske, onaj koji je Luis Enrique nazvao “stanjem šoka”. Iako je u Valdésovu slučaju u pitanju bilo prvenstvo, ulozi su naprosto bili preveliki, i da je taj gol odlučio taj susret u korist Madriđana, vjerojatno bi snovima o tituli bio kraj. No, Barcelona se vratila, i Pep je — baš kao i sada Luis Enrique — bio samouvjeren u podršci svom vrataru. Na sličan, ali opet na drugačiji način.
“Mnogi bi vratari nakon toga lansirali lopte nebu pod oblake, ali Víctor je nastavio igrati”, izjavio je na presici. “Radije bih da povremeno gubimo takve lopte, nego da gubimo kontinuitet u načinu na koji želimo igrati.”
Simón je svoj put započeo u blatu baskijskog gradića Murgije, i to doslovno. Pričao je o tome kako je zapravo dospio na gol jer je bio “velik i lijen”, i da ga je na travnjaku lokalnog kluba počelo veseliti to što je stalno mogao biti u blatu. “Jedina osoba koja se tada loše provodila bila je moja majka kada bi došla kući i ugledala me prekrivenog blatom”. Dotad je volio igrati u napadu, ali ozbiljnije korake u igri nogom počeo je odrađivati kada je s 11 godina stigao u Athletic Bilbao; ondje ga je u tom pogledu najviše razvijao José Ángel Iribar, jedan od samo trojice baskijskih vratara koja su Španjolsku predstavljala na velikim natjecanjima. Uz njega i sada Simóna, tu je još bio i Andoni Zubizarreta.
Iribar je stari lisac koji prati trendove, ali ga je, važnije od toga, učio i o prirodi vratarske pozicije i situacijama u kojima se može naći. Iribar je sam imao jedan takav kiks; bilo je to u playoffu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1974. protiv Jugoslavije, kada je jednu već ulovljenu loptu ispustio na nogu Josipa Katalinskog. Taj je na kraju jedini gol u dvije utakmice ostavio Španjolce bez plasmana na svjetsku smotru, a Iribarov politički angažman po pitanju baskijske neovisnosti samo je produbio antagonizam dijela publike spram njega.
“On mi je uvijek govorio da budem miran i da se takve stvari svima nama događaju”, pričao je Simón u zanimljivom intervjuu za El País uoči početka Eura.
Pobjednik i oslonac
Osim Iribara, dotaknuo se tada i Luisa Enriquea, koji je stigao na turnir s mišlju kako nije sasvim siguran po pitanju odabira golmana-startera, ali je možda baš u Simónu vidio taj tehnički aspekt, kao i mentalnu snagu koja ga može održati u teškim trenucima, onima koje je španjolski izbornik i očekivao.
“Kao vratar, moram znati kako se odvojiti kada su stvari dobre”, kaže Unai. “Baš kao i kada krenu loše; tada treba znati kako ne potonuti. Izbornik zna tu moju stranu, u to sam ga uvjerio u potpunosti i zato sam postao starter na Euru”.
Problem je s druge strane onaj s početka priče, u kojem su glavni akteri tog bizarnog autogola protiv Hrvatske, Simón i Pedri, sada toliko bitan faktor da bez njih ne može ni ova olimpijska selekcija na čijem su popisu završila obojica, iako su tek bili završili svoj put sa A selekcijom na Euru. Pritom je Simón sa dva produžetka na putu do današnjeg finala s Brazilcima, onima u utakmicama protiv Obale Bjelokosti i Japana, ukupno na oba turnira ovog ljeta sudjelovao i u pet produžetaka, što su još gotovo dvije dodatne utakmice.
S takvim tempom dolaze i novi problemi, nove utakmice u kojima je umor i zasićenje ogromni faktor, onaj koji i od najčvršćih karaktera može sasvim očekivano i razumljivo napraviti kiksere. Za vratare je taj rizik još i veći, što se pokazalo i na samom Euru, na kojemu smo vidjeli nekoliko značajnih vratarskih pogrešaka.
Simón danas može postati olimpijski pobjednik, ali već ga za devet dana čeka start nove sezone u La Ligi, i to protiv Elchea. Ondje je prije samo tri godine bio poslan na posudbu kao Athleticov četvrti vratar, da bi ga klub 20 dana poslije vratio u svoje redove, nakon što je preko noći izgubio Kepu Arrizabalagu i njegovu rezervu Iaga Herrerína. Njegov uspon je bio strelovit i u samo tri sezone je postao pobjednik i oslonac, a vremena za odmaranje u blatu više nema.
