Počelo je još tamo 2007. jednim tie-breakom u prvom kolu turnira u Newportu, a završilo u četvrtak navečer, jednim tie-breakom u petom setu drugog kola US Opena. I je li, zapravo, moglo ili možda trebalo drugačije?
Način na koji je John Isner zaključio svoju karijeru govori nam puno toga upravo o toj njegovoj karijeri, pa onda i o tome koliko je ona bila (ne)vjerojatna.
Od svih setova koje je u ovih 17 godina odigrao na ATP Touru, njih čak 38 posto bili su tie-breakovi. To će reći i da je jedini igrač u povijesti ovog sporta koji je više ovisio o tome što će se dogoditi u tie-breaku Ivo Karlović (43 posto), iako treba napomenuti da ih je Big John odigrao više od Diva sa Šalate; ovaj posljednji na US Openu bio mu je 829. u karijeri, dok ih je Karlović skupio 801.
Što želim reći? Želim reći to da je Isner cijeli svoj teniski vijek hodao po rubu i da je s obzirom na tu okolnost napravio i više nego dobru karijeru. Pisali smo već o tome da sreća nema puno veze s tie-breakom, ali činjenica je da autsajderi zbog manjeg uzorka poena i specifičnosti situacije povećavaju svoje šanse dolaskom do 13. igre; koliko je god i on sam od toga katkad profitirao, toliko je to bila, ili je mogla biti, i njegova bolna točka. Možda je najbolje pitati Karlovića koji je u karijeri osvojio tek nešto manje od 50 posto tie-breakova, što ujedno ruši onaj mit da igrači koji se uvelike oslanjaju na servis imaju izvjesnu prednost u tie-breaku.
On je hodao po rubu — ne zato što je bio luđak koji je to htio, već zato što je na to bio prisiljen
Kad smo to već spomenuli, jedna je analiza pokazala da brojke na servisu u tie-breaku padaju u odnosu na servis-brojke u gemovima koji su prethodili 13. igri. Drugim riječima, vrlo vjerojatno zbog pritiska koji osjećaju u tie-breaku igrači su manje precizni na (prvom) servisu ili serviraju konzervativnije, ponajprije u želji da ‘sakriju’ svoj drugi servis. Prema tome, lagano je stvari sagledati i iz malo drugačije perspektive: možda imaš odličan servis, ali možeš li ostati psihološki stabilan kad ti je on najpotrebniji? I u krajnjoj liniji, kad već toliko ovisiš o njemu, koliko dugo to možeš biti?
Velika većina tenisača igra prosječan broj tie-breakova, a postoje i oni ‘privilegirani’ koji ih igraju manje od drugih samo zato što su naprosto najbolji. Isner nije bio te sreće i na neki je način bio osuđen igrati ih puno; doduše, bila je to njegova najveća prednost, ali i njegova najveća mana. Zbog toga je manje-više bilo kad mogao dobiti najboljeg igrača na svijetu, ali je isto tako mogao izgubiti i od nemalog broja nižerangiranih od sebe. Bio je to njegov hod po rubu koji nije bio olakšan (valjda samorazumljivom) činjenicom da su break-lopte u njegovim mečevima bile od još veće važnosti; one su, dakako, bitne u gotovo svakom kontekstu, ali u njegovim su mečevima one često bile de facto set ili meč lopte.
Podcijenjen
Isner je imao i još jednu otegotnu okolnost, a bila je to ona da je jedini način na koji je mogao igrati tenis, barem ako si je htio povećati šanse za uspjeh, u suštini također bio kockarske prirode.
Za razliku od većine drugih tenisača, Isner u tim bitnim trenucima nije mogao kalkulirati; nije mogao igrati konzervativnije ili sigurnije, već je morao ići po svoje udarce (čitaj: forhend i mreža). OK, servis mu je možda davao određenu dozu sigurnosti, ali niti je moguće oslanjati se stalno i samo na servis, niti je Isner stalno i samo servirao. Nekom se to možda ne čini toliko bitnim, ali stil igre i ono što možeš raditi na terenu svakako mogu utjecati na razinu samopouzdanja ili, ako hoćete, anksioznosti.
I taj njegov posljednji meč u karijeri bio je upravo hod po rubu koji ovaj puta nažalost nije preživio. Vodio je 2-0 u setovima, imao je dvije meč lopte, osvojio je više poena u meču, više je puta brejknuo svog suparnika, ali je na kraju izgubio. Michael Mmoh osvojio je tie-break trećeg seta, jednom ga je brejknuo u četvrtom, ujedno i jedini put u meču, samo da bi ga u match tie-breaku petog seta dobio 10-7.
U mečevima koji su išli u pet setova Isneru se to zapravo često događalo; doduše, da je prije uvedeno pravilo match tie-breaka nakon 6-6 u petom setu — pravilo koje je zaživjelo dobrim dijelom zahvaljujući Isneru — možda bi napravio i veću karijeru. Ovako je dobio onaj kultni i zapravo nestvarni Beskrajni meč, ali je i jako puno tih gustih mečeva u pet setova izgubio. Dapače, pomalo je nevjerojatan podatak da od aktivnih igrača ima najlošiji omjer u mečevima od pet setova (12-25, 32 posto), a jedini igrači s lošijim skorom su, računajući i one umirovljene, Karlović i Gaston Gaudio.
Isner je u tim mečevima od pet setova hodao po rubu i često je padao, ali na dva je dobivena u najmanju ruku bio jedan od onih igrača kojeg svi u ždrijebu žele izbjeći. Koliko je zapravo podcijenjen sugerira nekoliko podataka.
Isner je u top 50 ušao 14. rujna 2009. i ondje je bio sve do polovice travnja ove godine; u top 30 ušao je 8. kolovoza 2011., zadržavši se ondje do početka svibnja 2021. Čak 10 sezona zaredom završavao je u top 20, a svojevremeno je bio i osmi igrač na svijetu. Bilo je to 2018., u sezoni kad je osvojio svoj jedini Masters — iako je konkurencija tad već počela slabjeti, imao je podosta težak put do naslova u Miamiju — a možda je i pomalo fascinantno to da je skupio više finala Mastersa od nekih generacijski bliskih boljih igrača; pet puta je stizao do završnice (četiri puta gubio od članova Velike četvorke), što će reći više od Jo-Wilfrieda Tsonge, Tomáša Berdycha, Stana Wawrinke, pa i Juana Martina del Potra i Marina Čilića.
Da je kojim slučajem osvojio Cincinnati 2013., bila bi to zasigurno jedna od najteže osvojenih Masters titula; na putu do finala svladao je prvo Richarda Gasqueta i Miloša Raonića, tada osmog i 12. nositelja, pa onda i Novaka Đokovića i Del Potra, samo da bi u finalu izgubio od Rafaela Nadala. U dva tie-breaka, naravno. I da, u karijeri je osvojio točno 60,43 posto tie-breakova, što će reći da je samo 13 igrača u povijesti ove igre više pobjeđivalo u 13. igri. On ih je, međutim, odigrao poprilično više od drugih i sudbina njegove karijere na neki se način odigravala u tie-breaku.
On je hodao po rubu — ne zato što je bio luđak koji je to htio, već zato što je na to bio prisiljen. I upravo je zato još manje vjerojatno da je napravio takvu karijeru, a još manje vjerojatno od toga je i to da je tijekom nje imao tako malo oscilacija. Jer nije teško dobro servirati s takvim predispozicijama; pitanje je možeš li tako servirati kad ti je to najpotrebnije? I koliko dugo uopće možeš to činiti?
