Fraza da trener “uvijek spava sa spakiranim koferom” dobila je novo značenje kada je u pitanju Jerko Leko. Prvo je 5. siječnja prihvatio posao u Hrvatskom dragovoljcu, da bi svega četiri dana i par treninga kasnije, pomalo i neočekivano, uskočio na Lokomotivinu klupu. Na njoj je trajao mizerna 63 dana; da Valentin Barišić nije nakon mjesec dana na klupi tamo 2016. dobio otkaz zbog incidenata koje je izazivao i da Antu Čačića 2011. nije na svoju klupu povukao Dinamo nakon samo četiri odrađene utakmice, Leko bi bio negativni rekorder po pitanju trajanja na Lokomotivinoj klupi.
No, i ovako je sve skupa vrlo simptomatično.
Pričati o tome je li Leko već unutar ova 63 dana pokazao da nije kapacitet za posao koji su mu dodijelili znači i sagledavanje cijele situacije oko kluba na sasvim normalan način. Naravno, Lokomotiva nije normalan prvoligaški klub niti će to ikada biti dok god se za Prvu HNL ne uspije izboriti vlastitom sposobnošću i logistikom, a ne preko odluka koje se donose na drugom kraju Zagreba, u prostorijama maksimirskog stadiona ili hotela DoubleTree by Hilton. Međutim, ta se logistička pomoć uvelike reflektira i na status trenera u Lokomotivi.
Svaki trener koji preuzima Lokomotivu na papiru ima jasan primarni cilj: održati momčad konkurentnom kroz razvoj igrača koji mu se stave na dispoziciju. Uglavnom se tu radi o nebrušenim Dinamovim talentima ili onima koji naprosto trebaju dodatnu seniorsku minutažu koju na Maksimiru još ne mogu dobiti. To je ujedno postalo i temelj hrvatskog nogometa; svi ti jurčići, čačići, ćukovi, tokići i totovi, pa i ivkovići i tomići imaju svako pravo razmišljati da će vođenjem Lokomotivine ekipe jednog dana imati prilike reći da su sudjelovali u razvoju nekog od nositelja igre u hrvatskoj reprezentaciji. To što ta mogućnost dolazi kroz incestuoznu vezu s velikim bratom, njih se toliko niti ne tiče, kao ni igrače koji se šaltaju na gotovo mjesečnoj bazi.
Odradi li Toplak novi lavovski posao i osigura još jednu sezonu Lokomotivina neregularnog života u prvoligaškom društvu, što će ga dočekati iduće sezone?
Ti minimalni zahtjevi i standardi su zapravo sasvim dovoljni za nešto lagodniji trenerski život. Lokomotiva zapravo jako rijetko povlači ovakve poteze naprosto zati jer se rijetko i nađe u situaciji da je to zaista potrebno, kao što je bilo potrebno sada s Lekom. Ako nisu u pitanju zdravstveni razlozi, onda treneri u prosjeku napuštaju klub sami, zbog unosnijih ponuda koje dobiju iz Maksimira ili iz inozemstva.
Isto tako nije slučajno da Lokomotiva od svoje inkarnacije u najvišem nogometnom razredu ima čak dvojicu trenera koji su momčad vodili u preko 110 utakmica; Tomislav Ivković je u onom prvom mandatu na klupi proveo čak tri i pol godine, a Goran Tomić, koji je prije nesuđenog odlaska u Kinu kao šef Lokomotivine struke radio nešto više od tri godine. To su za hrvatske standarde zavidni rokovi trajanja i sigurno je da su oni, pogotovo Tomić, takvo povjerenje i zaslužili.
Vatrogasac Sam
No, upravo je Tomićev scenarij ispao indikativan za drugu stranu medalje u priči o odnosu matice i filijale, koja pokazuje kako ni ona ne predstavlja savršen recept za uspjeh.
Tomić je od svog dolaska na Lokomotivinu klupu u prosincu 2017. vodio redom Kristijana Jakića, Lovru Majera, Luku Ivanušeca, Lirima Kastratija i Iyayija Atiemwena, koji su sada u Dinamu svi ili prvotimci, ili bitni aduti s klupe. Lokomotivini talenti imaju otvoren koridor prema reprezetaciji i za očekivati je da će dodatnim napretkom doći i u seniorski krug. No, klub sve više sliči kolodvoru, a imena koja se vrte ove sezone možda ne obećavaju toliko kao neka prethodna.
Sedmorica igrača iz sastava koji je pod Tomićem tijesno poražen u lanjskom finalu Kupa protiv Rijeke više nisu u klubu. Pribrojimo li njima Marija Budimira, Sammira, Stipu Markovića i Jakića, koji su u toj utakmici ušli s klupe, onda ta brojka raste na čak 10 od 15 igrača u zapisniku koji su već napustili klub.
Iz Maksimira su ove sezone u Lokomotivu poslani Marko Lešković, Antonio Marin, Marko Đira, Mario Ćuže i Carlos Olmo. Prvi je zbog ozljeda odigrao svega 560 minuta ove sezone, dok je drugi od statusa idućeg Dinamovog velikog talenta poprilično stagnirao i tek treba pokazati je li spreman vratiti se na pravi put. Postojala su očekivanja i za Điru i za Ćužea — doduše, na nižoj razini od onog hypea oko Marina — i zasad nijedan od njih dvojice nije pokazao da ih može ispuniti. Štoviše, Ćuže je u međuvremenu produžio kod bivšeg trenera Igora Jovićevića u ukrajinski Dnjipro-1, a prolaznik je bio i Olmo senior, za kojeg je od početka bilo jasno da je u Dinamo stigao tek kako bi onomad dodatno odobrovoljili talentiranijeg brata Danija.
I kada ta silna imena koja u Lokomotivi okupe sa strane na okvir poslan iz matice, a među kojima je ove sezone najviše iskočilo ono Kyriakosa Papadopoulosa, ne kliknu zajedno, baš kao što ni senatori poput Nikice Jelavića i Josipa Pivarića to nisu uspjeli, onda odjednom postaje jasno koliko ovaj naizgled lagani posao može biti težak. U samo pola godine se od pretkola Lige prvaka stiglo do grčevite borbe za opstanak u HNL-u.
Angažman Samira Toplaka — Big Sama, kako mu u šali tepaju, jer je poput Sama Allardycea specijaliziran za spašavanje ligaških ‘davljenika’ — jasan je pokazatelj da je Lokomotiva prihvatila svoju novu ulogu i da je sada cilj samo spasiti prvoligaški status.
Toplak ima puno iskustva s loše selektiranim i demoraliziranim ekipama u borbi za opstanak, ali nadao se da će konačno dobiti priliku voditi momčad koja neće biti takva. On, naravno, može spasiti momčad od ispadanja, sigurno puno prije nego što je to mogao neiskusni Leko. Pokazao je da se može dobro snaći i u ‘kolodvorskim’ ekipama, kakva Lokomotiva sad definitivno jest. Odradi li novi lavovski posao i osigura još jednu sezonu Lokomotivina neregularnog života u prvoligaškom društvu, što će ga dočekati iduće sezone?
Vatrogasac Sam previše je iskusan da bi se zanosio iluzijom kako je ovo ona velika prilika koju je čekao. On će i dalje spavati s koferima koje je donio na ovaj novi kolodvor.
